80 godina od ustanka: Velik je Mali Iž

Razgovarao sam prije skoro pedeset godina s četiri maloiške matere čija su po četiri djeteta poginula u antifašističkoj borbi, a jednoj još i muž, i pisao o njima: antičke, homerske heroine, muter kuraž tragičnog 20. stoljeća.

Gigantska, povijesna veličina Malog Iža obuzela me tada i Iž je postao moj zavičaj, jednako kao i rodna mi Istra.

Aj vero je velik Mali Iž, ter ča, a provajmo jeno malo suhe statistike: da su druga mista dala toliko borci kako vi, lipi moji Mućelani, Makovčani, Porovčani, bilo bi dva milijuna partizani i gvera bi durala malo…

Danas je antifašistička fešta na Rušnjaku, brižiću s kojega mi je otac poša prija tri kvarta stolitja z najboljih mladići tući fašiste, a to ni bilo samo tako: to je bila tek druga po redu borbena jedinica unutar državnih granica sila osovine – Italija, Japan, Njemačka (prva je bila Brkinska četa, slovenska) – vojska ča se meće na suoju državu, ćo moj, to nisu škerci.

Nas su naši brati, SHS, prodali 1920. u Rapallu, a vas Dalmatince 1941. NDH u Romi, ma to kako da bi najveselije pozabili i još nami držali prodiku ča ga je to za jienu stvar biti Hrvat. Zato je najvažnija stvar ovog besmrtnog mista pokloniti se svojin pokojnimi, ča su prija 76 godišć petali roge fašizmu i smrti:

Od 1.287 stanovnika Malog Iža, u NOB-u je bilo 415 partizana, a 146 odnosno 30 posto od tog broja bilo je žena. Poginulih i žrtava fašističkog terora je 204, od čega je 172 poginulo u borbi, a u logore je odvedeno još 483 Maloižana, opet 30 posto. I još je banda nažgala 70 posto kuć.

I zato se Mali Iž nalazi na mapi junačkih povijesnih toponima svijeta i civilizacije, kao Termopili, kao Kartaga, kao Kana, kao Bastija, kao Lidice, kao Lipa. U dramatičnoj i drastičnoj borbi za slobodu čovjeka, Mali Iž ostaje herojski locus i logos, koji pobjeđuje tanatos, koji ljudsku dušu vodi u antički Empirej, iznad neba, gdje obitavaju bogovi…

Danas kapitulantska ”znanost” čak direktno govori da se nije smjelo boriti protiv okupatora, nego mu služiti, i vele da ča, da je Italija fašistička bila kulturna.

Da, ali već 1926. osnovala je logore, mahom na otocima, Tremiti, Ponza, Ventotene, Ustica, Lipari, Favignana, Pantelleria, Lampedusa, da bi 1940. otvorila još pedesetak logora, te cijeli sustav koncentracijskih, radnih i tranzitnih logora ”za Slavene”, i civile, uz posebnu mrežu vojnih logora za zarobljene vojnike kraljevske jugoslavenske vojske, a zatim i partizane…

Konclogori za Južne Slavene, mahom Hrvate i Slovence: Fraschette, Fertilia, Ruscio, Colfiorito, Tavernelle, Renicci, Cairo Montenotte, Chiesanuova, Monigo, Gonars, Visco, Poggio Terzarmata, Cighino, Gorizzia, Fossalon; te Rijeka, Bakar, Kraljevica, Rab, Molat, Ošljak, Biograd, Murter, Vodice, Zlarin, Divulje, Prevlaka, Mamula…

Danas vidimo diljem svijeta obnavljanje sablasti nacifašizma, preodjevenog u nacionalističke pokrete i stranke. Nova, dinamična, bezobzirna snaga na europskim horizontima je populizam, manihejsko-lukrativni pokret koji je već iskopao grob zapadnjačkoj demokraciji.

Ta gibanja, koja bujaju od Atlantika do Urala, jedina su zbiljska novost, ubitačna novost. A zapadnjačka demokracija ne može se načuditi samoj sebi. Dobijesa, veli ona, Zid je pao, tranzicija je tu, plus demokratizacija, plus faktična lustracija, pa zašto se onda po parlamentima i trgovima nadmeno šepire desničarski menefregisti?!

Dobro, logično je da se šire Istokom, ali evo ih i po cijelom Zapadu?! Kolosalna slutnja o strahu od barbara, međutim, odbija vidjeti nove barbare, a evo ih tu među nama, s nama, u nama. Jer nisu to ovi jadni, radišni, ponizni Azijci i Afrikanci, koji dolaze na Zapad po koru kruha.

Novi barbari su djeca Europe, nezaposlena, očajna mladež okuplja se po trgovima velegradova i po haubama automobila guta extasy i zaliva ga pivom, dok sa zvučnika trešti balkan-sound s jasnim pozivom na rješenja; dragačevske trube paraju nebo nad katedralama i palačama, a muški zbor ”pjeva” jednu jedinu riječ nemuštog i primamljivog refrena: ”KALAŠNJIKOV! KALAŠNJIKOV! KALAŠNJIKOV!”.

Važna je ruža, vjeruj mi; pjevao je svojedobno Gilbert Bécaud u prepunoj dvorani Vatroslav Lisinski. Pišem stalno o važnosti jednog cvijeta na stratištima 20. stoljeća. Pišem stalno o karavani pomirenja, vidim limuzine koje kreću iz Bazovice, spuštaju se u Trst, Dolinu, prelaze granicu ”koje nema” i stižu u Bertoke, Šmarje, pa još jednu granicu prelaze i dolaze u Kućibreg.

Po jedan minut i po jedan cvijet svaki predsjednik na usputnim stratištima, ima tu fojbi, ima mjesta strijeljanja talaca, ima spaljenih sela gdje god hoćeš i koliko god hoćeš, zlodjela počinjenih od svih prema svima; jedan sat vožnje, zajednička izjava i zajednički ručak, u ime zajedničke europske budućnosti.

Ma, po Italiji i Hrvatskoj i Sloveniji (da ne nabrajam sve države i državice u susjedstvu), ta revizija historije već je svršen čin; relativizacija nacional-fašizama i kolaboracije uz blagoslov s nekih oltara, već je preobrnula priču, i žrtve fašizma postaju krvnici, a fašisti postaju žrtve.

Jedino što ostaje jest spasonosna tradicionalna i sve jača ceremonija sjećanja na holokaust, a milijuni pobijenih Slavena (iz rasističkih razloga!) postaju samo kolateralni efekt; ZABORAVLJENI KOLATERALNI EFEKT!!!

Ova jadranska priča zato nije LA STORIA DELLA MEMORIA E DEL RICORDO, nego tendenciozno prekrajanje činjenica, a na to zdrava pamet nikada neće pristati! Samo što zdrava pamet šuti u zapećku historije…

Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoizmu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – ovdje je na djelu povratak u predfašističko vrijeme, ovdje je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati!

Da, sloboda vrijedi više od svega, ona je moguća samo u doslovnoj, formalnoj i nemilosrdnoj demokraciji u kojoj je zakon iznad svega i iznad svakoga. Ali sloboda riječi i djela, sloboda rada i zarade: a toga je sve manje.

I naša zemlja je pred tim izazovom, da se makne iz kriptomilitarističkog patriotizma i gangsterskoga menefregizma u efikasnu društvenu i gospodarsku zajednicu, hoćemo li jednom već tim putem i krenuti?

To zaslužuju poginuli Maloižani, a tome streme njihovi unuci i praunuci, da dobro i lijepo žive u ovoj lijepoj zemlji. Treba samo htjeti. I sutra više ne bi oni morali za korom kruha ostaviti svoje misto, zavičaj i domovinu.

To je srž i smisao naših sjećanja, komemoracija kakve su redovito pred spomenikom maloiške lučice Knež. I tako zauvijek, para siempre, for ever and ever…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora