Zar netko zaista misli da Čajkovski ima neke veze s Putinom

”Nisi se izjasnio o situaciji u Ukrajini? Kao jedan od vodećih ruskih umjetnika, jako si me razočarao…” Društvene mreže preplavljene su osobnim obračunima nekadašnjih prijatelja, koji su se odjednom našli na različitim stranama.

To svakako potenciraju i mediji koji se natječu tko će bolje iskoristiti strahote rata i povećati svoju gledanost, slušanost, čitanost… Sve to utječe na obične ljude, koji se iz mirnih građana pretvaraju u huškače, izazivajući verbalne sukobe sa svima koji su na ”drugoj” strani.

Čudesna je moć medija. Vidjeli smo to i u našem ratu – kad su o istim događajima zaraćene strane donosile sasvim oprečne vijesti. Stoga ne čudi da netko iz Ukrajine ne može uvjeriti svoju rodbinu u Rusiji da trenutno trpi napad granata ruske vojske. Tako u Beogradu nisu vjerovali da JNA granatira Sarajevo!

Pitanje je dana kada će i komunikacija među zaraćenim zemljama prestati, što je najbolji način da se obični ljudi međusobno zamrze…

Čini se nevjerojatno, da se u ”zauzimanje strana” uključuju i umjetničke, znanstvene i sportske institucije; da se ruskim umjetnicima, znanstvenicima i sportašima, zabranjuju nastupi za koje se od malih nogu pripremaju.

Zar ne bi upravo taj ”objektivni” svijet, ili ta Ujedinjena Europa, trebali njegovati miroljubivu koegzistenciju, posebno omogućavajući mladima ljudima iz Rusije da iziđu iz političke blokade, da se udalje od ratne propagande i sami koliko je moguće objektivno sagledaju ratna razaranja u Ukrajini?

Zar to ne bi bilo edukativnije od izazivanja gorčine, koju ti ljudi moraju osjećati i njihova pretvaranja u žrtve Europe i svijeta…?

Pritom, nije tajna da su sankcije – priča za malu djecu i da ovakve kakve se provode neće zaustaviti rat. Ali će malom čovjeku još više zagorčati život. I učiniti ga da mrzi i bude zao prema – ostatku svijeta.

Opće je poznato da – unatoč sankcijama – nije prestala trgovina ruskim energentima, koja se sada odvija preko banaka na Istoku. Dakle ne izravno s Rusijom, nego preko posrednika, s tim da će onaj koji kupuje platiti cijenu uvećanu za proviziju posrednika u Hong Kongu, a Putinova će država dobiti cijenu koju je odredila.

Čemu sankcije koje će kršiti upravo oni koji su ih postavili?

Svijet, možda više nego ikad u povijesti, pokreće kapital. Uvijek se radilo o novcu, zaradi, bogaćenju, ali danas su te brojke astronomske!

Po pitanju energenata koje desetljećima Rusija izvozi na Zapad, zaradit će svi u lancu, a izgubiti krajnji korisnici koji neće imati novca za grijanje.

Tako će biti i s mnogim drugim proizvodima koji dolaze iz Rusije, i koji će običnom čovjeku postati ili preskupi ili ih neće biti.

Ali zar isto tako treba ostati i bez umjetnosti? Bez književnosti, bez znanosti? I bez vrhunskog sporta?

Nitko tu neće profitirati i zato se ovoj duhovnoj nadgradnji – lako lome ionako krhke noge!

Ni na jednom međunarodnom forumu ne razgovara se o neprimjerenim odlukama da se na koncertima ne izvode ruski skladatelji; ne govori se o isključivanju vrhunskih pojedinaca iz kulturnih, znanstvenih i sportskih programa.

Zar netko zaista misli da Čajkovski ima neke veze s Putinom i ratom u Ukrajini? Ili da je korisno za moral ukrajinskih boraca što je neki mladi pijanist propustio važno natjecanje u svijetu, samo zato što je pripadnik ruskog naroda?

Sve su to formalne odluke koje ne koriste nikome. Ponajmanje je takva podrška potrebna ukrajinskom narodu.

Dok napuštaju svoje domove, dok se tiskaju na stanicama s kojih vlakovi voze u neizvjesnost, dok spavaju u hodnicima metroa kako bi izbjegli granate, dok u dugim kolonama izlaze iz svoje zemlje, zar netko misli da je tim ljudima potrebna formalna podrška, koja se sastoji u tome da stavimo boje ukrajinske zastave na Facebook ili osvijetlimo fasadu neke javne zgrade plavim i žutim svjetlom?

Jednako tako formalno je i skidanje ruskih skladatelja s koncertnih programa ili zabrana nekom ruskom šahistu da sudjeluje na važnom turniru.

Ovih dana svjetski poznati violinist Aleksey Igudesman, na svom sajtu objavljuje osobni stav.

”Svaki rat je stravičan, besmislen i ne pripada ovom stoljeću. Iz onoga što mi je dostupno, osobno smatram da agresija Putina na Ukrajinu nije bila ničim izazvana, a niti potrebna. Ali ja sam umjetnik i muzičar, a moje znanje i uvid u politiku vrlo je ograničen. Općenito mislim da nije na umjetnicima da daju političke izjave. To da preziremo rat i borimo se protiv agresije, sadržano je u našoj profesiji”, piše Igudesman, koji je s roditeljima, 1979. godine napustio Sovjetski Savez, odrekavši se državljanstva.

Kaže kako ima židovske, ruske, ukrajinske, latvijske, austrijske i njemačke korijene, ali ne drži previše do porijekla. Oduvijek se osjećao građaninom svijeta, živio na različitim meridijanima, ali danas suosjeća sa svakim ljudskim bićem kojem je uskraćen mir. Zato se protivi prozivanju ljudi da se politički opredijele:

”Zamislite da ste ruski umjetnik koji živi s obitelji u Moskvi ili imate obitelj u Rusiji. Ako se izjasnite protiv svoje Vlade, dovodite u realnu opasnost sebe i članove svoje obitelji. … A to da se umjetnike osuđuje zbog porijekla ili im se zabranjuju nastupi, samo pokazuje koliko malo razumijemo svijet današnjice i koliko nemamo empatije jedni za druge…”

Alekseya Igudesmana upoznala sam na Kastafskom kulturnom letu početkom 2000-ih, gdje je s pijanistom Hyung-ki Joom virtuozno promovirao vrhunsku glazbu glumom i komikom.

Njih dvojica od malih su nogu prijatelji Juliana Rachlina, pohađali su međunarodnu školu za nadarenu djecu slavnog Jehudija Menuhina u Engleskoj.

Kasnije sam Igudesmana susretala u Dubrovniku, gdje je bio dio umjetničke ekipe Rachlin&Friends, ali i na koncertima u Italiji, Austriji, i našem tzv. regionu…

Kad Aleksey Igudesman kaže: ”Ostavite glazbenike na miru, ne tražite da se politički opredjeljuju nego im omogućite da sviraju!“ on to kaže uvjeren da će tako najviše pridonijeti miru.

I ja mu vjerujem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora