Odlazak čuvarice britanske tradicije

Nisam mislila da ću ikada pisati ovaj tekst.

Najprije zato jer ne spadam u rojaliste odnosno pobornike kraljevskih vladavina, a niti sam često čitala žutu štampu koja se bavila kraljevskim obiteljima. Nije me zanimalo. To je naprosto bio svijet o kojem ne razmišljam.

I sama sam se začudila kad me kosnula smrt engleske kraljice prošlog tjedna. Da, nije mi bilo svejedno i nisam pomislila: normalno da je umrla, imala je skoro 97 godina.

Nisam pohitala na FB i napisala R.I.P. kraljice Elizabeta. Nisam pisala ništa, ali sam stalno o njoj razmišljala. Puno češće i više nego za njena života.

Kraljice sam postala svjesna davno, kad sam prilikom jednog od mojih prvih boravaka u Londonu, prije skoro pet desetljeća, probala neki voćni sok koji se spravljao iz praška. Dopao mi se jako, pa sam ponijela u Rijeku nekoliko vrećica. Kod kuće, to nije bilo isto piće.

Tad su mi moji londonski prijatelji rekli: Naravno da nije isto, engleska je voda drugačija. Zato kraljica Elizabeta na svoja putovanja uvijek nosi svoju vodu!

To je bio moj ”praktični” susret s Elizabetom II.

Kasnije sam doznala da na putovanja s kraljicom nije kretala samo engleska voda, već i hrana koju se inače konzumira u Buckinghamskoj palači i drugim kraljičinim rezidencijama. Potpuno odana tradiciji, kraljica je imala strogo ustaljen meni za obične dane i praznike, od kojeg nije odustajala ni na prekomorskim putovanjima.

Naravno da je razloga za takvu praksu bilo više, ali je meni bio shvatljiv onaj najpraktičniji: putovanja su u to vrijeme bila duga i iscrpljujuća, pa bi rizik po zdravlje kraljice, od konzumacije nove i drugačije hrane, mogao dovesti u pitanje cijelu turneju. Ovako su barem s te strane mogli biti sigurni. Vjerujem da je i nošenje vode iz Engleske bilo iz istih razloga.

S opsjednutošću Britanaca kraljevskom obitelji, susrela sam se u godini ”vjenčanja stoljeća” – čitav London tog je proljeća (1981.) bio je u znaku Diane i Charlesa – od prigodnih zastavica do majica i šalica s njihovim likovima.

Osobno baš nisam bila zainteresirana za te suvenire, niti sam pratila sam čin vjenčanja. Sjećam se fotografije princeze Diane u bijeloj vjenčanici s dugim velom, snimljene iz visine, u katedrali svetog Pavla u Londonu. I to je bilo TO!

Naravno da sam kasnije saznala puno više o princezi jer se bavila javnim radom s čime sam se u novinarstvu – hoćeš-nećeš – susretala, a pri daljnjim posjetima Engleskoj shvatila sam stupanj obožavanja i tugovanja za njom kad je tragično nastradala.

To da sam i sama bila pogođena smrću Lady Diane, danas vidim iz činjenica da se točno sjećam mjesta gdje sam se zatekla kad sam čula vijest. I prve misli koja mi je prostrujala glavom: Nemoguće!

Kraljica je i dalje bila izvan mog fokusa, kao konstanta važna jedino Britancima. Tu činjenicu potpuno razumijem.

Kad od rođenja znate da je na čelu vaše zemlje kraljica, rastete s tom spoznajom, slušate njezin glas na radiju, a potom vam svake godine, u televizijskom prijenosu čestita Božić i želi sretnu Novu, kraljica je svakom Englezu – član obitelji.

Može to izgledati malograđanski, jer kakve veze kraljevska obitelj ima s milijunima stanovnika Velike Britanije i četrnaest država Commonwealtha kojima je bila kraljica punih sedam desetljeća? Nikakve ili malo. Ali te veze suverena s narodom su ipak tradicionalno duboke. I ako je suveren dostojanstven, narod mu uzvraća poštovanjem.

Naravno da uvijek ima onih koji mrze kralja i kraljevsku obitelj, koji smatraju da su paraziti koji nikome ne trebaju. Takvih je bilo i bit će!

Ali većina Britanaca – vidi se to i po ispraćaju od dvorca Balmoral do Londona – iskreno oplakuje svoju kraljicu.

Uostalom, zar smo zaboravili Plavi vlak kojim je Titovo tijelo putovalo od Ljubljane do Beograda, a na svim postajama ga je dočekivala i ispraćala masa svijeta?

Zar su suze tadašnjih stanovnika Jugoslavije zaista bile dirigirane, i zar je – barem nama koji smo živjeli u to vrijeme – teško zamisliti prazninu koju ostavljaju odlasci dugovječnih suverena? A Tito je, definitivno, bio jedan od njih?

Dakle, ovih dana puno mislim o kraljici Elizabeti II. I o njenoj vladavini od sedamdeset godina i 214 dana. Sumnjam da ju je pritom vodila želja za slavom. Prije bih rekla – briga za zemlju kojoj je na čelu. Jer, nije bilo lako uskočiti u kraljevsku odoru sa svega 25 godina! Iako se školovala za preuzimanje prijestolja, ipak joj je ta dužnost došla iznenađujuće brzo!

Naime, njezin otac Georg VI. – onaj o kojem je snimljen film ”Kraljev govor” – na prijestolje je došao samo zato jer je njegov brat, kralj Edward VIII. – oženio Wallis Simpson i morao abdicirati.

Princ Albert, vojvoda od Yorka – jer tu je titulu i ime do krunidbe nosio Elizabetin otac – abdikacijom brata postaje kralj Georg VI. Stupa na dužnost za koju se nije educirao ni pripremao, a čin javnog obraćanja masama Britanaca za njega je bio nemoguća misija zbog urođene mane, mucanja.

Georg VI. nije dugo vladao Britanijom, svega 16 godina, a vijest o očevoj smrti zatekla je Elizabetu na putovanju po Keniji, gdje je – kao princeza boravila sa suprugom, princem Philipom. Odmah se vratila u Englesku, u avionu presvukla u crninu i preuzela kraljevstvo, pokazujući nevjerojatnu odlučnost i hrabrost.

Elizabeta se pokazala odlučnom i ranije, kada se naumila udati za Philipa Mountbattena od Grčke – unatoč protivljenju dvora. Philip je, naime, bio ”princ bez kraljevine”, a njegove su sestre bile supruge njemačkih plemića, povezanih s nacistima, što je britanskim medijima predstavljalo – nedostojan izbor. Ali Elizabeta je bila uporna, Philipa je poznavala od rane mladosti i htjela je – samo njega. O postojanosti njihove ljubavi govori i zajedničkih 74 godina braka…

Imali su četvero djece, koja su – po mom skromnom sudu – bila i razlogom da je Elizabeta vladala do smrti.

Iako je uvijek bila smirena, odmjerena i nije pokazivala emocije u javnosti – tako tipično britanski, ipak sam sigurna da nitko njeno majčinsko srce nije više razočarao od vlastite djece. Kako princu Charlesu, prvom u nasljednom redu, povjeriti Veliku Britaniju kad se ne pokazuje pouzdanim ni prema svojoj najužoj obitelji?

Skandali, čiju je eru otvorila kraljičina sestra Margareta, nastavili su se u obitelji Elizabetine djece, koju je ona štitila upravo tom distancom prema njihovim nepodopštinama.

Nije bilo lako živjeti pod povećalom javnosti, pogotovo posljednjih desetljeća kad je tzv. žuta štampa ovladala javnim mnijenjem!

Iako joj nikada nije bilo lako – Elizabeta je bila aktivna u javnosti već kao četrnaestogodišnja djevojčica, kad se putem radija obraćala britanskoj djeci i hrabrila ih u nadolazećem ratu, a onda je položila ispit za bolničarku i vozačicu sanitetskog vozila i priključila se britanskim obrambenim snagama – i u ratu, i u miru, a pogotovo nakon preuzimanja krune, ona je stoički preuzela na sebe ne samo suverenske obaveze već i ulogu zaštitnice obitelji, a time i ulogu čuvarice britanske tradicije.

Govorili su, osobito posljednjih godina, kada su zaredale ljubavne afere u obitelji, da je hladna, bezosjećajna, da je vladarica čvrste ruke, a onda bi povremeno sve to bilo demantirano upravo od onih prema kojima je navodno bila nepopustljiva.

Činjenica je da je ona radila svoj posao do posljednjeg dana, da je bila psihički i fizički stabilna, da nije osjećala kako dužnosti nadilaze njene snage i da je umrla – na opće iznenađenje, iako je imala skoro 97 godina!

Velika Britanija oplakuje kroz povijest najdugovječniju kraljicu na tronu, njeno je mjesto već preuzeo kralj Charles III., koji je desetljećima uvježbavao tu ulogu radeći – po mišljenju mnogih – periferne stvari, poput brige za planetu, biološkog uzgoja povrća i voća, izgradnje tradicionalnih britanskih gradova kao što je Poundbury, grad koji je on i projektirao…

Hoće li Charles III. nastaviti i održati kraljevinu, to su sad stvari Britanaca.

Ono što mene čudi je negativan stav koji se na našim društvenim mrežama javlja povodom žala Hrvata nad preminulom kraljicom.

Osobno i o tome imam čvrsto mišljenje: Elizabeta II. bila je suveren vrijedan divljenja i samo je radila svoj posao. Kroz život je prošla promjene veće nego su zadesile ijednog kralja prije nje, a svoju je dužnost obavljala slijedeći ukorak te promjene, kao da je sve to tvitanje i šeranje – najnormalnija stvar.

Što se žalovanja tiče, moja sućut nije upućena ni kraljici Elizabeti, ni njenoj obitelji, nego mojim engleskim prijateljima koji su ju voljeli i poštovali. I kojima nedostaje. Kao član obitelji.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora