Promicanje pravednosti

”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj”, ur. Maja Dubljević, Documenta, Zagreb, 2014.

 

Knjiga koju preporučujem za čitanje – ”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj” – na više od 460 stranica donosi 32 autorska teksta 23 autora i 5 svjedočenja. Takva knjiga je, očekivano, konglomerat različitih stilova, različitih osobnih iskustava, analiza suđenja za ratne zločine s povijesnih, pravnih i političkih aspekata, od teorijskih rasprava do opisa konkretnih suđenja za zločine i ratne zločine.

 

A ipak, ta knjiga ima svoju cjelovitost, a dijelovi se čitaju doslovce kao napeti kriminalistički roman. Tekstove povezuju ne samo bazično slični problemi opisani s različitih strana i isti ili slični negativci koji se pojavljuju iz priče u priču nego i to što ti tekstovi imaju neke zajedničke nazivnike.

Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku“ ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”

 

Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku” ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”.

 

A imali smo iskustva i s pristranim sudskim procesima i pravosuđem, čiji položaj sažeto opisuju neke izjave iz 90-ih onih koji su imali presudan utjecaj na to kakvo je ono bilo, na primjer ona Franje Tuđmana: ”Sudovi su donosili odluke bez mog znanja”. Ili javnog pravobranitelja Petra Šale: ”Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a”.

 

Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku.

 

Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima. I to je drugi dio zajedničkog nazivnika. Članci u knjizi na suprotnoj su strani od raznih oktroiranih istina, deklaracija koje propisuju što je istina, što je hrvatska, srpska, bošnjačka istina. Ili kako u jednom sarkastičnom autobiografskom tekstu piše veliki američki pjesnik Charles Simić govoreći kritički o Srbima, ali ne samo o njima: ”Svaka etnička grupa na Balkanu piše svoju povijest pamteći selektivno samo nepravde njima učinjene, a ispuštajući sve svinjarije koje su oni učinili svojim susjedima”.

 

U tom smislu knjiga, iako nije kao takva planirana, ispala je u duhu ideja koje su stajale iza stvaranja Documente.

 

Autori priloga koji grade knjigu pokušavaju govoriti istinu za Hrvatsku. To je u pravilu puno teže nego lagati; zahtijeva uvjerljive argumente i uvijek ostavlja manju ili veću marginu dvojbe jer je traženje istine nespojivo s uvjerenjem o posjedovanju apsolutne istine.

Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku. Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima

 

Od mnogih aktualnih problema današnjeg hrvatskog društva na koje se u prilozima ukazuje, a koji su vezani za suđenja za ratne zločine, spomenut ću ovdje jedan. To je pristrani i potpuno nekršćanski stav pretežnog dijela hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji biskupi veličaju ratne zločince ako su Hrvati, a ne nalaze ni riječi suosjećanja za žrtve ako one nisu te nacionalnosti. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Barišić svojevremeno tvrdio da se Mirko Norac ”skriva u našim srcima”, đakovački nadbiskup Marin Srakić imao je samo lijepe riječi za Branimira Glavaša, a biskup Vlado Košić izjednačio Darija Kordića s Isusom Kristom.

 

Biskupi pravdaju svoje stavove tvrdnjama da su konkretni pojedinci nevino osuđeni. Ali za tako ozbiljnu tvrdnju ne iznose ni najmanje dokaze, a one koji od njih takve dokaze traže odmah žigošu kao ”neprijatelje Hrvatske”. Poput urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji se u svom uvodniku zgraža nad ”etiketiranjem Kordića”, da bi u istoj rečenici sve one koji se zgražaju nad veličanjem i slavljenjem Kordića od strane Kaptola nazvao ”mrziteljima hrvatskog naroda i Hrvatske”.

 

Sudovi su daleko od savršenosti i može se dogoditi i događa se da nevin čovjek bude optužen, pa i osuđen za ratni zločin koji nije počinio. Ali pokazati da je netko nevino osuđen nije stvar naših dobrih želja.

 

Pronaći i sakupiti činjenice koje nisu bile poznate sudu u trenutku donošenja presude, što je nužno za reviziju procesa, mukotrpan je i dugotrajan posao. U ovoj knjizi opisan je slučaj gdje je nevladina organizacija u desetak godina skupila dokaze da je nevin čovjek osuđen prvo na dvadeset, pa na petnaest godina zatvora u procesu po mnogočemu sličnom Dreyfusovom procesu, s tom razlikom što je Mirko Graorac sjedio u zatvoru gotovo tri puta duže od Dreyfusa, a unatoč uistinu uvjerljivim dokazima njegove nevinosti revizija tog procesa nije ni počela (o čemu sam na Autografu nedavno objavio feljton).

 

Na početku priloga o počecima praćenja suđenja stoji citat Heraklita: Građani moraju braniti svoje zakone poput zidova grada. Prije dvije i pol tisuće godina Heraklit vjerojatno nije mislio isto što mislimo danas kad čitamo tu rečenicu, ali u tim je riječima sažeta misao da se pravedno društvo ostvaruje brigom građana da institucije kojima su povjerili čuvanje i promicanje pravednosti tu zadaću i ostvaruju.

 

(Autor je ovaj tekst pročitao na promociji navedene knjige u Novinarskome domu u Zagrebu, u petak 24. listopada, prilikom obilježavanja desetogodišnjice rada Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.)

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora