autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ne ljutite se na kazalište

AUTOR: Svjetlana Hribar / 29.02.2024.

Ništa nije čvršće povezalo, a istovremeno otuđilo ljude kao što su to učinile društvene mreže. Kreirane kao ”prozor u tuđe dvorište”, one su namijenjene svima, a to znači i onima koji od njih mogu imati višestruke štete. Ali i koristi, ako se njima služe na pametan način.

Sad, što je to pametno i gdje podvući crtu? Iskreno – ne znam. Mogu samo reći da meni služe kako bih saznala informacije koje mi inače ne bi bile dostupne. Naime, pažljivim izborom prijatelja, najčešće prema sličnim ili istim afinitetima, informacije koje oni dijele meni su ne samo zanimljive već za posao kojim se bavim – nužne.

A ponekad vas društvene mreže podsjete na ljude koji su vam, iz raznoraznih razloga, izašli iz fokusa. Ne zato što su bili nevažni, već naprosto – novi su događaji preklopili stare.

Tako sam, ovih dana, baš uživala čitajući intervju koji je – za portal Baleti.hr – napravila riječka baletna umjetnica Irina Köteles s nekadašnjim direktorom riječkog Baleta, Petrom Pustišekom.

Godinama je bio solist u ansamblima baleta u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Klagenfurtu, a karijeru je uspješno okončao kao ravnatelj s misijom da odvoji riječki Balet od Opere i postavi ga kao samostalni umjetnički ansambl.

Razgovor s Petrom Pustišekom vratio nas je u drugu polovinu osamdesetih godina, vrijeme kada je riječki balet bio malobrojan i već generacijski na zalazu. Ali Petar Pustišek je imao iskustvo i viziju. Angažirao je iskusne koreografe, koji su postepeno trebali razviti repertoar zanimljiv publici i primjeren ansamblu.

Na tom putu trebalo je – uz poneko zvučno ime gostujućeg umjetnika – dati posla aktualnim članovima riječkog ansambla, ali na način da svatko dobije priliku i prikaže se u najboljem svjetlu.

Repertoar za pamćenje pokrenuo je svojim koreografijama poznati splitski baletni umjetnik Miljenko Štambuk, koji je bio baš ono što je tadašnjem ansamblu trebalo: zaljubljenik u ples, u strastvenu glazbu, volio je plesače i posvetio se svakom ponaosob izvlačeći iz njih i ono u što sami više nisu vjerovali.

Nakon autorskih baletnih večeri, koje su stvorile ushit ne samo u ansamblu već i kod publike, trebalo se usmjeriti na klasični repertoar, što je značilo angažirati mlade plesačice i plesače, iz ruskih, rumunjskih i ex jugoslavenskih baletnih škola, što nije bio nimalo lak zadatak. Rijeka je bila tek mjesto na zemljopisnoj karti, u svijetu baleta nije značila ništa, a mladi su plesači čeznuli za velikim gradovima i ansamblima koji već imaju zacrtan klasični repertoar.

Ali bilo je nešto seriozno u pristupu Petra Pustišeka što ih je uvjerilo da treba pokušati, pa je riječki Balet, za nekoliko sezona, imao pravi ansambl. Uz koreografe-pedagoge poznatih imena, nizali su se projekti koje pamtimo i danas.

U vrijeme vodstva Petra Pustišeka, ovaj se ansambl vinuo do velikih naslova klasičnog repertoara: ”Giselle”, ”Romeo i Julia” (koreografiju Vaclawa Orlikowskog prenijela je Vesna Butorac, a sam Orlikowsky bio je na premijeri), ”Don Quijote” (prema Barišnjikovu, prenio Valerij Miklin) te ”Labuđe jezero” s gošćom Irenom Pasarić. Ova je predstava imala 17 izvedaba i gledalo ju je više od deset tisuća ljudi…

A jedino zahvaljujući društvenim mrežama, danas pratimo što rade i gdje su tadašnji baletni početnici, uskoro obećavajući umjetnici.
Moram reći da su mnogi još aktivni, pa čak i pripadnici one prve, najstarije generacije s kojom je Petar Pustišek – angažirajući Miljenka Štambuka – napravio pravi boom s predstavama ”Bolero” i ”Rapsodija u plavom”, posebno ”Salomom”!

Budući da sam i tada pisala o riječkom Baletu, godinama pratim plesne umjetnike koji prerano napuštaju pozornicu i radujem se njihovim uspjesima na pedagoškom i koreografskom polju. Svi su tu, stalno prisutni u baletnom svijetu online, osim Petra Pustišeka.

Ne jednom, pomišljala sam kako bih ga trebala nazvati i razgovarati s njim, osvježiti u javnoj memoriji sjećanje na čovjeka kojem danas možemo zahvaliti postojanje riječkog Baleta kao samostalnog ansambla.

Nisam to napravila jer je Petar – onako impulsivan i odlučan kakav je bio – naglo, gotovo preko noći, 1996. godine napustio kazalište i otišao u mirovinu, revoltiran namjerom nove uprave, da – unatoč kompletiranom ansamblu, klasičnom repertoaru, postignutim uspjesima i nagradama – ponovo pripoji baletni ansambl Operi. Što bi značilo i brojčano svođenje na nekoliko plesnih parova koji će opsluživati operne predstave.

Znajući da je s pravom uvrijeđen i povrijeđen, nisam željela ”kopati po bolnim temama”, a poznavajući Petra Pustišeka bila sam sigurna da on o tome ne bi ni želio govoriti.

Zato sam se ugodno iznenadila intervjuom koji je napravljen sada, tridesetak godina nakon perioda pod njegovim vodstvom koji nazivaju Zlatnim dobom riječkog baleta. U tom razgovoru nema ni gorčine ni ljutnje, ali i dalje ima mnogo skromnosti koja je uvijek krasila ovog samozatajnog umjetnika.

Budući da nikad više nisam srela Petra Pustišeka ne samo u kazalištu nego uopće, jedna me rečenica u tekstu Irine Köteles najviše obradovala i izmamila osmijeh na lice: ”Danas u 84. godini života i dalje izgleda kao vitki visoki sportaš, koji ne voli sjediti; voli šetati, plivati, ali također sa zanimanjem prati sve što se događa s riječkim baletom”.

U kazalištu, posebno posljednjih godina, ustalila se pojava da umjetnici – nakon umirovljenja – ne zalaze više u teatar ni kao publika. Kao da se ljute na kazalište u kojem su proveli – čitav život…

Razlozi su različiti, ali zatvaranje kazališnog kafića u koji mogu ući samo aktivni zaposlenici kazališta, kao i korištenje loža uz pozornicu za igranje dijelova predstava, umjesto da i dalje budu namijenjene umjetnicima bez obzira na to jesu li aktivni ili umirovljenici – pridonosi otuđivanju od kazališta koje je – više nego u nekim drugim profesijama – bio osobni izbor svakoga umjetnika, i to od najmlađih dana.

Bivši umjetnici ne mogu više ući u kazalište ni na službeni ulaz, što znači da bez kupljene ulaznice – nisu dobrodošli na predstavu, što – primijetila sam – nije slučaj u HNK-u u Zagrebu, gdje na svakoj premijeri kazalištarci svih profesija stoje u prolazima i čekaju da se zatvore vrata, a onda sjednu na slobodna mjesta, ili čak ostaju stajati cijelu predstavu.

Podrška kolega najvažnija je ansamblu koji ima te večeri premijeru. Svi vole čuti mišljenje struke. Jer tko bolje od kolega iz opere razumije glumce. I obrnuto!

A u riječkom kazalištu tek rijetko možete vidjeti glumce na opernim ili baletnim predstavama, još rjeđe članove opere na dramskim predstavama, a najčudnije je to što gostovanja dramskih predstava posjećuju uvijek isti (i malobrojni) glumci, a tako je i s glazbenim gostovanjima i kućnim glazbenicima u gledalištu. Uvijek isti (malobrojni umjetnici) slušaju i dolaze na sve predstave i koncerte. A ostali kao da jedva čekaju da se – odmore od kazališta…

Ova je praksa najmanje očita kod baletnih umjetnika. Oni kao da pripadaju plesnom plemenu: drže se skupa, pomažu međusobno u aktivnostima koje su nastavili i u mirovini i što je najvažnije – dolaze na sve plesne predstave u matičnom kazalištu – gostujuće ili premijere riječkog Baleta.

Možda i zato što u svom kratkom umjetničkom životu – pa još u kazalištu s dva dramska i jednim opernim ansamblom plus koncertnim izvedbama, što se sve događa na istoj riječkoj kazališnoj pozornici – upravo baletni umjetnici ostaju prikraćeni za termine i željni scenskog života do kraja radnog vijeka.

Jer, profesionalno se baviti plesom znači biti stalno u formi, svakodnevno vježbati bez obzira na to kad će imati sljedeću predstavu. Pa i onda kad nije u podjeli predstave koja je na repertoaru – plesač svakodnevno dolazi na vježbe…

Upravo zbog te neutažene želje za scenom, plesači i u mirovini ostaju vjerni kazalištu. Dovode na predstave svoju djecu, kasnije unuke, u gledalištu su uvijek i polaznici brojnih plesnih sekcija i škola… I svi oni čeznu za velikom kazališnom pozornicom. Ona je njihov hram.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
     Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
     Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
     Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
     Quo vadis, HP?
     Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
     Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
     U El Shattu se živjelo utopiju
     Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu
     Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1