Berlinski zid – nastavak željezne zavjese i pravo domoljublje

U svom uredu na Sveučilištu u Bostonu na istaknutom mjestu držim autentičan komad Berlinskog zida. Poklonili su mi ga njemački kolege iz bivšeg DDR-a u prisutnosti velečasnog pastora Horsta Kasnera i njegove kćerke Angele Merkel, tada najmlađe ministrice u vladi kancelara Helmuta Kohla.

Taj susret i komad Berlinskog zida u mom džepu je omogućio  poziv upućen mojoj malenkosti i Borisu Trajkovskom, mom povremenom studentu i suputniku, metodističkom propovjedniku i bivšem (ubijenom?) predsjedniku (sada Sjeverne) Makedonije, da budemo plenarni govornici na prvom Gebetsfrühstücku u Bundestagu u Berlinu.

Evangelički duhovnik Kasner s pastoralnim iskustvom u Istočnoj zoni, pod sovjetskom okupacijom, se zanimao za naša pastoralno-propovjednička iskustva u zemlji ateističkog socijalizma, ali je na samom početku naših razgovora rekao otprilike: unatoč svih sličnosti, vi ste ipak imali mnogo više slobode od nas u DDR-u, za nas ste vi bili Zapad zahvaljujući vašem odvažnom predsjedniku Titu, koji se već 1948. godine usudio onom sovjetskom monstrumu reći “Njet” i izvući vas iz čerčilovski ispravno definirane “željezne zavjese”.

Ne izmišljam nego citiram jednog iskrenog i izuzetno inteligentnog duhovnika, oca aktualne kancelarke SR Njemačke, najmoćnije žene svijeta.

Predsjednice, pitajte svog rusko-sovjetskog prijatelja Vladimira Putina koji je preko zloglasne komunističke državne sigurnosne službe (STASI) nadgledao cijeli aparat istočno-njemačkih udbaša (tajne policije) plus 175.000 plaćenih doušnika

Prof. dr. sc. Jan Pelikan je dobro nam poznati profesor glasovitog sveučilišta u Pragu. Više puta je napisao a nedavno ponovio kako se deset godina bavio povijescu Jugoslavije prije nego što je dobio dopuštenje da posjeti zemlju čiju je povijest specijalizirao. Dajem mu riječ:

“Dolazak u Jugoslaviju … za mene je bio dvostruki dobitak: vidjeti zemlju o kojoj ‘sve znam’ i prvi se put osjetiti slobodnim, bez pritiska, jer mi smo tada itekako zavidjeli vama na otvorenosti, putovanjima i punim dućanima. Mene su tada na granicama u vlaku detaljno pregledavali, a suputnike iz Jugoslavije puštali su bez pitanja.”

Da se razumijemo: ja, Peter Kuzmič, rođen u Prekomurju, Sloveniji (Stanko Vraz?), nisam jugonostalgičar, volim svoju domovinu Hrvatsku i učinio sam za prekid agresije i međunarodno priznanje Republike Hrvatske mnogo više od nekih bivših komunista koji su oportunistički iz Kockice preselili u Katedralu prije nego što su naučili Očenaš ili prekrižiti se.

O tome mogu posvjedočiti mnogi (ne)prijatelji od Bore Jovića, kojeg sam spriječio da sudjeluje na Molitvenom doručku u Washingtonu, do senatora Roberta Dola, kongresmena Franka Wolfa, protestanta Milana Kučana, prvog predsjednika Republike Slovenije te, da spomenem dva imena iz mog prekrasnog Osijeka, umirovljenog profesora Wilima Hermana, bivšeg saborskog zastupnika te Zlatka Kramarića, globalno prepoznatljivog (po)ratnog gradonačelnika, nagrađivanog spisatelja, a sada veleposlanika u Tirani.

Uopće me ne čudi Pelikanova izjava. Čovjek je živio iza “željezne zavjese“, a mi, građani tadašnje Jugoslavije, nismo. Slično sam pročitao i(li) čuo od mnogih kolega iz Poljske, Bugarske, Mađarske, a Albaniju nećemo ni spominjati.

Živo se sjećam kako sam nakon selidbe u Osijek nekoliko puta išao u posjet u jedan logor nedaleko od Beograda u kojem su bili smješteni građani Rumunije koji su riskirali svoje živote plivajući preko najveće europske rijeke Dunav da se domognu slobode. Plakao sam kada su mi neki od njih pričali o svojim najbližima koji nisu uspjeli, jer ih je Ceausescuova zloglasna Securitate ubila ili teško izranjavala bezobzirnom pucnjavom.

Bježati iz samoproglašenog socijalistićkog raja iza Churchillove “željezne zavjese“ je bio težak grijeh. Zato je kasnije bio podignut i Berlinski zid, čije rušenje prije točno 30 godina ovaj vikend slavimo. Bogu hvala!

Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koju sam prvi puta susreo u Washingtonu kao veleposlanicu, treba na sve to podsjetiti, iako ona to dobro zna, jer je kao srednjoškolka sa crvenim jugoslavenskim pasošem, pardon, putovnicom, slobodno putovala u Ameriku, što nitko od mladih iz zemalja iza “željezne zavjese“ nije niti smio niti mogao.

Čudim se i ne razumijem poštovanu predsjednicu zašto, mislio sam donedavno da se radi o solidno obrazovanoj ženi, može tako lagati kako bi dobila glasove, nadajmo se malobrojnih, ustašofilnih velikih (pseudo) Hrvata. Ali kao velika kršćanka, pardon, rimokatolkinja, predsjednica bi morala ne samo bolje znati i iskreno pamtiti kontekstualne činjenice nego i moralnom prosudbom znati da je lagati i izvrtati istinu grijeh.

No, o tom više potom.

Danas je aktualno pitanje tko je 9. studenoga 1989. godine srušio taj prokleti Berlinski zid, izuzetno moćan i brutalan fizički izraz podjele ne samo Njemačke nego čitave Europe, koji je ranih 1960-ih zamijenio željeznu zavjesu.

A jedan čovjek, rođen u malom selu Kumrovcu, kojeg osobno više neću imenovati da me netko ne optuži da sam njegov apologet, je promijenio tijek europske i svjetske povijesti. Iskreno ovdje priznajem da sam nosio štafetnu palicu kao osmoškolac, ali i svečano s rukom na srcu (ne novčaniku!) izjavljujem da nikada, niti jednom, nisam pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo…“.

Ako vas zanima zašto, otvorite Evanđelje po Mateju i u čuvenoj “Propovijedi na gori“ pročitajte Isusove riječi u 5. poglavlju, reci 33 do 37. Tako nas je od malih nogu učio nas sveti otac Leopold Kuzmič.

U svom uredu na Sveučilištu u Bostonu na istaknutom mjestu držim autentičan komad Berlinskog zida. Poklonili su mi ga njemački kolege iz bivšeg DDR-a u prisutnosti velečasnog pastora Horsta Kasnera i njegove kćerke Angele Merkel, tada najmlađe ministrice u vladi kancelara Helmuta Kohla

Zašto sve to naglašavam u ovome tjednu nakon Dana reformacije i obljetnice rušenja Berlinskog zida? Zato što je upravo u ovome  tjednu jedna (pseudo)novinarska budala (Bože, oprosti mi, Ti znaš da to nije moj rječnik), ekumenska neznalica, notorni plagijator, a k tome i teški bolesnik, napisao, a ugledni urednik objavio u jedinim novinama u mom dragom Osijeku kako se na Evanđeoskom teološkom fakultetu, interdenominacionalnom visokom teološkom učilistu međunarodne reputacije, događa (re)boljševizacija.

No, i o tom potom, najvjerojatnije pred krivosuđem.

Veliki – doista veliki – državnik Winston Churchill je 5. ožujka 1946. godine u malenom gradu Fultonu (7000 stanovnika), savezna država Missouri, izgovorio riječi koje su globalno odjeknule: “An Iron Curtain has descended across the continent!“

Churchill je u Fulton stigao vlakom u pratnji američkog predsjednika Harryja Trumana kako bi pred mnoštvom od 40.000 ljudi održao svoj famozni govor unutar kojega je spomenuo i razvikanu “željeznu zavjesu“.

Mjesto događaja je Westminster College, koji je 1851. osnovao velečasni, Amerikanci kažu Rev(erend), dakle prezbiterijanski pastor. Sve do 1979. godine to je bilo isključivo muško visoko učilište.

Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse (prezbiterijanci su dio tog međunarodnog tijela) imao čast da u studenom 1989. godine govorim na istom mjestu pred mnogo, mnogo manjim auditorijem studentima i studenticama, kao i na takozvanom Faculty Forumu, to jest profesorskom zboru.

Dosta o tome da me moja draga životna suputnica ne optuži da se pravim važan i da ne dižem tlak velikim, to jest malim croatokatolicima koji pršte od zavisti i zlobe kada saznaju tako nešto. To se, nažalost, događa i mom bivšem studentu i kolegi Miroslavu Volfu, rođenom Osječaninu i aktualnom članu Vijeća VETU-a u istom gradu.

Na malom (samo oko 700 studenata), ali izuzetno kvalitetnom Westminster Collegeu, sam susreo lijep broj inozemnih studenata te se još danas sjećam razgovora s nekima od njih.

O tome nešto vise kada konačno sredimo moje bilješke, korespondenciju i fotografsku građu koja je razbacana po raznim kutijama na našem tavanu i drugdje. Daj, Bože, zdravlja i strpljivosti.

Vratimo se velikom lideru Churchillu, koji je, uz svu svoju genijalnost i brutalnost (sjetite se bombardiranja Dresdena, u kojem je teško stradalo mnogo nevinih obitelji i djece) imao i sjajan smisao za humor. Jednom je u svom neponovljivom stilu izjavio da je on toliko prepoznatljiv i popularan da se u svakoj javnoj ustanovi i civiliziranoj kući nalazi nekoliko vrata na kojima stoje njegovi inicijali.

Dok pišem ove retke u biblioteci “Vladimir Nazor“, knjižnici mojih unuka Enoha Danijela i Iana Rahima Bohalla, listam leksikone i enciklopedije tragajući za Berlinskim zidom.

Začuđen moram ustanoviti da je glavni urednik sjajnog Hrvatskog leksikona, u izdanju Naklade Leksikon i Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (1996.) izostavio natuknicu Berlinski zid iako u istom nalazim značajnu natuknicu Berlinski kongres.

Usput dodajem, to jest prepisujem, tehničke generalije da je predsjednik izdavačkog vijeća akademik Dalibor Brozović / izdavač Ante Žužul itd.

Da se razumijemo: ja, Peter Kuzmič, rođen u Prekomurju, Sloveniji (Stanko Vraz?), nisam jugonostalgičar, volim svoju domovinu Hrvatsku i učinio sam za prekid agresije i međunarodno priznanje Republike Hrvatske mnogo više od nekih bivših komunista koji su oportunistički iz Kockice preselili u Katedralu prije nego što su naučili Očenaš ili prekrižiti se

Pretpostavljam da su urednici zaključili da taj zloglasni zid za nas nije toliko značajan, jer mi već nekoliko desetljeća nismo bili pozicionirani iza željezne zavjese, nego u poluslobodnom svijetu samoupravnog socijalizma.

Nadalje sam zavirio u glomazan jednotomski, ali sveobuhvatno opširan Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, kojemu je direktor bio najveći i najsvestraniji hrvatski pisac Miroslav Krleža, a jedan od vodećih urednika struke Žarko Domljan, kojeg se vjerojatno sjećate kao prvog predsjednika najvišeg državnog zakonodavnog tijela iliti Hrvatskog državnog sabora drage nam domovine Republike Hrvatske.

Tu su onda i moj neprežaljeni prijatelj, legendarni Tomislav Ladan (pisao sam o njemu u Glasu Slavonije u rujnu 2008.), koji je znao više i preciznije jezike svijeta nego zakašnjeli rektor Damir Boras, koji misli da su švedski, norveški, danski i finski (!) svi srodni skandinavski jezici, a on ih sve znade. Ja sam naučio švedski i vrlo srodni norveški (sličnost hrvatskog i srpskog osim pisma – ista latinica), slabo razumijem danski, ali ga čitam, a finski ne znam ni riječi, jer taj jezik, kao i mađarski, ne spada čak ni u širu obitelj indoeuropskih jezika. Rektor zagrebačke univerze bi to trebao znati kada se već hvali jezicima koje (ne) zna, a to bi trebala znati inače pametn(ij)a Tončica Čeljuska, voditeljica izvrsnog talk showa “U svom filmu“.

Stvari stoje nešto bolje u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (treće izdanje 1977., veliki Krleža je još živ), kojemu je glavni urednik Josip Šentija, a u uredništvu gore navedeni Domljan, Ladan, Vereš, Vujić i mnogi drugi pametni Hrvati, odnosno hrvatski i ini građani, prvoklasni intelektualci poput genijalnog Mije Mirkovića alias Mate Balote, ekonomista i jednog od najvećih istarskih književnika, istovremeno jednog od najboljih poznavatelja povijesti hrvatskog protestantizma.

Mirković je autor nekoliko studija o najvećem i najpoznatijem hrvatskom reformatoru Matiji Vlačiću Iliriku, po kojemu smo mi osnivači protestantskog Teološkog fakulteta u Zagrebu (Deutsch, Horak, Birvis, Kuzmič) imenovali istoimeno učilište.

Usput kao značajan intelektualni kuriozitet: nedavno preminulom sjajnom novinaru, uredniku i publicistu Denisu Kuljišu je bio punac; Kuljiš je oženio Nadu Mirković, veliku kćerku još većeg oca. Dragi prijatelji, s Denisom sam popio hektolitre kave u hotelu Esplanade. I o tom potom.

Vratimo se Berlinskom zidu. U gore spomenutoj višetomnoj Enciklopediji nalazimo solidno napisan članak BERLIN s podnatuknicama “Istočni Berlin” i “Zapadni Berlin” te s fotografijom Brandenburških vrata i istaknutim središnjim zastrašujućim upozorenjem (doslovno) Achtung! / Sie verlassen / jetzt / West Berlin.

Bravo, Krleža, Šentija et company! Hvala vam i zato što ste se već u ono vrijeme usudili među suradnike pozvati i svećenika, mog nedavno preminulog dragog prjatelja, po struci kolegu i suradnika akademika dr. Ivana Goluba. To se iza željezne zavjese nije moglo dogoditi.

Kao ni Biblija 1968. godine! Ne znam da li je naša predsjednica ikada čula za franjevca Bonaventuru Dudu i velikog komunističkog pjesnika Juru Kaštelana, njihove stranačke i nestranačke stručne timove i sjajnu suradnju ponajboljih hrvatskih bibličara, lingvista i književnika koji su danonoćnim radom spasili izdavačku kuću Stvarnost od bankrota hrvatskim prijevodom i izdanjem bestsellera svih vremena.

To se nigdje s druge strane željezne zavjese nije moglo dogoditi. Predsjednice, molim Vas, čitajte više i pitajte ono što ne znate.

Da ste 31. listopada prije dvije godine došli, kao što ste nam obećali, u Hrvatsko narodno kazaliste na 500. obljetnicu obilježavanja početka protestantske reformacije, takvi gafovi vam se ne bi događali.

Žao mi je jer smo ja osobno, moja supruga Vlasta i naša djeca Tatjana, Kristina i Petra te naših osam unuka silno ponosni građani Lijepe Naše, a ovih dana se stidimo što naša predsjednica ne zna osnovne elemente naše političke, kulturne i duhovne povijesti.

Što se 165 km dugačkog Berlinskog zida tiče, usprkos 15.000 do zuba naoružanih čuvara, 289 stražarskih kula, zapravo mitraljeskih gnijezda, više od 600 oštrozubih opasnih pasa čuvara, 123 km  bodljikave žice spojene na elektricnu struju, mnogobrojnim alarmima, itd., itd., žudnja za slobodom onih s druge srane željezne zavjese je bila jača.

Bravo, Krleža, Šentija et company! Hvala vam i zato što ste se već u ono vrijeme usudili među suradnike pozvati i svećenika, mog nedavno preminulog dragog prjatelja, po struci kolegu i suradnika akademika dr. Ivana Goluba. To se iza željezne zavjese nije moglo dogoditi

U žudnji za slobodom, riskirajuci svoje živote, na Zapad je uspjelo prebjeći vise od 5040 osoba. Službeno je dokumentirano da je pri pokušaju bijega ubijeno138 ljudi. Moji pouzdani berlinski kolege sa Sveučilista Humbolt mi tvrde da je pravi, to jest neslužbeni broj mnogo veći.

Predsjednice, pitajte svog rusko-sovjetskog prijatelja Vladimira Putina koji je preko zloglasne komunističke državne sigurnosne službe (STASI) nadgledao cijeli aparat istočno-njemačkih udbaša (tajne policije) plus 175.000 plaćenih doušnika. Vladimir sve zna o tome te kako je STASI od doušnika prikupio “povjerljive” podatke za više od četiri milijuna fascikla njemačkih građana.

Pitajte, molim vas, draga predsjednice, svog prijatelja Vladimira o tome, jer on sve to i mnogo više zna. Pitajte ga prije nego što se sljedeći put budete s njim grlili i ljubili. Pitajte ga i za Berlinski zid, a on neka sjedne i porazgovara sa starim Mihaelom Gorbačovim zašto je sve to dopustio svojom perestrojkom i opasnom doktrinom glasnosti.

Kao pokušaj teološkog odgovora na pitanje tko je srušio Berlinski zid, nudim razmišljanje proroka Ezekijela (13:8-15):  “Zato ovako veli svemogući Gospodin: Budući da je to što govorite varka, i to što gledate laž, zato me evo na vas, govori svemogući Gospodin. Zato će moja ruka doći na proroke koji gledaju praznu opsjenu i prorokuju laž. Neće pripadati zajednici mojega naroda i u imenik Izraelove kuće neće biti zapisani. U Izraelovu zemlju neće doći; tada će spoznati da sam ja svemogući Gospodin, zato jer vode moj narod u zabludu kad navješćuju spasenje, a spasenja nema, i kad narod gradi zid, oni ga obijele krečem. Reci tim bjeliocima: Zid će pasti. Doći će pljusak, velika će zrna tuće pasti, bura će navaliti. Kad onda padne zid, neće li vam se reći: gdje je kreć kojim ste ga mazali? Zato ovako veli svemogući Gospodin: Pustit ću u svom gnjevu da navali bura, pljusak će pasti u mojoj srdžbi, i zrna će tuće padati u mojoj jarosti, da satru. Razvalit ću zid što ga namazaste krečem. Oborit ću ga na zemlju da će mu otkriti temelj. On će pasti, i vi ćete s njim propasti. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin. Jest, ja ću izvršiti svoj gnjev na zidu i na njegovim bjeliocima i reći ću vam: Nema zida, nema njegovih bjelilaca…”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora