Besmisao i smisao Božića

(Opaska uredništva: Naš suradnik nije mogao poslati kolumnu zbog tehničkih poteškoća. Ispričava se. Zato ponavljamo raniji, a jednako vrijedan osvrt. Hvala na razumjevanju).

Kakve li božićne ironije?! Dok kao profesionalni news junkie slušam vijesti o nasilju i ratovima u našem ozbiljno ranjenom svijetu punom agresija i odmazdi, u pozadini mi odzvanja prekrasno pjevana ”U to doba godišta mir se svijetu naviješta…”

Čak i ako na trenutak iz našeg razmišljanja isključimo ratove i nasilja, teško je između potrošačke groznice, da ne kažem ludnice (11,5 milijardi kuna!), sveprisutnog i uvelike zbunjujućeg folklora te prečesto patetične duhovne sentimentalnosti pronaći pravi smisao Božića.

Nikako se ne uspijevam oteti dojmu da je Božić najviše slavljen, ali najmanje shvaćen blagdan takozvane kršćanske civilizacije.

Ovih su nas dana naši teološko-ekumenski nepismeni elektronički i neki drugi mediji opet bombardirali nekim grubo rečeno lažnim ili u blažoj varijanti izraženo sektaškim poluistinama. Recimo: “Božić je najveći katolički blagdan” ili ”Katolici slave svoj najveći blagdan” i slično. Tu blagdansku krivotvorenu tvrdnju slušamo bezbroj puta svake godine u ovo vrijeme. Svi pokušaji da se to ispravi su bezuspješni, osim donekle i povremeno religijski korektnijeg HTV-a.

Čak i ako na trenutak iz našeg razmišljanja isključimo ratove i nasilja, teško je između potrošačke groznice, da ne kažem ludnice (11,5 milijardi kuna!), sveprisutnog i uvelike zbunjujućeg folklora te prečesto patetične duhovne sentimentalnosti pronaći pravi smisao Božića

Takve su tvrdnje, koliko god one u etno-religijskom zanosu propagandistički izvrsno zvučale, dvostruko krive jer niti je Božić samo katolički, niti je najveći blagdan. Radi se o općekršćanskom blagdanu koji slave svi kršćani/hrišćani rimokatolici, pravoslavni i protestanti. Eventualna je razlika samo u datumu, jer ga istočno-pravoslavni kršćani po julijanskom kalendaru slave 7. siječnja. Njima ovim putem unaprijed čestitamo sa ”Mir Božji – Hristos se rodi!”

Danas ga slave svi, ali se Božić ni imenom ni kao blagdan ne spominje u Svetome pismu Novoga zavjeta. Ne slave ga progonjeni kršćani prva tri stoljeća u Rimskom Carstvu. Oni od samog početka i konzistentno slave samo Uskrs(loga), dan kojim se proslavlja Isusova pobjeda nad smrću.

Božić se kao proslava Isusova rođendana uvodi dekretom tek nekoliko stoljeća kasnije u tada već službeno priznatom kršćanstvu, koje je poslije, od mnogih suspektnog obraćenja cara Konstantina, postalo privilegirana državna religija, Da budemo precizniji, po prvi puta se spominje kao proslava Isusova rođendana tek 354. godine. Stoga ne čudi što ga od samog početka prate žestoka osporavanja i ozbiljni nesporazumi.

Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca. Mi zapravo ne znamo točan datum, pa čak ni godinu. To što Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom zaključuje da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca je ipak samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja.

Ovih su nas dana naši teološko-ekumenski nepismeni elektronički i neki drugi mediji opet bombardirali nekim grubo rečeno lažnim ili u blažoj varijanti izraženo sektaškim poluistinama. Recimo: “Božić je najveći katolički blagdan” ili ”Katolici slave svoj najveći blagdan” i slično. Tu blagdansku krivotvorenu tvrdnju slušamo bezbroj puta svake godine u ovo vrijeme

Vjerojatnije je da se Božić slavi na dan kada su Rimljani slavili rođendan Nepobjedivog sunca (Dies invicti solis). Kako kršćani nisu uspjeli istrijebiti taj poganski festival, oni su ga vještom inkulturacijom (uz pomoć kristijaniziranih državnih autoriteta) preimenovali, recimo ”prekrstili”, u natalis Jesu Christi, rođendan ”Sunca pravde” prema zaključnim riječima posljednjeg kanonskog proroka (Malahija 4, 2), a povezano s evanđeoskim opisom utjelovljenog ”svjetla svijeta” (Ivan 1, 3).

Božić je dakle, usprkos nedostatku svetopisamskog datumskog utemeljenja, blagdan koji pripada zajedničkoj kršćanskoj baštini od stoljeća ranih kada kršćanstvo još nije bilo podijeljeno. On može biti ”katolički blagdan” samo ako se katholikos shvaća izvorno kao pripadajući općoj, univerzalnoj, po cijelom svijetu proširenoj kršćanskoj vjeri. Ali to onda ne mora imati posebne veze s Rimom, iako svakako ima veze s Kristom.

Ako pažljivo čitamo Evanđelja Isusova rođenja i djetinjstva (Matej i narocito detaljniji Luka) te razmišljamo o teološko-filozofsko-antropološkom poimanju inkarnacije (Ivan), otkrit ćemo višedimenzionalnost Božjeg dolaska među ljude.

Istovremeno možemo zaključiti kako je Božić prvenstveno poziv na susret jer označava silazak velikog Boga koji očovječenjem (utjelovljenjem ili ovaploćenjem, kako bi rekli braća pravoslavci) postaje ”mali Bog” jer želi susret s čovjekom. Ta bet-lehem-ska (hebrejski: ”kuća kruha”) božanska afirmacija ljudskosti predstavlja unikatni susret vječnosti i vremena (vidi nadnaslov/naziv ove kolumne) koji se kreativno nastavlja svugdje i uvijek gdje i kada se božansko i ljudsko prožimaju,

Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca. Mi zapravo ne znamo točan datum, pa čak ni godinu. To što Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom zaključuje da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca je ipak samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja

Ivan bogoslov u svom teološki promišljenom i grčkoj filozofskoj misli približenom uvodu govori o vječnom i stvaralačkom Logosu kao pretpostavki i preduvjetu (božićne) inkarnacije. “U početku/arhe bijaše Riječ/logos i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Riječ (Krist) je tijelom (čovjekom) postala.” (Ivan 1, 1-14).

Prema Lukinu izvješću Bog među ljude šalje anđele da navijeste rođenje bebe koja, iako se rađa u Betlehemu, nije od ovoga svijeta. Susreću se glasnici nebeski i pastiri zemaljski. Sagrađen je most između vječnosti i prolaznosti.

Radi se i o susretu (preciznije sudaru) svjetlosti i tame; rođeno je svjetlo koje obasjava svakog čovjeka i koje tama ne može obuzeti.

Spasenje ljudskog roda na poseban način počinje od betlehemske štalice; od one noći čovjek više ne mora živjeti u tami niti robovati mržnji, jer je došlo Svjetlo Svijeta u istini i ljubavi koja oslobađa.

Bog nam više nije daleko. Zakoračio je u ovu našu povijest da nam donese poruku mira. Zar nisu anđeli one noći programatski pjevali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koji su mu dragi” (Luka 2, 14)?

Ta najznačajnija božićna pjesma svih vremena nema slučajan redoslijed – “Bogu slava – ljudima mir”. Mira na zemlji među ljudima neće biti sve dok ne priznaju da Bogu jedinome pripada slava. Anđeoski navjestitelji nam ovom božićnom pjesmom, a i Bog sam kroz nedavne povijesne događaje, žele potvrditi da slava ne pripada vladarima ovoga svijeta, propalim ideološkim sustavima, sebičnim političarima, sumnjivim vojskovođama i drugim samozvanim, ali prolaznim ovozemaljskim bogovima. Betlehemska je beba rođena da kraljuje na nov i sasvim drukčiji način.

Njegov jednostavan život i učenje radikalno su drugačiji od naših ljudskih sklonosti.

Mira na zemlji među ljudima neće biti sve dok ne priznaju da Bogu jedinome pripada slava. Anđeoski navjestitelji nam ovom božićnom pjesmom, a i Bog sam kroz nedavne povijesne događaje, žele potvrditi da slava ne pripada vladarima ovoga svijeta, propalim ideološkim sustavima, sebičnim političarima, sumnjivim vojskovođama i drugim samozvanim, ali prolaznim ovozemaljskim bogovima. Betlehemska je beba rođena da kraljuje na nov i sasvim drukčiji način

On nije ništa posjedovao, malo je za sebe od drugih tražio, ali je sebe u potpunosti drugima darivao. Došao je služiti, a ne vladati, spasiti, a ne suditi. Prve je proglasio posljednjima, družio se sa siromašnima, obespravljenima i grešnima. Osudio je arogantnu i kompromitiranu religiju svoje nacije kao i one koji su religiozna pravila

i zakone stavili iznad ljudske savjesti i ljubavi.

Božić je događaj i poruka, poziv i ponuda. Poziv na susret i trajni dijalog u zajednici ljubavi i ponuda spasenja svima koji Boga iskrena srca traže.

Samo tako nam božićni blagdani i nadolazeća nova godina mogu biti doista sretni i blagoslovljeni.

Zato čitajmo ovih dana evanđelja, radujmo se svojim obiteljima i darivajmo potrebite.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora