Castro (ni)je bio religiozan, a Trump (ni)je kršćanin

Dok se rađala ova kritična kolumna o licemjerju američkog konzervativnog kršćanstva koje je nedvosmisleno manifestirano u izboru njihova predsjednika, iznenada se u taj prostor ubacila i tematskom srodnošću nametnula smrt Fidela Castra.

O Castru sam na ovom mjestu ranije pisao. Kolumna ”S predsjednikom Obamom na Kubi” je nastala u Havani u ožujku ove godine, a “Obamino otvaranje Kube” je objavljeno godinu dana ranije. Tamo sam ponešto više napisao o Castrovoj nevjeri i tretmanu kršćana, pa taj sadržaj nećemo ovdje ponavljati.

Ovaj vikend u Miamiju na Floridi Kubanci slave, a u Havani se javno tuguje kao što su se u Australiji i Kanadi mnogi Hrvati (i Srbi) radovali smrti Josipa Broza Tita dok su u Zagrebu i Beogradu mnogi plakali tog svibnja 1980.

Komunisti Josip Broz Tito i Fidel Castro Ruz su imali mnogo toga zajedničkog kao uspješni i dugovječni revolucionarni lideri, istovremeno za života voljeni u svojim domovinama, a omraženi kod svojih prisilnih emigracija.

Poput Tita i Fidel je bio rimokatolički kršten da bi se kasnije odrekao svoje vjere u ime marksističko-ateističkog svjetonazora.

Ovaj vikend u Miamiju na Floridi Kubanci slave, a u Havani se javno tuguje kao što su se u Australiji i Kanadi mnogi Hrvati (i Srbi) radovali smrti Josipa Broza Tita dok su u Zagrebu i Beogradu mnogi plakali tog svibnja 1980

Castro je srednju školu završio kod isusovaca, gdje mu je učitelj i mentor bio svećenik otac Armando Llorente koji je rano primijetio nadarenost i idealizam mladoga Fidela, te je tako jednom prilikom u školski godišnjak upisao kako će “povijest njegove domovine pričati o njemu”.

Castro je svakog jutra bio na školskoj misi i sudjelovao u duhovnim vježbama iako je sve to smatrao “odviše dogmatskim”. Kasnije je priznao da je u svemu tome sudjelovao samo “mehanički”, ali da je ipak zahvalan isusovcima koji su svojom strogom disciplinom i organizacijom utjecali na njegov vrijednosni sustav i usadili u njega osjećaj za pravdu.

Otac Llorente je 1958., prerušen u seljaka, uspio doći do revolucionara Fidela Castra i razgovarati s njim. Tada je budući kubanski diktator priznao svom ranijem duhovnom mentoru kako je ”izgubio svoju vjeru“.

Castro je kasnije objasnio kako nikada nije razvio svoja osobna vjerska uvjerenja jer je bio u potpunosti “posvećen razvoju političke vjere”.

Za njega je Isus iz Nazareta po svom nauku blizak njegovim revolucionarnim poimanjima o socijalnoj pravdi i solidarnosti sa siromašnima. Tako je 1985. napisao: “Nikada nisam vidio kontradikciju između ideja koje me održavaju i ideja tog simbola, tog izvanrednog lika – Isusa Krista.”

Iako su odonda, pod pritiskom starosti i utjecajem trojice papa koje je ugostio u Havani, Castrova religiozna gledišta i stavovi donekle evoluirali, njegova razmišljanja o vjeri su najopširnije dokumentirana u knjizi “Castro i religija” (1985.). Zahvaljujući prevoditelju Krešimiru Čurljaku i uredniku Boži Rudežu, hrvatsko izdanje knjige se pojavilo iste godine.

Knjiga se temelji na razgovorima (23 sata!) između Castra i brazilskog dominikanca Freija Bettoa, poznatog teologa oslobođenja. Tematski je naglasak na Castrovom poimanju “dva najvažnija povijesna izvora ljudske misli i emocija – kršćanstvu i marksizmu.”

U veljači ove godine papa Franjo je u avionu na povratku iz Meksika priupitan o (tada) kandidatu Trumpu i njegovim poznatim antiimigrantskim stavovima. Papin odgovor je bio nedvosmislen: “Osoba koja misli samo na gradnju zidova, a ne mostova, nije kršćanin. To nije evanđelje

Papa Franjo je lideru kubanske revolucije u njegovom domu u Havani prošle godine poklonio knjigu i dva CD-a s homilijama pokojnog oca Armanda Llorentea, te apostolsku pobudnicu ”Evangelii gaudium“ i encikliku ”Laudato si’“. Castro je pak Papi poklonio upravo spomenutu knjigu ”Fidel i religija“ s posvetom: ”Za papu Franju u povodu njegova bratskog posjeta Kubi“.

Dobro informirani vatikanolozi kažu da je papa Franjo posebno zavolio Castra kada je u predgovoru te knjige pročitao kako je slogan kubanske revolucije bio “Tko iznevjeri siromahe, iznevjerio je Krista”.

Vratimo se na sjever, američkim izborima i (ne)vjerniku Donaldu Trumpu.

