Učinkovitim kaznama do povjerenja građana i vladavine prava

Predsjednik Vrhovnog suda, mr. sc. Radovan Dobronić je u svom Izvješću o stanju sudbene vlasti za 2021. godinu, odnosno u Dodatku Izvješća – Analiza stanja i prijedlozi za poboljšanje rada, koji svakako u cijelosti valja pročitati (str. 129-143), u dijelu koji se tiče Kaznenog sudovanja, naveo, između ostalog i presudu Europskog suda za ljudska prava Smiljanić protiv Hrvatske iz 2021. godine, koja ima popriličnu važnost, po mišljenju sudaca, za izricanje sankcija počiniteljima.

Valja odmah naglasiti, kako to radi i predsjednik VS-a, da kad govorimo ovdje o kaznenom sudovanju, mislimo i na kaznene i prekršajne postupke.

Kolumnu sam odlučila posvetiti upravo ovom pitanju jer su u konačnosti izbor, vrste i mjere kazne po odluci nadležnog suda, ono što počinitelj mora odslužiti kako bi se mogao ponovno uključiti u društvo.

Svrha je kažnjavanja, kako je to izrijekom i navedeno u Kaznenom zakonu, izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. 

Zato je jako važno znati što kaže sam predsjednik VS-a o ovoj grani sudovanja. U analizi predsjednik polazi od tvrdnje kako je u ovoj grani prava ”u javnosti stvoren dojam na temelju brojnih komentara o neadekvatnom kažnjavanju koji su se postupno pretvorili u kritiku kaznene prakse hrvatskih sudova, a ta kritika je dijelom osnovana i dijelom neosnovana”.

Naime, nastavlja Dobronić, ”hrvatski sudovi kod kaznenih djela za koje je propisan veliki raspon kazne, primjerice, od tri do deset godina kazne zatvora, izriču minimalno propisane kazne i onda kada se radi o ozbiljnim posljedicama kaznenog djela kao što je gubitak života u skrivljenoj prometnoj nesreći. U takvim slučajevima pojedini suci primjenjuju izvanredno ublažavanje kazne te izriču kaznu zatvora manju i od zakonskog minimuma, na što se nadovezuje ista praksa tijekom izvršenja kazne.

Naime, kada osoba osuđena na kaznu zatvora i počne izdržavati kaznu zatvora tada suci izvršenja prečesto odobravaju uvjetni otpust, pa se na kraju dolazi do prakse u kojoj se za kazneno djelo za koje je mogla biti izrečena kazna zatvora i do deset godina okrivljenika osuđuje na dvije godine zatvora, a on na slobodu izlazi nakon nešto više od jedne izdržane godine zatvora. Takvoj praksi je prigovorio i Europski sud za ljudska prava navodeći da se na taj način ne štiti ljudski život kao zaštićeno dobro (presuda Smiljanić c/a Hrvatska).

Dodatno je nedostatak sudske prakse na čijem otklanjanju treba raditi neadekvatno izricanje kazni osobama koje su prethodno već počinile veći broj prekršaja i/ili kaznenih djela (recidivisti). To je pojam kaznenog prava koji je vrlo dobro poznat u doktrini i neprihvatljivo je da se to prilikom izricanja kazni nedovoljno uzima u obzir”.

Čim jedno tako važno Izvješće počinje poprilično jasnim stavom, što naravno i očekujemo od predsjednika VS-a, važno je vidjeti i pročitati presudu Smiljanić, donesenu od strane ESLJP-a i u svom originalu, i u hrvatskom prijevodu jer je njezino tumačenje nešto što je vrlo važno za suce u određivanju pojedinačnih sankcija, pogotovo prema osobama koje čine prekršaje i kaznena djela povređivanjem istih pravnih dobara (na primjer, sigurnost prometa).

Je li baš ESLJP preporučio da moramo kažnjavati strože ili je naglasak na nečemu drugome, pitanje je koje mi se postavilo, a nije samo bitno radi lamentiranja nego radi ozbiljnih i važnih posljedica za primjenu kaznenog prava i društva u cjelini. 

Presuda je bez sumnje važna. Važna je za vladavinu prava i pravnu sigurnost građana. I baš zato je ovdje bitno naglasiti da je jako važno i ispravno usporediti tekst presude napisane na engleskom jeziku i njezin prijevod na hrvatski jezik. Ponekad je i sama usporedba tih prijevoda ključna za tumačenje njenog značaja.

Ne tvrdim da je tumačenje kakvo dajem u nastavku jedino moguće ako se čita izvorna presuda na engleskom jeziku, ali je, poznajući praksu suda, vrlo vjerojatno što ću pokazati u donjem tekstu.

Prijevod presuda ESLJP-a može se pronaći na strani Ureda zastupnice RH pred ESLJP-om. Njime se vjerojatno koriste i hrvatski suci. Svatko tko je ikada prevodio presude ili pravne dokumente upoznat je s teškoćama u finesama prijevoda i to je zaista vrlo težak i odgovoran posao, nimalo zahvalan.

No također se u tumačenju, ne samo u prijevodu, mora uzeti u obzir smisao cijele presude kad se odabire značenje pojedine riječi, a kada se prijevod upotrebljava, valja ga uspoređivati s originalom. Navedeno je dakako opće poznata činjenica za sve nas pravnike, bez obzira na to koji nam je poziv.

U ovom predmetu, sin odnosno brat podnositelja zahtjeva smrtno je stradao u prometnoj nesreći koju je izazvao D. M., koji je, prekomjernom brzinom prošao kroz crveno svjetlo na raskrižju dok je bio pod utjecajem alkohola. Osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine. Dodatno, D. M. je imao povijest višestrukog kršenja propisa o sigurnosti cestovnog prometa (ukupno 35 prekršaja prema evidenciji) koji su uključivali i vožnju u alkoholiziranom stanju, prekoračenje brzine te prolazak kroz crveno svjetlo.

Krenimo od paragrafa 102. Presude. Dakle, paragraf 102. presude Smiljanić u svom originalu glasi: Having in mind the above considerations, while the Court considers that each of the identified deficiencies in the domestic authorities’ response to D.M.’s unlawful conduct might not necessarily, separately and in itself, call into question the domestic authorities’ compliance with their obligations under Article 2, it finds that, taken jointly, these deficiencies suggest that the domestic regulatory framework of road safety, as implemented in the instant case, proved to be far from rigorous and had little dissuasive effect that was capable of ensuring the effective prevention of unlawful acts, such as those complained of by the applicants. Moreover, it cannot be said that conduct of that kind by the domestic authorities was able to secure public confidence in their adherence to the rule of law and their ability to prevent any appearance of tolerating unlawful acts.

Hrvatski prijevod istog paragrafa glasi: ”Imajući na umu gore navedeno, iako smatra da svaki od utvrđenih nedostataka u odgovoru domaćih vlasti na D. M.-ovo nezakonito ponašanje ne mora nužno zasebno i samo po sebi dovoditi u pitanje ispunjavanje obveza iz članka 2. od strane domaćih vlasti, Sud utvrđuje da zajednički ti nedostaci ukazuju na to da se domaći regulatorni okvir o sigurnosti cestovnog prometa, kako je primijenjen u ovome predmetu, nije pokazao ni približno strogim i da nije imao odvraćajući učinak kojim se moglo osigurati učinkovito sprječavanje nezakonitih radnji kao što su one kojima su prigovorili podnositelji zahtjeva. Štoviše, ne može se reći da je takvo ponašanje domaćih vlasti moglo osigurati povjerenje javnosti u njihovo pridržavanje vladavine prava i njihovu sposobnost da spriječe svaki dojam toleriranja nezakonitih radnji.”

Ako se sama presuda pažljivo čita u cijelosti, čini mi se da riječ ”strog” nije najbolji prijevod za riječi far from rigorous, jer bi u tom slučaju, čini mi se, ESLJP koristio izričaj strickt koji zapravo ne koristi. Čini mi se da je značenje ovih riječi maticiolous, a time i ovog paragrafa zapravo da ”…u primjeni regulatornog sustava sigurnosti na cestama u ovom slučaju nije posvećeno dovoljno pažnje detaljima i imao je mali odvraćajući učinak”.

U samom kratkom opisu presude na njezinoj naslovnoj stranici u HUDOC bazi, vidi se da je ESLJP u ovom slučaju ukazao na nedostatak koji se sastojao u ”ublažavanju kazne bez pažljivog ispitivanja prethodnog ponašanja počinitelja”, što je problem koji je naglasio i sudac Dobronić.

Dakle, iz teksta ove presude u paragrafu 96. vidi se da su se aplikanti žalili na neadekvatnost kazne koja je izrečena počinitelju. ESLJP u odnosu na tu pritužbu, iznoseći opća načela svog postupanja u paragrafu 97., ističe da njegov zadatak nije utvrditi jesu li domaći sudovi pravilno primijenili domaće kazneno pravo.

Ono o čemu se radi u ovom postupku nije kaznenopravna individualna odgovornost, već odgovornost države prema Konvenciji o ljudskim pravima te naglašava da ESLJP mora nacionalnim sudovima priznati značajnu slobodu u izboru odgovarajućih mjera, a da će intervenirati samo u onim slučajevima u kojima postoji očiti nesrazmjer između težine djela i izrečene sankcije.

U paragrafu 99. presude ESLJP tvrdi da u dotičnom predmetu nema intenciju miješanja u odabir mjera kažnjavanja i nema intenciju prosuđivati razmjernost tih mjera u odnosu na kazneno djelo. Drugim riječima, ESLJP u ovoj presudi ništa ne govori o tome jesu li domaći sudovi izrekli dovoljno strogu sankciju. Kao što je prethodno ESLJP naglasio, on može djelovati samo u slučajevima u kojima postoji očiti nesrazmjer između težine djela i izrečene sankcije, a u ovom slučaju ESLJP u tom smislu ne nalazi povredu.

Prema presudi, ESLJP u ovom slučaju ukazuje da Općinski sud kod ublažavanja kazne kad je uzimao u obzir činjenicu da počinitelj nije bio prethodno kazneno osuđivan nije uputio na činjenicu da je prema dostupnoj evidenciji počinitelj nekoliko puta pravomoćno osuđen u prekršajnim postupcima.

ESLJP u paragrafu 44. presude citira članak 77. hrvatskog Prekršajnog zakona koji govori o rehabilitaciji i pokazuje da je svjestan da domaći sudovi mogu uzimati u obzir samo one prekršajne odluke za koje nije nastupila rehabilitacija.

ESLJP ne ulazi u detaljnu analizu koji su se sve prekršaji mogli uzimati u obzir s obzirom na nastupanje rehabilitacije (to je zadatak domaćih sudova), no na temelju evidencije koja je bila dostavljena ESLJP-u i opisana je u paragrafima 9 do 15 presude Smiljanić, proizlazi da u konkretnom slučaju nije za sve prekršaje nastupila rehabilitacija.

ESLJP ukazuje da je pozivanje Općinskog suda na činjenicu da je prije predmetnog kaznenog djela počiniteljevo ponašanje bilo u skladu sa zakonom u potpunoj suprotnosti s njegovim ponašanjem kao vozača. Drugim riječima ESLJP je naglasio da kad se gleda počiniteljevo ponašanje u prometu domaći sudovi kod prometnih delikata trebaju uzimati u obzir i prometne prekršaje.

Koliko ja vidim, ESLJP nije zauzeo stav da se u takvim slučajevima kazna nikad ne bi mogla ublažiti, već je samo ukazao da se kod ublažavanja kazne za prometna kaznena djela mora pažljivo preispitati sve okolnosti, uključujući i prethodno ponašanje počinitelja u prometu za koje su relevantne i prekršajne sankcije, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

Osim toga ESLJP je i naveo da u ovom slučaju ovaj nedostatak ne mora nužno zasebno i sam po sebi dovesti u pitanje ispunjavanje obveza iz članka 2. Konvencije od strane domaćih vlasti, već je u predmetu Smiljanić našao proceduralnu povredu na temelju nekoliko nedostataka uzetih zajedno, uključujući i izostanak pažljivog preispitivanja prethodnog ponašanja počinitelja prilikom ublažavanja kazne.

U svakom slučaju, presuda Smiljanić je ukazala na problem u izricanju kazni u RH, i dobro je da je raspravljamo jer je njezino tumačenje od velike važnosti, i za počinitelje i za sve građane. Dijalog ”teorije” i ”prakse” je nužan za to. Ne radi dokazivanja tko je ”mjerodavniji”, ”pametniji”, ”sposobniji”, ”razumije pravo”, već da služimo svi skupa oživotvorenju vladavine prava u punom njezinom značaju.

Presuda je važna posebice imajući na umu strukturu počinjenih kaznenih djela u RH i vječno pitanje razgraničenja kaznenih djela i prekršaja za individualnog počinitelja pri čemu se ne smije smetnuti s uma da pri tom razgraničavanju ESLJP primjenjuje posebne, autohtone, Engel kriterije, pa razgraničenje između kaznenih djela i prekršaja u nacionalnom pravu, za sam ESLJP nije presudno.

Kao što je uobičajeno i u komparativnim sustavima, i sam predsjednik VS-a poziva se i na doktrinu, što je zaista nešto što valja pohvaliti, jer svi težimo istom cilju, a to je osigurati vladavinu prava građanima.

Dakle, po mom mišljenju, tumačenje paragrafa 102. presude Smiljanić, u kontekstu općih načela kojima se sud rukovodio u njenom donošenju i sadržaja drugih paragrafa presude, je iznimno bitno za razumijevanje poruke koju ESLJP daje glede utvrđivanja individualne kazne u svakom pojedinom konkretnom slučaju u okviru raspona koji Kazneni zakon daje na raspolaganje sucima pri izboru primjerene sankcije. Jasno je da je svaki počinitelj u jedinstvenim okolnostima koje sud mora uzeti u obzir prilikom izricanja sankcija.

ESLJP u presudi Smiljanić nije poslao poruku da je izabrana sankcija bila preblaga ili u bilo kojem pogledu neadekvatna, već da domaći sudovi u tom slučaju pri ublažavanju kazne nisu pažljivo ispitali prethodno ponašanje počinitelja budući su iz svoje analize u potpunosti izostavili njegovo prekršajno kažnjavanje u vezi s povredama Zakona o sigurnosti u prometu, što je bila samo jedna od proceduralnih grešaka koja je u konačnici dovela ESLJP do zaključka da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u proceduralnom aspektu.

ESLJP u slučaju Smiljanić uz proceduralnu povredu utvrdio je i materijalnu povredu članka 2. Konvencije utvrdivši neučinkovitost u primjeni prekršajnih propisa o sigurnosti na cestama uslijed nepoduzimanja odgovarajućih preventivnih mjera protiv prekršitelja u recidivu, što u konačnici može imati za posljedicu prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom, što je i bio slučaj u konkretnom predmetu (paragrafi 85. i 86. Presude).

Državi je dakle bilo predbačeno da nije na efektivan način provela u praksi Zakon o sigurnosti na cestama kao preventivni mehanizam za sprječavanje nastanka smrtne posljedice.

Ista je stvar kada govorimo o političko gospodarskim kaznenim djelima. I tu je itekako važna međusobna suradnja. Nastavlja, predsjednik VS-a u citiranom Izvješću, u pogledu velikih predmeta koji se obično vode kao uskočki predmeti na četiri velika ”županijska suda moguće je primijetiti da i kod ovih predmeta dolazi do produljenja postupaka, većim dijelom kod kaznenih predmeta s gospodarskom tematikom. Naime, u takvim predmetima svi koji sudjeluju u kaznenom postupku, dakle suci, odvjetnici i državni odvjetnici, susreću se s materijom trgovačkog prava koja im u pravilu nije bliska. To nije dobro jer se na ovaj način stvara mogućnost postojanja ‘dva paralelna trgovačka prava’.”

Taj problem ću pokušati riješiti, kaže predsjednik VS-a, poticanjem sudaca iz obje grane (trgovačkog i kaznenog prava) da više razmjenjuju informacije i sudsku praksu, a moguće su i određene zakonske izmjene.

Ja bih dodala, suradnja je i s ”teoretičarima” i ovdje nužna, svakako prije predlaganja zakonskih izmjena, a i u davanju komparativnih analiza vezano i uz tumačenje stranih ili međunarodnih presuda, odnosno Konvencija. No o političko-gospodarskim predmetima drugi put.

Završila bih i s latinskom poslovicom, theoria sine praxi, sicut rota sine axi – teorija bez prakse, kao kotač bez osovine.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Izbori su da učinimo nešto dobro i za opću dobrobit
    •  Koja pravila obvezuju dužnosnike u javnoj komunikaciji
    •  Upravljanje krizama je vještina koja nam nužno treba u 2024.
    •  Oblici femicida u Hrvatskoj i prevencija nasilja nad ženama
    •  Lamentacije – plaće, upravljanje krizama i vladavina prava
    •  Treba nam rezolucija o položaju i pravima starijih osoba
    •  Curenje informacije – moramo li i tajne skrivati i od samih sebe
    •  Tko mari za ljudska prava, profit je prioritet SP-a u Katru
    •  Eskalacija ruskog rata protiv Ukrajine i međunarodno pravo
    •  Nema demokracije i održivog razvoja bez akademske slobode

> Svi tekstovi ovog autora