Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe

Bog je postao čovjek. Učovječio se. Toliko je ljubio i cijenio čovještvo da je sam u jednom trenutku htio postati čovjek. Time je nepomiješano sjedinio vječnost i vremenitost, božanstvo i čovještvo, nebo i zemlju, onostranost i ovostranost. O Božjoj ljubavi prema čovjeku dovoljno govori ta činjenica.

On je ”oplijenio” samog sebe, kako kaže sveti Pavao, postavši jedan od nas. Pri tom učovječenju nije pravio razlike među ljudima. Za Boga je čovjek jednostavno čovjek i za njega nema razlike ni po kojem kriteriju. Bog je postao čovjekom za svakog čovjeka.

Tako je čovjek, u svojoj ontološkoj dimenziji, motiv i norma Božjeg djelovanja da Bog sam svoju narav podređuje ljudskoj, postajući čovjek i ostajući Bog. Pri tome se posvema podlaže prirodnim zakonima koji vrijede za svako ljudsko biće. Također se podređuje društveno uvjetovanim pravilima i zakonima vremena u kojem je živio kao čovjek.

U tom nastojanju Bog kao čovjek Isus Krist prihvaća iskustvo trpljenja, sve do tragične smrti. On se ne izdvaja od ostatka ljudskoga roda po ovom iskustvu. Svjesno ulazi u njega, primajući na sebe sudbinu koju je iskusio svaki čovjek – samu smrt.

Dopušta da ga ona proguta. Štoviše, dopušta da iskusi ljudsku zloću i sve društvene silnice koje su u jednom trenutku povijesti djelovale na takav način da su dovele do njegove tragične smrti.

Stoga, nema ni jednog ljudskog iskustva koje Bog kao čovjek Isus Krist sam nije iskusio. Ni jednog, osim iskustva grijeha, jer je proturječno da bi savršeni Bog griješio. Drugim riječima, Bog je u Kristu postao čovjek kakav bi ljudski rod bio prije Adamova grijeha.

Uskrsnućem Isusa Krista Bog je pokazao da zlo, smrt i grijeh u njegovom pogledu na čovjeka nemaju zadnju riječ. Uskrsnuće ne predstavlja samo povratak u proslavljeni život nakon tjelesne smrti, ono je u isto vrijeme Božji trijumf kojim on pokazuje koliko cijeni sve istinski dobro, lijepo i vrijedno.

Uskrsnućem Bog pokazuje da pravda, istina, ljubav, humanost, žrtva i otvorenost, u ljudskom društvu prividno pogažene i obezvrijeđene, u njegovom srcu imaju posebno mjesto koje je vrijedno učovječenja, mučeništva, smrti i uskrsnuća.

Time Bog pokazuje da ove vrednote vrijede toliko da on čini presedan i uskrsnućem nadvladava prividni trijumf zla i smrti. Time je posvjedočio da sve društvene silnice, koje su dovele do Kristove i smrti tolikih nevinih ljudi u povijesti, nemaju zadnju riječ. Te su vrednote odsjaj Božjega srca, one su konkretizirana ljubav, koja je Bog sam. Zbog toga sam Bog u Kristu nadvladava i samu smrt.

Uskrsnućem Isusa Krista Bog je pokazao da sva zla, napose društvena, ma koliko se činila sigurnima i samodopadnima, u njemu (Bogu) nailaze na takav otpor koji Boga motivira na uskrsnuće. U tom je smislu vjerniku promatrati društvena zla kao odraz ljudske nemoći, znajući da ih je Bog već pobijedio.

Zato žalosti činjenica da su čimbenici tolikih zala u prošlosti i suvremenom svijetu upravo kršćani, kojima bi činjenica uskrsnuća na poseban način trebala biti jamstvo Božje pobjede i stvarnost koja njihova vlastita zla unaprijed osuđuje na poraz.

Uskrsnuće pobjeđuje svaku isključivost, laž, spletku, težnju za postizanjem i očuvanjem društvene moći, manipulaciju, dvoličnost, hipokriziju, mržnju, prezir…

Ono pobjeđuje sve ono što se sručilo na samog Isusa Krista i svakog potlačenog čovjeka, u kojemu je sam Krist. Zato su zla, počinjena od kršćana, u Božjim očima veća nego ona koja čine ljudi koji ne dijele vjeru u uskrsnuće.

Vjera u uskrsnuće radikalno je suprotna svemu onome za što je bio optužen i ubijen Isus Krist. U širem kontekstu, Krist je ubijen kao krivac za sve postupke svog zemaljskog života. Suđenje koje je doživio, suđenje je svakoj vrednoti koju je živio. U tom smislu, njegovo je uskrsnuće Božja potvrda svega onog što je u životu činio.

Kako je, onda, moguće, da kršćani ne čine i osuđuju ono što je sam Krist činio?! Može se reći da je nakon Krista više zaživio veliki svećenik Kajfa, nego sam Krist.

Uvijek je bilo i ostalo lakše osuditi, nego opraštati, kažnjavati namjesto pokušati razumjeti. I sve to opravdavati pozivanjem na obranu nekakve Božje časti i imena. Zlo se uvijek voli perfidno opravdavati Bogom.

Stoga je kršćaninu strana svaka težnja za dominacijom nad drugim, svako nastojanje da se domogne društvene moći. Kršćanstvo je u svojoj biti vjera križa i opraštanja desnom razbojniku, vjera pranja nogu apostolima i vjera prihvaćanja tuđinke, Samarijanke.

Kršćanstvo je vjera svega onoga što je utjelovljeni Bog u Kristu govorio i činio. Upravo je Bog svemu tome uskrsnućem dao znak vječnosti i pokazao što je u njegovom vlastitom srcu. Bog nije uskrisio vrednote koje je svjedočio Kajfa, već Krist. Druga je stvar što ljudi pokušavaju uskrisiti Kajfu.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
    •  Sjećamo se – Jasenovac

> Svi tekstovi ovog autora