Zašto čitati ”Kazalište za narod” danas?

Pod naslovom ”Kazalište za narod”, Fraktura donosi opsežnu knjigu Snježane Banović – kompletno istraživanje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1955.godine.

Na više od 700 stranica (uz stotinjak dodatnih stranica izvora i bilježaka) autorica predstavlja osjetljivo razdoblje rada i novog nastajanja nacionalne kazališne kuće u Zagrebu, koristeći se arhivskim materijalima, privatnim zbirkama i kazališnim izvorima, stvarajući štivo koje će zadržati čitatelja prikovanog uz debelu knjigu do samog završetka.

Zašto bi i tko danas htio čitati ovu i fizički tešku knjigu? – pitat ćete.
Odgovor je jednostavan: Zato jer postoje ljudi koje teatar zanima dublje i šire od pukog gledanja predstava; i zato jer čitajući povijest HNK-a Zagreb, vidimo temelje njegovih problema danas.

A kako je kazališna politika bila sveobuhvatna i rado kopirana iz centra prema periferiji, mnogo se toga preslikavalo i na teatre širom zemlje. Posebno one koji funkcioniraju kao jedno kazalište s više ansambala.

Stoga postoji puno više razloga za čitanje ove knjige, od pukog praćenja povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, od 1945. do 1955. godine.

Period koji istražuje Snježana Banović, bio je najosjetljiviji, najranjiviji i najrigidniji, odnosno najopasniji za kazališne umjetnike (mada im nije bilo lako ni u desetljećima koja su slijedila).

Razdoblje kojim se bavi ova knjiga o HNK-u u Zagrebu – od 1945. do 1955. godine – bilo je najosjetljivije, najranjivije i najrigidnije, odnosno najopasnije za kazališne umjetnike. Bilo je to vrijeme ”opipavanja terena”, strahova od prošlosti i trasiranja nove budućnosti. Vrijeme parola i floskula, u kojem nikome nije bilo lako

Bilo je to vrijeme ”opipavanja terena”, strahova od prošlosti i trasiranja nove budućnosti koja se oslanjala na ruske izvore, da bi vrlo brzo raskrstila s njima. Vrijeme parola i floskula, u kojem nikome nije bilo lako.

Trebalo je znati ploviti u tim mutnim vodama – ovo se posebno odnosi na umjetnike koji su se prihvatili rukovodnih dužnosti – balansirati između često priglupih i rigidnih političkih zahtjeva, a ipak stvarati umjetnost, što bližu idealima koji su onima s prijeratnim iskustvom (koje nije bilo uputno ni spominjati!) bili itekako dobro poznati.

Upravo su intendanti bili najugroženije osobe u kazalištu toga vremena, jer su njihove odluke bile stalno pod povećalom politike, ali i kazališnih djelatnika, koji su se – a nije li tako i danas – teško mirili s odlukama koje su smatrali nepogodnima za sebe.

A kazališna publika – taj narod kojem je teatarska umjetnost trebala postati potreba – različito je reagirao na program koji se nudio: od oduševljenja koje je ovladalo nakon oslobođenja kada su predstave bile dostupne svima, do postepenog opadanja zanimanja i borbe za publiku koja traje do današnjih dana.

Snježana Banović naslovila je knjigu ”Kazalište za narod” zato jer je to bila osnovna teza spomenutog razdoblja. Kao što je komunistička partija željela pošto-poto stvoriti novog čovjeka, tako je namjeravala osvijestiti u njemu i potrebu za kulturom, a za to je teatarska umjetnost bila idealna.

Ili su tako barem mislili političari ili aparatčici u Agitpropu, koji je bio sveta krava poslijeratnog razdoblja.

Umjetnici koji su stali na čelo HNK-a u tih prvih deset godina – Ivo Tijardović (intendant od 1945. do 1949.), Marijan Matković (intendant od 1949. do 1953.) i Nando Roje (intendant od 1953. do 1957.) – znali su da je kazalište itekako skupa igračka i da kvalitetne predstave traže ozbiljna ulaganja u ljude i scenski pogon.

A niti je bilo dovoljno kvalitetnih i školovanih umjetnika, niti je bilo novaca!

Pod parolom ”snađi se druže”, moglo se raditi prve poslijeratne godine, ali sve nakon toga iziskivalo je drugačiji pristup, a kao rezultat imalo nezadovoljstvo – radom intendanata. Ni jedan od spomenute trojice nije dobio priliku za drugi mandat!

No krenimo redom!

Nakon prvog dijela pod naslovom ”Kazalište u središtu novoga sustava”, u kojem se autorica bavi sumornim temama i dječjim bolestima novog društva, koje se, prema mišljenju nekih, nije odnosilo ni malo ”dječji”, Snježana Banović u drugom dijelu knjige pristupa analizi triju spomenutih intendantskih mandata.

Prvi intendant Ivo Tijardović djelovao je u vrijeme socrealizma i straha od prošlih vremena. Preuzeo je vodstvo HNK-om u vrijeme potpunog rasula nacionalne kuće, koja je bila devastirana u svakom pogledu: kostimski i scenografski fundus nije postojao, a tako ni arhiv iz kojeg su nestala dramska, književna i glazbena djela.

Trebalo je krenuti ispočetka. Pritom je Tijardović morao balansirati između umjetnika s prijeratnim kazališnim karijerama koji su – ne htijući igrati u vrijeme NDH – pobjegli iz Zagreba u partizane, i onih koji su kao oslobodioci ušli u Zagreb i željeli se posvetiti umjetnosti. A da nisu imali ni obrazovanje, ni iskustvo!

S druge strane, mnogi od onih koji su radili svoj posao za vrijeme okupacije Zagreba – sada su bili kažnjeni, isključeni iz javnog života i njihovo se odsustvo osjećalo.

Eliza Gerner u više navrata pisala je o radosti oslobođenja koja je u kazalištu uskoro bila pomućena suđenjima, čistkama i raskolom u ansamblu.

No kazne su nakon nekog vremena bile ublažavane iz jednostavnog razloga što ”partizanski ansambl” nije mogao odgovoriti potrebama repertoara i povratak profesionalaca bio je nužan!

Bez tenora Josipa Gostića – koji je pjevao tijekom cijelog rata ne samo u zagrebačkom HNK-u već je i gostovao diljem Reicha – nije bilo moguće zamisliti ni jedan operni naslov! Naravno da je – nakon tromjesečne zabrane – pjevao Cavaradossija na prvoj premijeri ”Tosce”, a prepuno je gledalište skandiralo ”Jo-ža, Jo-ža!”

Kazne su bile neprincipijelne i različite, o čemu svjedoči i slučaj književnika i redatelja Marka Foteza, neko vrijeme ratnog ravnatelja Drame u Osijeku. Sud časti Društva književnika Hrvatske, osudio ga je zbog toga na dvije godine zabrane igranja i objavljivanja djela.

Umjetnici koji su stali na čelo HNK-a u tih prvih deset godina – Ivo Tijardović (intendant od 1945. do 1949.), Marijan Matković (intendant od 1949. do 1953.) i Nando Roje (intendant od 1953. do 1957.) – znali su da je kazalište itekako skupa igračka i da kvalitetne predstave traže ozbiljna ulaganja u ljude i scenski pogon. A niti je bilo dovoljno kvalitetnih i školovanih umjetnika, niti je bilo novaca

No kako je za njegovim scenskim preradbama – osobito za ”Dundom Marojem” – vladalo iznimno zanimanje teatara diljem Jugoslavije, ta je zabrana ukinuta i na plakatu premijere ”Dunda Maroja” kojom je u listopadu 1945. otvoreno zadarsko kazalište – ime Marka Foteza bilo je spomenuto čak dva puta: kao redatelja i intendanta.

Vrlo detaljno, u knjizi se govori o kazni Lovre Matačića i Jakova Gotovca, da spomenem tek one najpoznatije među kažnjenim umjetnicima, a najteže razdoblje je okončano nakon godinu dana, kad je na čelo Drame došao Ranko Marinković, kada se većina glumaca vraća u kazalište.

U opernom ansamblu osnovni su problem bili orkestralni muzičari i dirigenti.

Tijardović je odmah po dolasku na čelo HNK-a tražio da se svi zagrebački glazbenici okupe u jednom orkestru, ali za to nije dobio dozvolu, pa se privremeno rješenje pronašlo u angažiranju Tršćanske filharmonije, čiji su članovi smješteni po zagrebačkim hotelima. Kako je kazalištu bilo nemoguće plaćati tako skup smještaj, a niti im riješiti stambeno pitanje, talijanski su muzičari uskoro kolektivno napustili Zagreb.

Tako je ipak rasformiran Radio orkestar i njegovi članovi priključeni opernom orkestru, ali problem s muzičarima riješen je tek odgojem vlastitih kadrova u brojnim glazbenim školama.

U poglavlju ”Kadrovsko pitanje kao središnji problem”, Snježana Banović istražila je kroničan nedostatak glumačkih kadrova, ali i redatelja, sposobnih za realizaciju ozbiljnog repertoara.

Kriza je vladala i u solističkom ansamblu Opere, u Baletu, što je sve vodilo stvaranju mreže umjetničkih i stručnih škola te akademija za kazalište i glazbu. A u konačnici i usavršavanju u inozemstvu.

Isprva su to bili boravci u Rusiji, ali od pedesetih godina se odlazilo u Pariz i London. Neki su umjetnici obogaćeni iskustvom i naučenim donijeli svoje znanje natrag u Zagreb, neki su ostali u inozemnim ansamblima, ali HNK u Zagrebu je postepeno formirao repertoar, što nije bilo ni malo jednostavno.

Ipak, nakon četiri godine intendanture, Ivo Tijardović je otišao – bez pohvala. Je li to bilo takvo vrijeme ili je kazalište medij u kojem se nikome ne priznaje uspješnost za života?

Rezimirajući razdoblje Ive Tijardovića, treba reći da je u prvoj sezoni 1945/46. godine na sceni HNK-a u Zagrebu izvedeno 25 premijera: jedanaest dramskih, devet opernih i dva baletna naslova.

U Operi se forsiralo broj premijera i ponosno isticao ”spektakularan program”, iako se često radilo o tek malim preradama prijašnjih produkcija. Ipak, mladi kritičar Branko Polić, koji se sjećao predratnih izvedbi u HNK-u, usudio se napisati da im ove nove – nisu dorasle.

Dakako da je, nakon rata, bilo lakše pokrenuti dramski repertoar – produkcije su bile jeftinije, a i umjetnički ansambl je bilo lakše okupiti.

Tijardović se borio ne samo s objektivnim teškoćama u kazalištu, već i direktivama koje su zahtijevale više domaćih djela na repertoaru. Uz sve to, vrlo brzo je i politika shvatila da je kazalište skupa institucija i počelo se tražiti rezanje troškova, štednju…

Za to vrijeme, književnik Ranko Marinković na mjestu direktora Drame, uz zaposlenih 47 glumaca – traži angažiranje još desetoro!

Vrijednost knjige Snježane Banović počiva upravo na temeljitom pristupu i mnoštvu detalja kojima je oslikala prvih deset godina HNK-a iz različitih rakursa.

Ona piše i o predstavama koje su bile ključne za razvoj drame tog vremena, o ”Glembajevima” u sezoni 1946/47. koji su dobro prošli iako tematikom ne veličaju ”novo doba”. Ali su barem kritični prema bivšem!

Ulogom Ignjata Glembaja, svoju glumačku karijeru okončao je najslavniji zagrebački glumac Dubravko Dujšin. Bila je to njegova posljednja premijera, umro je u pedeset i trećoj godini, a sprovod se otegao ulicama Zagreba – od HNK-a do Mirogoja…

Intendat Tijardović prošao je i razdoblje Informbiroa. Raskid s ruskom ideologijom u kojoj je politička situacija bila ispred umjetnosti.

Brojne stranice posvećene su umjetnicima i njihovom statusu, zahtjevima za odobravanje rada izvan kazališta, kao i gostovanjima. Naravno, važno poglavlje govori o onome bez čega teatra nema, a to je publika i kritika

Danas, kad smo neskloni učenju i argumentiranim raspravama i kada su nekadašnji ljudi prešli u legende, vrijedno je pročitati njihovo onodobno javno mišljenje, pristajanje na političku formu iz – svojih razloga.

O tome Snježana Banović piše u poglavlju ”Svi grijesi intendanta Tijardovića”. Ne odričući mu zasluge za konsolidaciju obiju kazališnih grana, kao i u integraciji umjetnika u prvoj sezoni mandata, konstatira da je morao otići više iz političkih, a manje iz umjetničkih razloga.

Za razliku od Tijardovića, čije se razdoblje naziva ”komesarijatskim”, njegov nasljednik – Marijan Matković – odmah kaže da ne želi upravljati ljudima, nego s njima stvarati teatar. Ipak, u svom programu od šest točaka – traži potpunu autonomnost intendanta, kao vrhovnog arbitra.

Matković već 1950-te godine dovodi u Zagreb Branka Gavellu, koji pak uvodi u svoje redove Kostu Spaića i Mladena Škiljana, a s njima i novi repertoar, obogaćen domaćim djelima. S pomlađenim ansamblom Drama dobiva novi zamah!

U glazbenom segmentu, Matković odmah nastupa kao protivnik operete kao žanra, što otvara problem kadrova koji nisu bili dovoljno dobri ni za operni, ni za dramski ansambl… I dalje postoji problem opernih redatelja, pa Matković daje priliku Nandu Roji, koji debitira s režijom nove produkcije ”Don Pasqualea”.

Matković pruža šansu mladim dirigentima Berislavu Klobučaru i Mladenu Bašiću, ali i mladim solistima – Godunova prvi put u karijeri pjeva Tomislav Neralić.

Balet vode Ana Roje i Oskar Harmoš, koji često odlaze u London na stručna putovanja. Balet je u stagnaciji, nema premijera, a Harmoša su balerine optužile i za mobbing.

Iz podataka u knjizi saznajemo i ”novu” povijest Ščelkunčika, koji je postao Orašar i pretvorio se iz božićne bajke u rođendansku proslavu. Bilo je to u proljeće 1952. godine, a prva je repriza igrana 25. svibnja, u čast Titovog rođendana!

”Orašara” je izvelo Pionirsko kazalište, koje je djelovalo na maloj sceni u Frankopanskoj, a i glavni lik bajke – Klara – preimenovana je u Maju. Klara je, valjda, zvučala previše ”svetački”.

U obje zgrade, na Trgu i u Frankopanskoj, u sezoni 1951/52. izvedeno je 638 predstava (od toga 315 za obonente): četiri operne premijere, jedna baletna i dvanaest dramskih (od čega čak šest domaćih djela).

U proljeće 1953. godine, mlađi dio dramskog ansambla kojem se priključio i Gavella, odvojio se od HNK-a i postaje Zagrebačko dramsko kazalište, a HNK gubi svoju drugu pozornicu u Frankopanskoj…

Sve detalje možete pročitati u ovoj, ali i tekstovima Snježane Banović objavljenim u prethodnim knjigama i publikacijama.

Matkovića nije pokolebao odlazak ključnih članova Drame i najavljuje novu sezonu pod motom: Poboljšati kvalitet, proširiti repertoar!

Upisuje devet tisuća pretplatnika, Dramsku sezonu otvara režijom Vlade Habuneka i jugoslavenskom premijerom naslova ”Trojanskog rata neće biti” Jeana Giraudouxa. Ipak, najveći uspjeh sezone bilježi premijera Krležine ”Lede” s Dragom Krčom, a u režiji Branka Gavelle!

No Matkovićev smjeli repertoar ipak nije bio po volji Partiji!

U zaključku njegove intendanture, Snježana Banović ga karakterizira kao ”intendanta visokih kriterija i još viših dometa” navodeći da ”takvu osmišljenu programsku politiku, posve u skladu s europskim strujanjima, u to doba nije vodilo ni jedno jugoslavensko kazalište”.
Zato onih devet tisuća pretplatnika u HNK-u!

Novo doba nastupa 1953. godine. Ustavni zakon uvodi radničko upravljanje i u kazalište – pišu se novi pravilnici, sistematizacije radnih mjesta, to je vrijeme EXAT-a 51 i definitivni poraz socrealizma.

Što to znači za teatar? Kolektivno odlučivanje i o najvažnijim pitanjima!

Ipak, uz kaos u organizaciji i repertoarnim odrednicama, koje uvodi novi oblik društvenog upravljanja, javlja se i potreba za jačanjem kulturnih veza s inozemstvom što će dovesti do pozitivnih pomaka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Iz knjige ”Kazalište za narod” doznajemo kako financijski nadzor nije izum našeg vremena. Prvi je poslan u HNK 1955. godine, dakle, u vrijeme intendanta Nanda Roje.

Vrijednost knjige Snježane Banović počiva upravo na temeljitom pristupu i mnoštvu detalja kojima je oslikala prvih deset godina HNK-a iz različitih rakursa

No prije nego zaključimo najvrednijim dijelom njegova mandata, treba reći da je autorica brojne stranice knjige posvetila borbi HNK-a za vlastiti prihod (aktualno i danas!), zatim vrednovanju umjetničkih zanimanja, Zakonu o kazalištima iz 1956. godine, koji uvodi jednogodišnje ugovore za umjetnike (koji se, međutim, redovito svake godine obnavljaju!), honorare za rad izvan ugovora, zabranu vraćanja uloga, obavezno uskakivanje u uloge po potrebi, normiranje broja predstava…

Brojne stranice posvećene su umjetnicima i njihovom statusu, zahtjevima za odobravanje rada izvan kazališta, kao i gostovanjima.
Naravno, važno poglavlje govori o onome bez čega teatra nema, a to je publika i kritika.

No ono što se najzanimljivijim čini u ovom razdoblju je londonsko gostovanje za potrebe kojega je HNK preimenovan u Jugoslavensku nacionalnu operu i balet iz Zagreba!

Od 24. siječnja do 12. veljače 1955. godine, u Londonu su izvedene opere ”Ero s onog svijeta” Jakova Gotovca, ”Knez Igor” Aleksandra Borodina i ”Pagliacci” Ruggera Leoncavalla te baleti ”Romeo i Julia” Sergeja Prokofieva, ”Licitarsko srce” Krešimira Baranovića i ”Đavo u selu” Frana Lhotke.

Ovim gostovanjem, koje je – unatoč problemima što ih je Snježana Banović dinamično opisala u ovom velikom poglavlju – udarilo snažan pečat i otvorilo nove želje i mogućnosti, završava prvo desetljeće Hrvatskog narodnog kazališta, kojim se bavi ova knjiga.

Umjesto rezimea, složit ću se s tekstom koji u zaključku navodi pozitivne strane repertoarne i izvedbene politike prvih deset godina, ali i utege, koji koče djelatnost HNK-a u Zagrebu do današnjih dana.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora