Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla

Okosnica ovogodišnjeg Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, dvadeset i osmog po redu, bila je pitanje ljudskih prava, a festival je održan u sjeni dvaju okrutnih masakra u Beogradu. Bez obzira na tematiku festivalskih predstava, nasilje se kao oblak nadvilo nad sve naše emocije i misli. Postali smo posebno ranjivi, osjetljivi na pritisak svake vrste, željni da se sklonimo u svijet umjetnosti koja doduše nije stvarnost, ali nije ni virtuala.

Tako se može tumačiti i velika potražnja za festivalskim ulaznicama, koje su – za većinu predstava – planule prvog dana kad su stavljene u prodaju. A najveće zanimanje vladalo je za ”Pristanak” u izvedbi beogradskog ansambla Ateljea 212.

Ovaj teatar – uz Jugoslovensko dramsko pozorište /JDP – godinama dolazi s odličnim predstavama na riječki festival, a publika, željna dobrog dramskog kazališta, to prepoznaje.

Tim je razočarenje bilo veće, kad je ansambl Ateljea 212, sat vremena prije izvedbe, najavio da otkazuje predstavu.

Bio je to šok za sve, jer se tako nešto nije dogodilo nikad na ovom festivalu. Već u atriju gdje se publika okuplja, rečeno je kako su glumci donijeli odluku da pod stresom događaja u Beogradu – neće igrati predstavu.

Ali većina posjetitelja to nije povjerovala – ipak su to glumci, možda samo stvaraju napetost pred izvedbu, govorili su neki, krećući prema svojim mjestima u gledalištu.

A kad su svi posjedali – uz pozornicu, s tri strane, dodana su glavnom gledalištu još tri reda stolica, tako da je dvorana bila prepuna – glumci su izišli na scenu i pročitali svoju odluku. Pridružio im se izjavom i upravnik Ateljea 212, Novica Antić.

Nastao je muk, a onda se oglasio blijedi pljesak. Publika se razišla i razmiljela po obližnjim kafićima. Svima nam je trebao razgovor…

Predstava ”Pristanak”, o silovanju, različitim verzijama istine i utjecaju tih događanja na dotadašnje prijatelje, a sada poslovne rivale – izvrsno se uklapala u temu ljudskih prava, u prvom redu prava žena. Šteta što nije izvedena.

Prethodile su joj dvije predstave – jedna o nasilju u zatvorenoj zajednici, a druga o samoći.

Tešku sudbinu i društveni položaj djevojčica, djevojaka, žena, otkrila je predstava ”Genijalna prijateljica” dramskog ansambla HNK-a iz Zagreba; ženskim pravima i ropstvom bavi se predstava ”Posljednje djevojčice” mađarskog kazališta Dezső Kosztolányi iz Subotice; o položaju obrazovane ali osiromašene žene u materijalistički nastrojenom muškom svijetu, još pedesetih godina prošlog stoljeća pisao je Tennessee Williams u ”Tramvaju zvanom žudnja” – sjajna izvedba glumaca Teatra Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta; u predstavi ”55 kvadrata” Drame splitskog HNK-a, imamo tri generacije žena u istoj obitelji stiješnjene u malom stanu, bez ikakve privatnosti i perspektive… Zar i dom nije jedno od ljudskih prava?

A gdje su prava invalida, kojih se stidi i vlastita obitelj? O tome govori predstava ”Moj sin samo malo sporije hoda” u izvedbi glumaca Sarajevskog ratnog teatra.

Usamljenost kao tema, sjajno se uklopila u sve spomenute probleme. Jer, čak i na prostoru od 55 kvadrata, šestoro bliskih ljudi – osjeća se usamljeno, neshvaćeno.

Što na to kaže Shakespearov Lear, koji nakon smrti svih triju kćeri i gubitka kraljevstva potpuno sam luta svijetom? Potresnu monodramu uprizorio je slavni poljski glumac Andrzej Seweryn, a Veleposlanstvo Republike Poljske u Zagrebu bilo je pokrovitelj ovom gostovanju.

Nakon svake predstave, riječka publika glasa za svoje favorite. Ove se godine dogodilo da su dvije predstave dobile podjednaku srednju ocjenu publike – 4.67 za ”Posljednje djevojčice” i ”Tramvaj zvan žudnja”. Njima je pripala Nagrada Dalibor Foretić, koji je bio prvi selektor Festivala malih scena u Rijeci i omiljeni akter okruglih stolova, čiji je sud – nakon predstava svake večeri – publika čekala do kasno u noć.

Kakav bi skor bio da je odigran ”Pristanak”?

Isto pitanje postavlja se i kad je riječ o nagradama stručnog žirija.

Najviše nagrada odnijele su predstave ”55 kvadrata” i ”Moj sin samo malo sporije hoda” – obje u režiji Ivana Plazibata. Neodigrani Ateljeov ”Pristanak” zasigurno bi proširio broj nagrađenih. Tako tvrde oni koji su gledali predstavu.

Ali to nije jedini hendikep izazvan odustajanjem od izvedbe predstave. Na ansambl Ateljea 212 pala je sjenka neprofesionalnosti – ne otkazuje se predstava sat prije izvedbe, kad je već i scenografija na pozornici.

Da ne govorim o troškovima koje je ansambl priredio organizatoru: dvadeset i devet radnih dozvola za igranje neodigrane predstave; troškovi putovanja, dnevnice i dva noćenja u hotelu… Pa povrat novca za ulaznice publici.

Uz dužno suosjećanje s potresenim glumcima, od 3. svibnja kad se dogodio strašan masakr u beogradskoj osnovnoj školi na Vračaru do izvedbene večeri ”Pristanka” 5. svibnja, bilo je dovoljno vremena za odustajanje. Pa i nekretanje na put. Sve bi to bilo razumljivo. Kao što bi bilo očekivano, da baš taj strašan događaj isprovocira ansambl da igraju još bolje. I da posvete svoju igru žrtvama.

Jer, spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora