Čovječanstvo se očevidno trudi da se opet vrati u pelene

Baš nas fest fuka ova Korona, neko si je negde to čist namerno zmislil, ja vam velim: jerbo sv. Korona je zaštitnica od epidemije, i sad nek mi neko veli da ovaj virus slučajno ima nekakvu krunu! Taj nam se ruga! A onda, vidiš da ne dira djecu? Ka’e to sad?

Ali zanimljiva utjeha stiže s Frontexove strane: migranti uopće nemaju COVID-19! Opet slučaj? Ja vam velim, moramo denuncirati denuncijante, nadzirati nadziratelje, rekao bi Friedrich Dürrenmatt. I pljačkati pljačkaše i lagati lažljivce i smutiti smutljivce.

Danas i mi kanda pokušavamo virnuti unaprijed, k onome tko zna kakvome Nečemu što ima doći, tamo negdje s kraja svijeta, iza duge, preko horizonta. Ali.

Tko probija europske zamagljene obzore za nas danas, kao što su to kanda za cijele epohe pred sobom činili oslobođeni geniji s kraja Ottocenta? Emile Zola će 1898. objaviti svoje ”J’accuse”, prokazanje prokazivača koje je ujedno predskazanje cijelog pakla Novecenta, u kojem će pomahnitali nacionalizmi strovaliti svijet u stratišta, čovjeka svesti na ništicu

Tko probija europske zamagljene obzore za nas danas, kao što su to kanda za cijele epohe pred sobom činili oslobođeni geniji s kraja Ottocenta? Emile Zola će 1898. objaviti svoje ”J’accuse”, prokazanje prokazivača koje je ujedno predskazanje cijelog pakla Novecenta, u kojem će pomahnitali nacionalizmi strovaliti svijet u stratišta, čovjeka svesti na ništicu.

Dakako, i ja danas djelomice osjećam onaj verlenski, proustovski strah od barbara – 2 M stižu nezaustavljivo: migranti ljudi i migranti virusi.

A onda oćutim ironičnu kavafijevsku nadu u dolazak barbara – koji nikad doći neće, a bili su bar neko rješenje. Doći neće, jer novi eurobarbari smo mi sami, ovdje, ali govorim i o novim ”barbarima”, periferijskoj mladeži zapadnih velegradova, koja se na rave-parties ubija ritmom i extasyjem iz poljske tranzicijske farmaceutike, a onda i slupa na tangencijalama u očevome golfu.

I očajna ostarjela mladost, ubijena idejno 1968. godine, sada zapuštene nade i plana. A ona ”žuta opasnost” već je tu, s nama. Kinezi su već vlasnici na ”tisušta” trgovina, restorana, butižina, nekretnina i pokretnina bjelačkoameroeurokršćanskih.

U sjevernoj Italiji već je preko deset posto populacije ne-talijanske – na tisuće hrvatskih i srpskih majstora radi po tvornicama, ostarjele Istranke i Riječanke timare još stariju od sebe venetsku aristokraciju; Afrikanci prodaju afričke maske iz Indonezije i prose posvuda.

Dakle, i ”povijesni barbari” već su tu, u nama! Europa pokušava protiv njih stvarati sanitarne kordone, zatvara samu sebe u logore, Italija plaća Libiji da ih ne prevozi brodovima u Europu, svi plaćamo sultanu da nam se smiluje, ali on hoće biti Sulejman Pravedni a ne Kemal Ataturk. Što god činili, jedino je tu formula u presahloj euro-demografiji ona još Adenauerova – prihvatiti ih i gledati ih asimilirati, to jest ”apsorbirati”, kako je iredentizam zamišljao da će upiti nas…

Zapisao je Oscar Wilde: ”Ne bojim se prošlosti, a ljudima što mi govore o njenoj neizmjenjivosti ne vjerujem. Prošlost, sadašnjost i budućnost su jedan trenutak pred Bogom, pred kojim trebamo živjeti”.

Poput Laokonta i sinova opleten klupcima guja panplanetarne komunikacije, imajući pritom DOKAZE zbiljnosti na dohvat ruke; pregršt prženog kikirikija i konzervu hlađenog piva, ČOVJEK kao da više NE ŽELI shvatiti očajnu prazninu svojeg položaja.

A onda oćutim ironičnu kavafijevsku nadu u dolazak barbara – koji nikad doći neće, a bili su bar neko rješenje. Doći neće, jer novi eurobarbari smo mi sami, ovdje, ali govorim i o novim ”barbarima”, periferijskoj mladeži zapadnih velegradova, koja se na rave-parties ubija ritmom i extasyjem iz poljske tranzicijske farmaceutike, a onda i slupa na tangencijalama u očevome golfu

Suvremene sile moći (politika – Vlast i Crkva – i mediji i novac) sklopile su Vječni pakt i sklapajući korice povijesti među njima sprešale homunculusa u gigantskome ”hominariumu” manipulacije i alijenacije, od koje je Bog digao ruke, zaboravljen (i On) i ponižen.

Velika Crkva Moći i Velika Crkva Uma, rekao bi Robert Pirsig, sparene u anti-etičkom promiskuitetu. Nova Elita koja propisuje i sprovodi pravila kolosalne igrarije stupidizacije i bestijalizacije čovjekove.

Civilizacija koju je taj čovjek kroz minule milenije ropski podizao sada mu je oduzela i Vjeru i Nadu, porekla mu je SMISAO MORALA. On više ”neće graditi barikade, više neće kamenjem razbijati vojničke glave”, … jer su njegov Grad presjekle prostrane površine bulevara ”ravne kao strijela, bulevare kojima topovska kugla može proletjeti od jednog do drugog kraja, a da ne naiđe na zapreku čvršću od ljudskog mesa i kostiju” (Mark Twain).

I ostavljen tako sam sa sobom i zasut bezbrojem informacija, čovjek polako i tegobno shvaća laž Svekolike Crkvene Civilizacije, i uočava vlastitu beznadežnu marginaliziranost u Građanskoj Civilizaciji kojoj prividno pripada, a koja odbija objelodaniti svoje prokletstvo i fatalnu suicidalnost svoga ne-poduzimanja, i ”nije li njegova neopredijeljenost najzad postala tragična” (Pier Paolo Pasolini).

Prepušten tako samome sebi i svojim intuitivnim spoznajama, čovjek se laća jedinog mu, zacijelo, dostupnog puta, ulaska u budućnost kroz mračna vrata praprošlosti. On se ”auto-atavizira”, on kao da sanja mitski mikropolis usred novodobnih megalopolisa, razuzdanoga i izvan svake kontrole (pa tako i autokontrole), onog Mumfordova ”grada u historiji”.

I čovječanstvo se očevidno trudi da se opet vrati u pelene.

”Fundamentalisti, idealisti, moralisti, politički nastrojeni kršćani trude se nenadziranome čovječanstvu ponovo natovariti na pleća nadziranje, a time i neki smisao, jer čovjek je postao cjepidlaka i bez smisla ne može biti zadovoljan, i zato podnosi sve – OSIM SLOBODE DA ZVIŽDI NA TAJ SMISAO” (Friedrich Dürrenmatt).

Zapisao je Oscar Wilde: ”Ne bojim se prošlosti, a ljudima što mi govore o njenoj neizmjenjivosti ne vjerujem. Prošlost, sadašnjost i budućnost su jedan trenutak pred Bogom, pred kojim trebamo živjeti”

Naglašavam namjerno Dürrenmattovu posljednju rečenicu iz i onako ”istrgnutog citata”, jer se u njoj krije bitna potkrepa ovih mojih intuitivnih, prije nego bogznakako domišljenih teza.

Taj naš HOMO NOVUS, HOMO UNIVERSALIS, smatram, konačno se dočepao spasonosnog zviždanja na taj SMISAO u koji ga kao u neku već iskušanu luđačku košulju spasenja moćnici opet hoće ugurati, nuđajući mu na izbor cijelu beskonačnost raznovrsnih i jednako lažno obećavajućih fundamentalizama – u odgovor na bestijalni liberalkapitalizam…

I taj zlosretni čovjek novoga milenijuma već je naćubio usne i okušava, za sada potihi, zvižduk samooslobođenja. Veleumovi mu prijete prstom kaosa i propasti pred nosom, ali on već čuje u ušima simfonični sklad odjeka vlastitog zvižduka i pred očima mu pucaju žuđena polja poricane i blažene ljepote.

Ova nova mladež koja se okuplja oko krijesova po provalijama između nebodera megalopolisa, već predstavlja obrazac tog HOMO NOVUSA. Taj novi čovjek, taj novočovjek, shvaća, odnosno, prije će biti PRIHVAĆA, upozorenje Henryja Millera: ”Ostanite na zemlji, vi, orlovi budućnosti.

Nebesa smo istražili i ustanovili da su prazna. A što leži pod zemljom isto je tako prazno, ispunjeno kostima i sjenama. Ostanite na zemlji i plivajte još nekoliko stotina tisuća godina”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora