Opravdano odsutan, ali je još uvijek tu, živ

Na sahrani Miljenka Smoje, pričaju Viktor, Boris i Predrag, što bi voljeli da o njima, jednog dana kada umru, govore nad odrom.

“Ja bih volio”, započe Viktor, “da kažete kako sam bio istinoljubiv i pošten čovjek kojemu je jedno ljudsko biće bilo važnije od cijele države.” “Ja bih volio da kažete kako sam volio ljude i kako sam imao mnogo prijatelja”, doda onda Boro, a Predrag će na kraju: “Ja bih volio da kažete: Ljudi, eno se miče!”

Predragova želja iz Kožinog ponoćnog vica, made by Boris Dežulović, ostvarila se. Na našim prostorima NITKO, nakon smrti, nije toliko živo prisutan u javnosti kao Predrag Lucić.

Na našim prostorima nitko, nakon smrti, nije toliko živo prisutan u javnosti kao Predrag Lucić. Otkako je napustio ovaj svijet 10. siječnja 2018. godine, društvene mreže nisu prestale živjeti na tragu njegova prebogatog opusa i njegove razbarušene a tako savršeno posložene osobnosti! Štoviše, njegovi prijatelji i oni koji bi to htjeli biti, nastavljaju obilježavati njegov rođendan

Otkako je napustio ovaj svijet 10. siječnja 2018. godine, društvene mreže nisu prestale živjeti na tragu njegova prebogatog opusa i njegove razbarušene a tako savršeno posložene osobnosti!

Štoviše, Predragovi prijatelji i oni koji bi to htjeli biti, nastavljaju obilježavati njegov rođendan, pa je tako 12. veljače, u splitskom klubu Quasimodo, Boris Dežulović – nakon cjelovečernje evokacije uspomena na Predraga – čestitao prepunoj dvorani Predragov 56-ti rođendan i pozvao ih da se okupe istog datuma i sljedeće godine!
Društvene mreže iste su večeri preplavili filmići s te splitske večeri, na kojoj se čitalo, recitiralo i pjevalo stihove Predraga Lucića! Često je govor bio prekidan smijehom, jer su Predragovi satirični stihovi i misli aktualni i danas!

I upravo zato, jer je njegova ostavština tako živa, a zahvaljujući prijateljima živi i dalje, okupljeni na Predragovom rođendanu imali su osjećaj – kako je to rekao Boris Dežulović – da je slavljenik “opravdano odsutan”, ali je još uvijek tu, živ…

No kao što je za života izazivao istovremeno pohvale i reakcije pune mržnje, Predrag to čini i dalje.

U našim malim sredinama kojima su društvene mreže došle “kao naručene”, gdje svatko tko se zna potpisati misli da umije i pisati, i čitati –slažu se na portalima kojekakve bedastoće pa i gadosti, ne poštuje se ništa i nikoga; postavljaju se priglupe teze i pitanja, likuje se prizivajući osvetu nad izdajnicima domovine, a sve to jedino ukazuje na bijedu obrazovanja i nisku svijest, pri čemu ništa – ni “pisce” ni “govornike” – ne potiče na širenje znanja, ne izaziva na čitanje!

A baš to čitanje bilo je Predragu najvažnije još od školskih dana. Bio je živa enciklopedija na svaku temu i svoje je znanje širio oko sebe u koncentričnim krugovima…

Neki stariji su zaboravili, a mlađi ne znaju, da su Predrag&prijatelji bili neprijatelji i u danas omraženom socijalizmu, a da bi se devedesetih – samo nastavljajući kritizirati društvo u kojem živimo (a koje permanentno daje štofa za kritiku) – preko noći prometnuli u neprijatelje novih režima, bez obzira na stranku koja je formirala Vladu.

Baš zato su Feral i Predragove satirične pjesme, knjige Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića – povijest našeg vremena, a oni koji vide “dalje od vlastita nosa” smatraju te autore već sada – junacima našeg doba!

Nije čudno kad tako misle oni koji su čitali Feral devedesetih i koji tvrde da bi – da nije bilo ove satirične i kritične novine – poludjeli! Ali je najblaže rečeno čudno kad na festivalima i predstavljanjima knjiga feralovaca – srećemo sve mlađu publiku!

Potpuno neočekivan događaj zbio se prošlog petka u Rijeci, gdje je – u sklopu Književnog programa “Rijeka riječi” i s njim povezanog izbornog predmeta Kreativno čitanje i pisanje, održan susret učenika Prve riječke hrvatske gimnazije s Borisom Dežulovićem. Spomenutu predmetnu i izbornu nastavu vode profesorice Helena de Karina i Sandra Vidović, a u okviru programa učenici se bave recentnom hrvatskom književnom produkcijom koja uključuje i satiru, pa tako proučavaju satirični književni opus Predraga Lucića.

Neki stariji su zaboravili, a mlađi ne znaju, da su Predrag&prijatelji bili neprijatelji i u danas omraženom socijalizmu, da bi se devedesetih preko noći prometnuli u neprijatelje novih režima, bez obzira na stranku koja je formirala Vladu. Baš zato su Feral i Predragove satirične pjesme, knjige Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića – povijest našeg vremena, a oni koji vide “dalje od vlastita nosa” smatraju ih već sada junacima našeg doba!

A tko bi im o Predragu Luciću mogao govoriti bolje od njegovog prijatelja i duhovnog subrata Borisa Dežulovića!

U dvorani Rihuba (u suorganizaciji naklade “Val”) okupili su se učenici trećih i četvrtih razreda, ali i nešto “odraslije” publike. Moderatori susreta – Morana Mladić i Tomas Kurbanović, učenici koji su dio ekipe što objavljuje i školski list KULT – pokazali su zrelost, informiranost, ali i zdrav kritički odmak prema svom okruženju!

Boris Dežulović govorio je o prvom susretu s Predragom Lucićem na kojem nisu odmah “kliknuli”, ali su se već na drugom bacili na posao uređujući Feral, u odsutnosti Viktora Ivančića (koji je bio na odsluženju vojnog roka, JNA). Urednički i novinarski dvojac bio je toliko uspješan, da je već peti broj Ferala u njihovom izdanju bio – zabranjen!

Dežulović je pričao o vremenu kada su živjeli za novinarstvo i kad je imperativ reportaže s ratišta bio jači od straha za vlastiti život… Ali i godinama kada su Feralovi novinari upravo zbog beskompromisnog pisanja primali ozbiljne prijeteće poruke i bili permanentno tuženi za svoj rad.

– Sve procese na hrvatskim sudovima Feral je izgubio, naplaćali smo se silnih odšteta i kazni, mada se s vremenom pokazalo da je sve o čemu smo pisali bila istina…, rekao je Dežulović.

Potpuno neočekivan događaj zbio se prošlog petka u Rijeci, gdje je – u  sklopu Književnog programa “Rijeka riječi” i s njim povezanog izbornog predmeta Kreativno čitanje i pisanje, održan susret učenika Prve riječke gimnazije s Borisom Dežulovićem. Spomenutu predmetnu i izbornu nastavu vode profesorice Helena de Karina i Sandra Vidović, a u okviru programa učenici se bave recentnom hrvatskom književnom produkcijom koja uključuje i satiru, pa tako proučavaju satirični književni opus Predraga Lucića

Riječki su gimnazijalci burnim odobravanjem i smijehom popratili snimku izvedbe Melodija Rijeke i Šušaka, u kojoj su Lucić i Dežulović “opjevali” riječku situaciju, konkretno braniteljske reakcije na Frljićev teatar. Boris je pročitao neke Predragove, ali i svoje satirične tekstove, pa je neminovno uslijedilo i pitanje o njihovom uvrštavanju u školsku lektiru.

Dežulović je objasnio da je to što Lucića i feralovaca nema u lektiri – sasvim očekivano, štoviše, baš dobro, jer je lektira nešto kanonizirano, što učenicima, u pravilu, ide na živce!

– Mi smo “antilektira”, ono što se – kad smo bili srednjoškolci – čitalo ispod klupe! Zato smatram da je dobro da smo van lektire – sve ima svoje razloge, zaključio je Dežulović.

U završnici susreta s učenicima, Dežulović im je umjesto savjeta prenio ono što bi im i Predrag Lucić rekao, a to je da manje vremena provode na pametnim telefonima, a više se posvete čitanju!

– Predrag je, kao srednjoškolac, tjerao članove svog banda da čitaju grčke klasike, kasnije francuske, pa Kafku… stalno šireći popis knjiga koje im je preporučivao za čitanje, a sam je bio fanatični čitač, rekao je Dežulović. –U vrijeme Ferala nije bilo interneta i Predrag je bio naš Google! Za sve što nismo znali ili smo željeli provjeriti – zvali smo Predraga. Zato, čitajte, istražujte, ne družite se na društvenim mrežama nego razgovarajte i razmjenjujte svoja iskustva, dodao je Dežulović napominjući kako je oduševljen što su baš učenici inicirali ovaj susret, moderirali ga i pokazali se vrlo upućenima u vrijeme Ferala, koji je izlazio prije njihova rođenja!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

 

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora