Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga

Advent ili došašće vrijeme je priprave za svetkovinu Božića. Gradovi i sela u novije su vrijeme već krajem studenog zaodjenuti blagdanskim ruhom. Adventski sajmovi i popratni programi postali su nezaobilazan sadržaj ovog vremena godine.

Štandovi, kuhano vino i kobasice, ukrasi, darovi, popusti i akcije, svjetla i borovi. Sve je to postalo dio suvremene kulture vezane uz adventsko vrijeme. Blještavilo i kupovanje potpuno su pojeli iščekujuću narav došašća.

Već od mjeseca studenog naši su gradovi i naselja okićeni u duhu predstojećih blagdana. Počevši od tzv. ”crnog petka” traje prava pomama za prodajom i kupovinom. Neka se ljudi vesele, ako imaju sredstava za priuštiti si barem dio asortimana koji im je ponuđen. U svemu tome nekako se izgubila narav došašća kao vremena milosrđa i pažnje prema potrebnima i bolesnima.

Advent se preobrazio u vrijeme kupovine i konzumiranja. U svemu tome stječe se dojam da smo postali dio općedruštvene klime tržišta potrošnje, koja nas je sve zahvatila. Kako se samo u takvom ambijentu lako zaboravlja i Boga i čovjeka!

Gdje je u svemu tome nestao Bog?! Gdje je taj Božić – taj Mali Bog?! Teško se othrvati misli da za njega u cijeloj toj priči nema mjesta. Kao da je postao suvišan, nepotreban dio suvremenog društva koje ga je odbacilo, gurnulo u prikrajak, na marginu društva. Neki suvišni Bog. Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga. Na njegovo mjesto su došli kupovina, kobasice i kuhano vino.

Ironija povijesti je u tome što je onaj čije je rođenje bilo motiv uvođenja ovog blagdana sada postao suvišan. A blagdan je ostao. Ovaj odnos kao da se proširio na sve ljude, na nevjernike kao i na one koji tvrde da vjeruju. Razlika među njima kao da je tek u deklarativnom izricanju pripadanja ili nebožićnoj vjerskoj tradiciji.

Dakako, i to u našem društvu služi kao povod za nove podjele. Zaboravismo da je Bog u svojem rođenju ujedinio ljude i anđele, zemlju i nebo, pastire i kraljeve, muškarce i žene, Palestince i Židove, Srbe i Hrvate…

Božić je pred vratima. Iako mu naziv dijeli isti korijen riječi kao i imenica – Bog – ovaj blagdan povezujemo s čovjekom. U tom je smislu Božić postao dan u koji jedni drugima čestitamo, jedni druge darujemo i zajedno se veselimo.

To je sasvim razumljivo znajući da je u ovaj dan Bog svijetu objavio da je postao čovjekom i ostao Bogom. Sišao je među nas, postao i ostao jedan od nas. Narav ovog blagdana svoju snagu i ljepotu crpi iz te istine. Barem bi trebala.

Bog se učinio čovjekom. Da bi čovjek bio čovječniji. Bog je do danas ostao čovjekom. No pitanje je – je li se čovjek očovječio ili je ostao isti?! On nije postao imun na bolesti, ali jest imun na Boga.

Učovječeni Bog ostao je na rubu zanimanja čovjekovog srca. Naše očovječenje bez njega nije moguće. Ostavili smo ga da i dalje kuca pred vratima našeg postojanja. Zato će Božić ostati prazan blagdan svima koji mu ne otvore ta vrata.

U cijeloj toj priči o adventu pitanje Onoga koga u tom vremenu iščekujemo ostalo je po strani. Bog u Isusu Kristu i dalje je ostao neznatan, u nekoj skrivenoj štali.

U zapadnom je svijetu (p)ostao tek kulturološki fenomen, ako i toliko. Izbačen je. Opet. Kao nekad iz sinagoge u Nazaretu. Izbačen iz društva, javnosti, života, svijesti, savjesti, srca, duha i duše. Suvišni Bog u Božiću, koji je započeo upravo njegovim učovječenjem. Nekad je istjerao trgovce iz Hrama. Danas bi, po svoj prilici, trgovci istjerali njega. I ne samo oni.

Bog je postao suvišan. Suvremeni čovjek osjetio se dovoljno moćnim i sigurnim u sebe, dovoljno bogatim i spokojnim da je zaključio da mu Bog ne treba. Mediji su dovoljno otupili svijest i savjest ugađajući komoditetu suvremenog načina života, do te mjere da su pitanja žrtve, samoprijegora, odgovornosti i dužnosti, grijeha i slabosti postale prezrene i ismijavane kategorije.

Čovjek uživa u vlastitoj samodopadnosti. Mediji i društvo povlađuju mu nudeći mu infantilne, banalne i bizarne sadržaje. Važno je zabaviti (se), ne razmišljajući ni o čemu, slijepo slijediti ponuđeni sadržaj. Razmišljati je postalo nepoželjno. Imati svoj stav – prekršaj. Imati oblikovan karakter anomalija, a ne pravilo.

Kajanje je proglašeno utjehom za slabiće, slabost materijom za psihologe koje je preporučila Oprah. Ljubav je postala patetično grljenje bez sadržaja, a naklonost lajk na društvenim mrežama. Svi nužno u svemu moraju biti u pravu, svi su vlasnici istine. Svi o svemu sve znaju. Barem tako misle.

U takvom ambijentu nema mjesta za Boga. On je osoba, a odnos prema osobi podrazumijeva odgovornost. Zato je Bog u suvremenom društvu proglašen svime, osim osobom.

Iščekivati Božić bez Boga prazno je kao i slaviti rođendan bez slavljenika. Slika toga su borovi čije iglice se već osuše do Božića. Nije ni za što drugo, nego da se baci u prvi kontejner.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
    •  Sjećamo se – Jasenovac

> Svi tekstovi ovog autora