U veljači ove godine papa Franjo je u avionu na povratku iz Meksika priupitan o (tada) kandidatu Trumpu i njegovim poznatim antiimigrantskim stavovima.

Papin odgovor je bio nedvosmislen: “Osoba koja misli samo na gradnju zidova, a ne mostova, nije kršćanin. To nije evanđelje.”

Odakle takva prosudba kada svi znamo da je Trump zapravo samodeklarirani kršćanin, a po denominacionalnoj pripadnosti prezbiterijanac.

Do sada se u povijesti još nije dogodilo da ekumenski najotvoreniji pontifikat milosrđa jednog protestanta proglasi nekršćaninom!

Donald Trump je bezbroj puta dokazao da je biblijsko-teološki potpuno nepismen. Taj bogati i bahati “prezbiterijanac” nema ni trunke kršćanske poniznosti niti je ikada molio za oprost. Što se osobnog i obiteljskog morala tiče, on je besramni hedonist, a u području biznisa, a sada i političkog angažmana, pragmatični utilitarist

Moram priznati da sam po ovom pitanju uz iskrenog Franju, a ne uz licemjera Donalda. Ne samo zbog zidova koji dijele narode i diskriminiraju siromašne, nego i zbog drugih supstancijalnih pitanja doktrine i morala.

Donald Trump je bezbroj puta dokazao da je biblijsko-teološki potpuno nepismen. Taj bogati i bahati “prezbiterijanac” nema ni trunke kršćanske poniznosti niti je ikada molio za oprost. Što se osobnog i obiteljskog morala tiče, on je besramni hedonist, a u području biznisa, a sada i političkog angažmana, pragmatični utilitarist.

Čovjek koji otvoreno vara svoju ženu (žene) i svoju domovinu te mrzi sve koji su rasno, religijski i socijalno drugačiji ne bi smio imati potporu kršćana da postane predsjednik države.

A upravo su poglavito kršćani, uglavnom bijeli, konzervativni (protestanti i katolici), nacionalno pregrijani antiglobalisti i ksenofobni desničari Trumpa izabrali za predsjednika kako bi “učinio Ameriku opet velikom”.

Birali su ga ljudi koji su se u strahu od muslimana i imigranata, ali i od domaćih neoliberalnih progresista i vladajućih elita odlučili za outsidera koji je progovorio njihovim jezikom.

Postoji ipak jedna tanka nit koja Trumpa povezuje s prezbiterijanstvom i kršćanskom vjerom. U ranijim godinama on se povremeno za blagdane (inače ne ide u crkvu) pojavio u newyorskoj Marble Collegiate, crkvi koju je proslavio njezin dugogodišnji (52 godine) pastor Norman Vincent Peale.

Peale je 1952. godine objavio knjigu “The Power of Positive Thinking” koja je 186 tjedana zaredom bila na bestseller listi New York Timesa, a navodno je prodana u više od 20 milijuna primjeraka i prevedena na 42 jezika svijeta.

Peale je kao otac pokreta “pozitivnog mišljenja”, zlorabeći teološku antropologiju i popularnu psihologiju ”samopomoći”, razvio vjeru u život kao seriju uspjeha i pobjeda. Ta je “teologija pozitivnog evanđelja” prepoznatljiva u Trumpovim stavovima i ambicijama i to je jedino što je nazovikršćansko u njima.

Na pomolu je, sumnje nema, konzervativna revolucija koja će do temelja uzdrmati američki politički sustav i odnose u svijetu u kojem kao da već odjekuje “Konzervativci svijeta, ujedinite se, nemate što izgubiti…” O posljedicama, rezultatima i (re)akcijama je u ovom času ipak prerano govoriti

Konzervativni kršćani Amerike su za Trumpa, dakle, glasovali iz ideološko-patriotskih, a ne vjersko-moralnih razloga. On im je zajamčio vjerske slobode, obećao učinkovitu borbu protiv islamista i zaustavljanje imigranata.

Izjasnio se, nasuprot ranijim stavovima, kao protivnik abortusa i obećao da će u Vrhovni sud (američki Supreme Court je kombinacija Vrhovnog i Ustavnog suda) imenovati (doživotne!) konzervativne suce, te tako u konačnosti promijeniti neke liberalne zakone.

Na pomolu je, sumnje nema, konzervativna revolucija koja će do temelja uzdrmati američki politički sustav i odnose u svijetu u kojem kao da već odjekuje “Konzervativci svijeta, ujedinite se, nemate što izgubiti…” O posljedicama, rezultatima i (re)akcijama je u ovom času ipak prerano govoriti.

Vatikanska čestitka novoizabranom američkom predsjedniku nije bila među prvima, ali je smjerodavna za sve nas zabrinute. Državni tajnik Pietro Parolin je u čestitci između ostalog izjavio da će moliti za “prosvjetljenje” novog predsjednika.

“Zavjetujemo se na molitvu kako bi mu Bog podario prosvjetljenje i podržao ga u služenju njegovoj zemlji, ali i za dobrobit i mir u cijelome svijetu. Mislim da danas svi moraju raditi na mijenjanju globalne situacije, koju karakteriziraju duboki razdori i ozbiljni konflikti.”

Na tu molitvu i ja dodajem svoj vjernički Amen.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora