Zvala se Ružica

Zvala se Ružica pospremala je stan, jednom tjedno, starijem bračnom paru bez djece, kod kojih sam kao studentica bila godinu dana podstanarka.

Svaki je dan pospremala drugoj obitelji i tako uzdržavala sebe i sina. Kad sam je prvi put srela, bila je vrlo šutljiva i distancirana. Postupno, kako smo se upoznavale, sve mi je više pričala o sebi i svom životu u velikom gradu u koji je došla sa zagorskih brega kao šesnaestogodišnja djevojčica trbuhom za kruhom.

Rano se udala, s nepunih osamnaest, odmah rodila i suočila s činjenicom da se udala za neradnika, pijanca i nasilnika. Mudra i intuitivna po naravi, shvatila je da to neće ići i nije “nasjela” čestom ženskom porivu majke, spasiteljice posrnulih supruga.

Nakon prvog šamara odlučila se rastati i usprkos roditeljskim nagovaranjima i prijetnjama, s djetetom u naručju našla se na cesti bez ičije tuđe podrške. Osim one u sebi samoj, što je uvijek u životu presudno.

Provela je čitav dan, kucajući od vrata do vrata i jedna su joj se otvorila. Prihvatili su je upravo ovi ljudi, kod kojih sam ja, nakon puno godina bila podstanarka i kod kojih sam je upoznala.

Marijan i Vjeročka, tako su se zvali to dvoje dobrih ljudi. Bračni par u mirovini, gospodin je bio visokopozicioniran pomorski kapetan u Kraljevini Jugoslaviji, gospođa je kao mlada djevojka, s obitelji emigrirala iz svoje voljene Rusije nakon Oktobarske revolucije. Skrasili su se u Zagrebu, tu je upoznala svog budućeg supruga i ostvarila sretan brak bez podmlatka. Nisu ga mogli imati.

Živjeli su u velikom stanu u centru grada, a kad im je Ružica pokucala na vrata s dojenčetom u naručju nisu imali ni trenutka dileme. Dali su joj privremeni smještaj i pomogli da stane na noge, alarmirali svoje prijatelje. Počela je pospremati stanove nekima od njih, a kako je to radila predano i odgovorno krug ”poslodavaca” se širio bez dodatnog marketinga.

Svi su imali razumijevanja za njene majčinske dužnosti, tako da su bili otvoreni da radno vrijeme prilagodi tome. A deda Marjan i baka Vjeročka bili sretni što se i iz njihovog stana čuje dječji plač i smijeh i što ga oni mogu čuvati kad je Ružica na poslu.

Postupno se materijalno osigurala, a s vremenom “poslodavci” su joj pravnim i ostalim uslugama pomogli da dijete ide u vrtić ishodi nužni smještaj za socijalno ugrožene. I Ružica je nakon nekoliko godina bila svoja na svome. Svoje duše i tela gospodar, kako je to voljela reći.

Od zakonitog se u međuvremenu razvela i on je svojevoljno nestao iz njenog i djetetovog života. Nije ga tužila ni tražila alimentaciju, bila mu je zahvalna što ih je ostavio na miru. ”Kaj mi on more dati, bogec, pa nema ni za sebe”, govorila je. Povremeno ga je znala sresti, bježao je od nje u drugu ulicu od srama, a ona bi ga ipak uspjela stići i tutnuti mu u šaku nešto dinara. ”Evo ti za gablec”, rekla bi mu.

Šparala je i za starost, ali koliko je uštedjela, to nitko nije znao. Čak ni baka Vjeročka, ako me nisu obje slagale. ”Gospodična”, govorila mi je, ”ako se udate, dobro otvorite oči. Ne dajte nikom da vas maltretira ni jedan dan. Kad padne prvi šamar nema tu više leka, nego što prije vun. I ne verujte nikom da trpi batine zbog dece. Deca su samo izgovor, oni su najveće žrtve”.

A sin? Dečec je bio sjajan, i u vrtiću, i kasnije u školi i glazbenoj akademiji koju je uspješno završio jer je pjeval kak slavuj… na mamu. Na žalost, nisam zapamtila njegovo ime i prezime, tako da nisam mogla pratiti njegovu glazbenu karijeru, samo znam da je bio uspješan i nastupao i po svjetskim pozornicama.

Gospona Marijana i njegove Vjeročke, kao i Ružice već dugo nema pri nama. Ona peva s anđelekima. I pitam se što bi rekla na neke ”mudre” izreke političara i mnogih mojih kolega. Kao na primjer: ”Tako vam je to u braku” ili o teorijama o otuđujućim roditeljima, čitaj majkama. Hrvatskim Laurama, kako ih je u svom serijalu nazvala novinarka Jelena Jindra, koja se posvetila istraživanju primjene tog uvezenog, na znanosti netemeljenom pravnog fenomena i kod nas. Pitam se što bi rekla svima onima koji traže da jedan roditelj, što su najčešće majke, uljepšava svojoj djeci sliku njihovih nasilnih očeva, što bi uradila da su, ne daj Bože, njoj dolazili ovršiti sina, da su joj zaduženi za obitelj činili ono što čine mnogim majkama i očevima, čiji partneri imaju moćnike u socijalnim službama, sudovima i ministarstvima.

Ne znam što bi Ružica rekla da je čula za Nikol, za onog dječaka što je utopila mama ili oca koji je ubio svoje troje djece. Ne znam, ali pretpostavljam već…

P.S. Talijanka Laura Massaro, hrabra žena i majka, koja je nakon što je izašla iz nasilnog braka, postala žrtva talijanskih institucija, zbog primjene neznanstvenog koncepta tzv. otuđujućeg roditelja, izborila se za svoju pravdu. Za sve što je proživjela, 8. listopada ove godine u prijestolnici Europske unije, Bruxellesu uručena joj je nagrada European Citizen.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zemlja laži, neznanja i kiča, osudila je sebe na nestajanje
    •  Optužujem! Ugrozili ste nam egzistenciju!
    •  Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
    •  ''Gute reise!'', ''Bis bald!'', ''Auf Wiedersehen!'' A mi?
    •  Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
    •  Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
    •  Kujica Đina zaslužuje više nego samo stasom veliki premijer
    •  Do kada ćemo svojatati BiH?!
    •  Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)
    •  Nije ti ništa, to ti je (samo) psihički

> Svi tekstovi ovog autora