Crkva koja ne služi čovjeku, ne služi ni Bogu

Bog je u Isusu Kristu postao čovjek, čime je ljudskom rodu vidljivo, opisivo i konačno objavio samog sebe kao izvor i cilj čovjekovog postojanja. Sveti Pavao bi rekao da je Bog ”oplijenio” samog sebe, kako bi postao čovjekom. U svemu se podložio zakonitostima ljudskog života, osim grijehu. Barem kršćani tako vjeruju.

Vjerovao netko ili ne u tu temeljnu dogmu kršćanske vjere, vrijedno je o njoj razmišljati u svjetlu suvremenog društva, položaja i djelovanja Crkve u njemu.

Ako se Bog u svemu, osim u grijehu, podložio čovještvu, onda je sasvim jasno da je u tom čovještvu vidio vrijednost za koju je (bio) spreman žrtvovati se, sve do podlaganja umiranju i smrti. To svjedoči da je čovještvo mjerilo Božjeg djelovanja.

Sam Bog je toliko cijenio ono što je čovjek kao takav, da je i sam (p)ostao jedan od nas. Biblijski (i ne samo oni) izvori govore kako je to ostvario i živio. Nije potrebno biti vjernik da bi se to življenje prepoznalo kao izvanredno.

Svoje poslanje – izići ususret čovjeku – Bog nije zaključio Kristovom smrću. Za vjerujuće je to nastavio i nakon uskrsnuća, poslavši Duha Svetog apostolima, na kojima je zasnovao Crkvu. Nju je zamislio kao svojevrsni nastavak svoj učovječenja.

Sada su članovi Crkve krštenjem (p)ostali njegov glas, ruke, srce. Cilj njihovog djelovanja ostao je isti – objaviti ljudima istog Boga, koji se objavio u Isusu Kristu. S istim mjerilom djelovanja – čovještvom. Barem bi tako trebalo biti. Sve ostalo je povijest.

Ovdje dolazimo do ključne kategorije koja Crkvu čini (ne)autentičnom. Riječ je o čovještvu kao mjerilu djelovanja povjerenom joj od Krista. Svako (njezino) djelovanje koje bi izlazilo iz okvira tog mjerila preobrazilo bi je u puku interesnu skupinu, ma koliko se god trudila opravdati takvo djelovanje.

Crkva koja ne bi služila čovjeku u njegovom dostojanstvu, ne bi služila ni Bogu jer bi to bilo potpuno suprotno onome što je Krist živio i činio te kao poslanje (za)dao onima koji u njega vjeruju.

Ako je čovjek mjerilo Božjeg ”sažimanja” kako bi i sam (p)ostao čovjekom, onda se Crkva zaista očituje kao Kristovo otajstveno tijelo onda kada služi čovjeku i kad joj je čovještvo okvir i mjerilo djelovanja.

Ovdje nije riječ o pukom, apstraktnom čovjeku i čovještvu. Radi se o konkretnom čovjeku u njegovoj vremenitoj zbilji. O čovjeku ovdje i sada. Stoga je krajnje cinično naglašavati zasluge za čovjeka i društvo iz prošlosti, a ne ustrajati na istim – pa i većim – normama života i djelovanja u sadašnjosti.

U tom smislu, Crkva će uvijek biti razapeta između onoga što je njezino izvorno poslanje i ostvarenja tog poslanja u konkretnom povijesnom vremenu i prostoru. Svako djelovanje Crkve koje ne bi u obzir uzelo (i) čovjekovu zbilju, bilo bi jalovo teologiziranje bez dodira sa životom i utjecaja na njega.

Crkva nije poslana da živi i djeluje izvan vremena i prostora, anakrono, nego da poruku spasenje u Kristu odjelotvori u konkretnom životu suvremenog čovjeka i društva.

Ako je čovjek cilj Božjeg utjelovljenja, onda čovjek mora biti cilj djelovanja Crkve. Čovjekovo dobro u isto je vrijeme i Božje dobro i nema ničeg vlastitog čovjeku, osim grijeha, a da ne bi u isto vrijeme bilo vlastito Bogu, kako nam je to objavio u Isusu Kristu. Zato je svako djelovanje koje je u službi ostvarenja čovječnosti i slobode u isto vrijeme otkrivanje Kristove slike.

Drugim riječima, što Crkva i svaki dobronamjeran čovjek više djelatno promiču čovjekovu slobodu, ostvarenje i dostojanstvo, to više svijetu svjedoče otajstvo Božjeg utjelovljenja u Isusu Kristu. To je na tragu one Kristove izreke (Mt 25,40) da njemu činimo ono što činimo jednom od najmanjih.

Ako je čovjek motiv i norma Božjeg utjelovljenja, onda čovjek mora biti cilj djelovanja Crkve. Sve izvan tog okvira bio bi promašaj i jalovo pokušavanje da Crkva bude nešto što joj po njezinu Utemeljitelju ne pripada.

U tom su smislu sva skretanja s evanđeoskog puta krajnja negacija Kristove poruke. Sve što zarobljava čovjeka i nameće mu ograničenja potpuno je strano Nazarećaninovu pristupu.

Jednako tako, vjernička i crkvena zatvorenost i samodopadnost, samozavaravanje zbog slavne povijesti, zasluga i masovnosti, bijeg u romantiziranu prošlost, okoštalost i klerikaliziranost struktura, koketiranje s državnom vlašću ili ideologijama Crkvu bi više učinile nalik Sanhedrinu (svećeničkom vijeću) koji je sudio Isusa ili farizejskoj sljedbi, nego otajstvenom tijelu Nazaretskog Učitelja.

Riječ je o zamki u koju je lako upasti, budući da društvene silnice Crkvu uvijek pritišću da se prilagodi njihovim potrebama. O tome nam svjedoči prošlost Crkve, kao, nerijetko, njezina sadašnjost, osobito u određenim dijelovima svijeta.

Posegnuti za društvenom moći uvijek će (p)ostati kušnja Crkvi, možda najveća od svih (kušnji). Budući da je čine ljudi sa svim svojim manama i vrlinama, ta će joj kušnja uvijek biti i prilika za vlastito pročišćavanje u odnosu na evanđeosku poruku, ili za suobličavanje s drugim društvenim čimbenicima u utrci za pozicije s kojih može sebi osigurati materijalna dobra, utjecaj i moć.

U ovom drugom slučaju, Crkva gubi na izvornosti i udaljava se od Kristovog poslanja da nastavi naviještati Boga koji ljubi čovjeka i u zajedništvu s njim (Bogom) mu nudi ostvarenje svih čeznuća srca.

Promatrajući njezinu povijest, s pravom možemo zaključiti kako je Crkva uvijek, više ili manje, bila razapeta između ovih dviju mogućnosti, samo je pitanje povijesnog trenutka u kojemu je više prevladavala jedna od njih.

Slično je i u naše vrijeme, napose na našem srednjoeuropsko-mediteransko-balkanskom prostoru. Isto vrijedi i za druge kršćanske zajednice i druge religije.

Vjera kojoj na prvom mjestu nije čovjekovo dobro – nije vjera. Cilj vjere nije Bog, nego čovjek u zajedništvu s Bogom. Iskazivanje slave Bogu u vjeri nije Božja, nego temeljna čovjekova potreba. Tu čovjek ostvaruje sebe, ne Bog, kojemu ništa ne nedostaje.

Svako odvajanje Boga od čovjeka vjeru pretvara u fundamentalizam. Crkva je to dobro naučila kroz svoju povijest. Zato je mjera vjere – zauzimanje za čovjeka, njegovu slobodu i ostvarenje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata

> Svi tekstovi ovog autora