O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje

Mira Furlan, ”Voli me više od svega na svijetu”, Faktura, Zagreb, 2021.

Dugo sam odgađala čitanje autobiografske knjige Mire Furlan ”Voli me više od svega na svijetu”. Odbijala me medijska halabuka koja se digla oko nekoliko stranica knjige, a koja je uglavnom uspješno anulirala čitav jedan buran umjetnički život opisan na 600-tinjak stranica ove zanimljive i dramaturški vrlo dobro posložene knjige.

Da se razumijemo: autobiografija Mire Furlan, kao i većina stvari u životu – nije knjiga za svakoga. Sama činjenica da masa stanovnika na Balkanu zna čitati, ne znači da mogu shvatiti napisano, barem ne u smislu razumijevanja okolnosti, atmosfere, ljudi čije su sudbine čvrsto isprepletene s autoričinom i koje su je odredile.

Ovo je knjiga koja otvara psihološki profil jedne krajnje senzibilne žene, vrhunski obrazovane i talentirane, ali baš zato i permanentno nesigurne u svoja postignuća, a time i sklone psihološkom samopropitivanju, nezadovoljstvu, destrukciji i često beskompromisnoj osudi svoje okoline…

Ovo je također knjiga o glumcima i glumačkoj profesiji – o kazalištu i filmu, o izazovima i zamkama koje stoje na putu darovitima (pogotovo ženama), o pogubnosti impulsivnih odluka i o tome što sve može kreirati jedan život…

Ovo je knjiga i o subjektivnom osjećaju individue koja njeguje vrlo čvrste stavove o profesiji, ali i osobnom dignitetu, nesklone i najmanjim odstupanjima, dakako, najčešće na svoju štetu…

Ovo je, na kraju, knjiga o nama u vremenu povijesnih previranja i promjena, o potrebi nepoznatih ljudi da zlohudo zabadaju nos u tuđe živote, izmišljaju ”istine” i medijske senzacije, naslađujući se uspjehom svoje pakosti bez imalo grižnje savjesti.

Istovremeno, to je knjiga o kukavičluku i egoizmu, o svakome tko je mogao a nije reagirao na učinjenu nepravdu, skrivajući se iza rata i domoljubnog zanosa.

Knjiga Mire Furlan vrijedna je čitanja s razumijevanjem, jer iako spominje čitav niz osoba s kojima je u životu bila vitalno povezana, ovo je knjiga samo o njoj.

O njenim djetinjim nesigurnostima i strahovima, o adolescentskim manipulacijama u prvom redu majkom, a onda nastavnicima i profesorima – od osnovne škole do klasične gimnazije – o odrastanju i sazrijevanju u intelektualnoj obitelji različitih stavova prema socijalističkoj Jugoslaviji, sustavu kojem se u pubertetu podsmjehivala, istovremeno bivajući i ponosna na svoju zemlju.

Odrastajući pod zaštitničkom paskom majke i bake, obje vrlo visokoobrazovane, klasičarke, poliglotkinje (baka je tridesetih godina bila poznata prevoditeljica s doktoratom Sorbone) – Mira je od kuće ponijela znanje njemačkog i francuskog jezika, a i engleski je govorila s lakoćom. Utjecaj oca u vrijeme njena odrastanja bio je slabiji (iz više razloga, koje je kasnije spoznala), ali se s ocem ipak zbližila u zrelijoj dobi.

Dvije žene, kojima je ona bila središte života, ugađale su joj u svakom pogledu i mada se često sukobljavala s majkom (koja je pokušavala ukrotiti njenu impulsivnu narav) iz svih je situacija izlazila kao pobjednica: dobila bi što je željela, bez obzira na to radilo se o odijevanju, odabiru društva ili putovanjima.

U to je vrijeme bila, kako sama piše, ”nepopustljiva i svojeglava i svaki je kompromis smatrala slabošću karaktera”. U tim prvim poglavljima knjige, u kojima Mira Furlan opisuje svoje djetinjstvo i odrastanje izlažući bez zadrške svoje postupke (ne uvijek pozitivne i primjerne), nalazi se temelj ponašanja i svih njenih odluka u zrelom životu.

Takva kakva je bila kao adolescentica, Mira Furlan ostala je čitavog života: nemirna, inatljiva, ponosna, čvrsta u svojim stavovima, a istovremeno krajnje nesigurna i baš zato tvrdoglava.

Sjajna glumačka karijera koja joj je kao sasvim mladoj donijela najveća priznanja, na Balkanu ima i svoje odvratno naličje. Umjetnica koja se daje profesiji svim svojim bićem, pogotovo na filmu koji je kao medij otvoren širokom krugu gledatelja, postaje predmet masovne želje i maštanja, a kad iznenada ”sklizne” s puta slave – svi isfrustrirani obožavatelji, bez obzira na spol i društveni status – imaju potrebu o tome iskazati svoje mišljenje.

Popularnost i nagrade – ne samo što nisu zaštita, već ne osiguravaju ni minimum poštovanja kad se protiv slavne i obožavane osobe okrenu mediji. Odjednom se čuje samo njihova ”istina”, prorade najniži instinkti, a kad se tome priključi ratna propaganda odjednom nacija dobiva krivca. Od obožavanja do mržnje – kratak je put.

Iz dnevnika i zapisa Mire Furlan očito je da njena istina nikoga nije zanimala. Ni početkom devedesetih, a ni danas, kad se uporno citira nekoliko stranica njene knjige, a zanemaruje šezdesetak godina jednog nesvakidašnjeg umjetničkog života.

A taj život nije gotovo nikad bio lijep, niti opušten.

U danima slave mlada je glumica tražila ljubav, smatrajući da se sve što joj se događa na profesionalnom planu – podrazumijeva. Senzibilna a istovremeno impulsivna osoba, k tomu obrazovana i talentirana, ne nalazi lako partnera među muškarcima (često kolegama) koji se mahom boje takvih žena.

Stoga opisi njene ljubavi prema redatelju Goranu Gajiću, njihov nimalo lagan ali intimno snažan bračni život, predstavljaju najljepše dijelove ove knjige. Kao i stranice posvećene sinu Marku.

U svojim zapisima, Mira Furlan spominje mnoge ljude, neke samo početnim slovom imena, neke punim imenom, svi oni ostavili su trag u njenom životu, vrlo često bolan. Knjiga odiše razočaranjem u ljude. Ovdje i tamo.                                                                           

Bića koja ju nisu razočarala, bile su mace – Ugi i Mačaka – koje su odabrale njihov dom za svoj… U emotivnim zapisima, njima je dodijelila puno više prostora nego mnogim prijateljima…

Uostalom, ljudska prijateljstva su krhka, lako se lome – nitko to bolje ne zna od Mire Furlan, koja u knjizi često preispituju svoju moguću krivicu za te raskide. Ali također ne pomišlja da bi postupila drugačije.

Napad hrvatskih medija, koji je otvorila Tanja Torbarina u Globusu, a prihvatili svi mediji osim Ferala – nije ju iznenadio. Ratna propaganda s obiju strana, koja svakoga povezanog s Jugoslavijom na bilo koji način, pretvara u neprijatelja, bila joj je jasna od početka, ali ju nije pokolebala u odluci da dovrši svoje glumačke obaveze potpisane s Jugoslovenskim dramskim pozorištem u Beogradu.

Teško je bilo putovati dva puta tjedno između dvaju gradova u kojima je radila, ali njena ljubav za Gorana Gajića (Puležanina i Zagrepčana) koji je pripremao svoj diplomski ispit na beogradskoj Akademiji, vezala ju je na neko vrijeme uz Beograd. A uskoro je stigla i ponuda da zaigra u predstavi najznačajnijeg beogradskog teatra, u režiji poznatog makedonskog redatelja Slobodana Unkovskog.

Taj angažman loše je odjeknuo u Zagrebu. Mediji su podivljali, a s njima i osuda javnosti. Bila je drolja, vještica, izdajica, neprijatelj hrvatskog naroda, srpska kurva…

Ali tek otkaz ugovora o radu koji je stigao iz zagrebačkog HNK-a ponukao ju je da ozbiljno razmisli o odlasku u SAD, gdje će se privremeno skloniti, dok sukobi ne prestanu. Nakon nekoliko mjeseci znala je da odlaze – za stalno.

Američki san gotovo uvijek počinje kao noćna mora. Takav je bio i život Mire Furlan i njenog supruga Gorana Gajića. Tek malobrojni sretnici dostignu ono za čime čeznu, a najveći dio se pomiri sa životom kakav im se nudi. I to smatra uspjehom.

Ali ne i Mira Furlan.

Ona je ambiciozna i ponosna, pokušava kratko raditi izvan profesije, ali shvaća da za to nije sposobna. Započinje njena borba za umjetničku afirmaciju, u prvom redu borba za agenta koji će vjerovati u njene kvalifikacije i talent.

U knjizi je malo riječi o umjetničkom putu Gorana Gajića. Uglavnom su tu usponi i padovi kojima obiluje njezin život. Gajić povremeno radi u Europi, ponekad u SAD-u, tu je kao njena sjena, sigurnost, kao čvrsto sidro njenoj vječno usplahirenoj prirodi…

Nakon New Yorka, sele u Los Angeles. Tamo Mira Furlan dobiva petogodišnji angažman na snimanju popularne serije. Slijede novi usponi i padovi, sukobi s televizijskim sustavom, poneko prijateljstvo u struci ili susjedstvu – sva završavaju raskidima ili smrću prijatelja.

Beskonačni niz loših i nesretnih okolnosti kao da prati ovaj par, koji se mukotrpno, ali ipak stalno penje na ljestvici uspjeha.

Pritom Miru Furlan muči vječno pitanje: Što je uspjeh?

Ako je to bilo držati se principa neopredjeljivanja između zaraćenih strana u domovini – u tome je uspjela. Nije se opredijelila, svjesna pogubnosti takve odluke na obje strane. Izmakla se, otišla…

Ali napadi u medijima nisu se stišavali. Kao da je i dalje u Beogradu, odakle svakoga dana izdaje i napada svoju domovinu.

Kad je nakon nekoliko mjeseci iz Zagreba u New York stigla plava koverta sa sudskim predmetom ”Grad Zagreb protiv Mire Furlan”, ostala je i bez stana. Bio je to zadnji čavao u lijesu kojim je sahranila Domovinu.

Iz stana u Petrovoj, u kojem je živjela od rođenja, dala je da joj se pošalju samo knjige.

”Jedina imovina za koju sam željela da me slijedi u moj novi život … Prisutnost knjiga na čudesan je način pretvorila našu kuću u naš novi dom. Među njima je bila bakina bogata biblioteka djela jugoslavenske književnosti, od malo poznatih slovenskih pjesnika do zaboravljenih makedonskih pisaca iz 19. stoljeća, kao i birane gramatike, među kojima prvo službeno izdanje gramatike srpsko-hrvatskog jezika, sve s bakinim bilješkama i maminim žvrljotinama na marginama. Nenadano sam se osjetila sigurno: mama i baka bile su sa mnom.”

I to je više-manje bio život Mire Furlan.

U Americi, toj obećanoj zemlji sloboda i velikih prilika, ona je bila strankinja iz neke male, nepoznate zemlje, a njena ambicija da u profesiji dosegne visok osobni standard, čak i kod uspješnih i višegodišnjih angažmana – najčešće je završavala razočaranjem.

Kao što joj je, nakon jedne audicije u Hollywoodu rekao Paul Newman, bacajući novčić u zrak: ”Glava. No moglo je biti i pismo. To je naš život: sve ovisi o tome kako novčić padne.”

A njen je najčešće padao – na krivu stranu. Osim u privatnom životu u kojem ju je posebno usrećilo rođenje sina Marka. Njemu je posvećena ova knjiga. Knjiga o majci koju nije stigao upoznati kao zreo čovjek.

Sam kraj knjige donosi smirenje autorice, kao da je sa šezdesetim rođendanom apsolvirala neka događanja, nadišla traume i dosegla mir kojem je težila. A s mirom dolazi i sloboda…

Na kraju bih se željela vratiti na početak ovog teksta, u kojem konstatiram da ovo nije knjiga za sve koji znaju čitati.

Ako niste poznavalac ili ljubitelj kazališne i filmske umjetnosti, ako vam taj svijet nije istinski blizak, ako niste spremni ”zažmuriti” na jedno oko/uho pri glumačkom pretjerivanju, ishitrenim izjavama, glumačkim egom i samo njihovom istinom (koja im se doista čini takvom kakvu ju opisuju i to vjeruju) onda to nije knjiga za vas. Pročitat ćete ju, ali nećete doživjeti njenu bit – nećete shvatiti osobnost autorice.

Ovom knjigom Mira Furlan brutalno otkriva sve svoje slabosti, tek tu i tamo neku vrlinu – računajući na naše razumijevanje.

Ili ne računajući?

Na posljednjoj stranici kaže: ”Da li sam sretna? Da li sam napravila sve što sam željela? Čemu sam težila? O čemu sam sanjala. Nekoć davno, kao curica u Zagrebu, u SFRJ? Željela sam putovati svijetom; jesam. Željela sam učiti jezike; jesam. Željela sam glumiti; jesam. Željela sam pisati knjige; upravo to radim. Željela sam voljeti muškarca i željela sam da taj muškarac voli mene; to radimo. Povrh svega toga, imam divnog dječaka. Bonus! Neočekivan dar! Trebala bih biti zahvalna. I jesam zahvalna. … Dobro? Loše? Greška? Pravi potez? Ne znam. I nije me briga.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora