Ne znam jesu li gore vijesti iz zemlje ili svijeta!

Televiziju gledam, bolje rečeno slušam, samo kad me obori kakva viroza. Ležim zatvorenih očiju i odmaram se od kompjutera i ostalih ekrana u koje satima, po prirodi posla, inače buljim, a onda neminovno i čujem neke od vijesti koje se vrte na HRT-u. Kakva katastrofa! Ne zna čovjek jesu li gore vijesti iz zemlje ili svijeta?

Danas doznajem kako zambijske vlasti tvrde da su hrvatski parovi imali nevažeće dokumente o posvajanju i da su u više navrata prešli s djecom kongoansko-zambijsku granicu. Sve je površno priopćeno, nigdje se ne spominje radi li se o istoj djeci – jer ako je optužba o trgovini djecom, koja im se stavlja na teret, utemeljena, onda svaki prelazak granice mora uključivati drugu djecu. Neće valjda sve to poduzimati za jedno dijete!

U što apsolutno ne vjerujem, kao što ne vjerujem ni da su više puta prelazili granicu.

Također, nije potrebna velika pamet da se zaključi da Hrvati, čak i ako su imali krivotvorene dokumente – nisu za to krivi. Oni su dokumente sigurno platili, kao što se sve plaća u korumpiranim zemljama (u koje i sami spadamo), a krivotvorio ih je netko unutar kongoanskog sustava.

Jedino dobro u tome je brza reakcija hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, koje negira optužbe, tražeći točne podatke za optužnicu, koja se – kako stvari stoje – neće tako brzo razmatrati na sudu. U Zambiji su trenutno neki sudski praznici, stota obljetnica sudstva u toj zemlji, a njihov predmet nije stavljen za raspravu na prvom sazivu suda.

Dakle, bez obzira na plemenite pobude i raznorazna pozitivna iskustva ljudi prije vas, može vam se dogoditi da zaglavite u nekoj zemlji čiji sustav ne poznajete, jezik ne govorite i imate puno više šanse da dospijete u zatvor nego da se vratite u domovinu…

A onda domaće vijesti. Tri godine od zagrebačkog potresa mi još uvijek donosimo zakone koji će regulirati obnovu, nemamo strategiju, još uvijek zasjedaju nekakve stručne skupine, a na terenu se ne događa doslovce ništa. Oko tristo tisuća kuća treba popraviti ili obnoviti, a premijer nas uvjerava kako će sva sredstva iz Fonda solidarnosti Europske unije koja smo povukli za sanaciju od potresa biti iskorištena do kraja lipnja.

I kroz zatvorene oči sasvim mi je jasno da premijer ni sam u to ne vjeruje, a onda novinar na jednom kanalu još razgovara s nekim državnim tajnikom koji je vrlo optimističan i tvrdi da ćemo čak 40 posto sredstava iz Fonda solidarnosti sigurno potrošiti tijekom predstojeća tri mjeseca (u protivnom će nam propasti, tj. morat ćemo ih vratiti), iako nam je za prethodnih 60 posto iz istog fonda trebalo tri godine. Ali, kaže državni tajnik, dolazi toplije vrijeme i sezona gradnje – sad ćemo mi to na brzinu! Kao da kroz protekle tri godine nije bilo ni toplog vremena ni sezone gradnje…

Za to vrijeme u Zagrebu su na ulice izišli samostalni umjetnici, odnosno članovi HZSZ-a, koji smatraju da je povećanje koeficijenta (koje je oporba na čelu s Uršom Raukar izborila u Saboru) – nedovoljno, tj. samo povratak na ono što su imali prije dvanaest godina i traže koeficijente koji bi ih približili kolegama u institucijama.

Naravno, sve to kao vijest izgleda pretjerivanje. I sama ministrica Nina Obuljen Koržinek smatra da je protest neopravdan. ”Pa tek smo se dogovorili da im vratimo koeficijente (s 0.8 na 1.2), a oni već traže 1.8!” uzrujava se ministrica (s pravom, jer što će reći ministar financija kad čuje za te zahtjeve).

Pa nije to bilo davno kad je bivši ministar Zdravko Marić tražio ukidanje statusa samostalnih umjetnika kojima država Hrvatska plaća doprinose i mirovinsko osiguranje. I da u taj paket nije želio uključiti i zaslužne sportaše – to bi bilo prošlo. Srećom nije.

Ali, ne lezi, vraže – nikad ne znaš što se iza brda valja!

A što to traže ti ”samostalci”, čije su mirovine ispod 300 eura?

Traže samo mirovine od kojih će moći preživjeti, kad više ne budu imali snage raditi. Jer, nitko njima ništa ne daje, što nisu zaslužili.

Najprije, status samostalnog umjetnika odnosno člana HZSU-a ne dobiva se lako – morate zadovoljiti brojčane, financijske i kvalitetne kriterije i dokazati da svojim radom pridonosite afirmaciji kulture Republike Hrvatske. Poznajem mnogo više umjetnika koji nisu uspjeli dobiti taj status, od onih koji su ga dobili.

A kad ga dobiju, samostalni umjetnici prolaze kroz periodične revizije, gdje se ponovo razmatra njihov rad i taj status je lako izgubiti.

A kad bi čak i dobili koeficijent od 1.8, za koji se zalažu, njihove mirovine ne bi ulovile 500 eura!

A što je s onima kojima je država Hrvatska, proteklih deset godina, uplaćivala taj umanjeni koeficijent od 0.8 i koji su otišli u mirovinu s 260 eura. Od čega oni žive u ranjivim godinama kad se plaćaju lijekovi i život postaje težak i naporan? Zar i oni ne zaslužuju da im se retrogradno povisi koeficijent barem na 1.2 te isplate zaostaci?

I ne bi to bio baš veliki trošak! Mnogi su već umrli, a i ovi koji primaju te bijedne mirovine, pod tim uvjetima – neće dugo trajati.

Paralelno s umjetnicima, javio se i riječki gradonačelnik Marko Filipović, koji traži od Gradskog vijeća da mu povisi koeficijent, koji mu je – kao i svim djelatnicima na proračunu Grada Rijeke (tu ulaze i vrtići, škole, muzeji, kazališta) – smanjen za 5 posto u godinama krize (2011.) i nikada nije vraćen na staro. Gradonačelnik Filipović opravdava svoj zahtjev time što na istom koeficijentu ostaju i njegovi zamjenici, pa i svi pročelnici u gradu, a poznato je da imaju manje plaće od svojih kolega u drugim gradovima. Dakle, on to sve radi zbog njih!

Ta me činjenica baš ganula.

Jadan naš gradonačelnik i jadni pročelnici.

Nitko ne kaže za koliko zaostaju plaće tetama u vrtićima, muzejskim djelatnicima, kazališnim umjetnicima u Rijeci, u odnosu na zagrebačke kolege! Pa ne čudi da u posljednjoj godini imamo odljev ne samo umjetnika koji napuštaju Rijeku, već i rukovodnog kadra koji stremi metropoli (i boljim primanjima).

Ne znam jesam li u pravu i je li se dobro sjećam, ali unatrag nekoliko godina Sindikat djelatnika u kulturi Republike Hrvatske, ponudio je muzealcima i kazalištarcima Rijeke da u njihovo ime tuži Grad Rijeku koji je obećao vratiti koeficijent na staro kad prođe kriza, ali to nije učinio.

Naravno da uvijek imate onih koji se boje, pa nisu tužili. Ali svi koji su tužili – dobili su zaostatke i povećani koeficijent. Nije se radilo o golemim novcima. Za sve te godine ukupno su dobili razliku od pet do šest tisuća kuna. Ali zašto bi ih poklonili?

Pa bih u tom kontekstu, preporučila gradonačelniku da tuži Grad Rijeku i traži veći koeficijent i zaostatke, koje je izgubio na plaći tijekom dvanaest godina rada s umanjenim koeficijentom, a da ne oduzima vrijeme Gradskom vijeću.

Ako njega budu slijedili pročelnici – imaju li oni neki pročelnički sindikat koji bi to za njih odradio? – možda se udruže i jelatnici Grada, sitna boranija. Ili je njima super i ovako?!

Pa će to biti lijepa slika jednog uspješnog grada, koji se pretvara da diše socijaldemokratski.

Na kraju mislim da je bolje da televiziju ne gledam. Samo čujem svakojake vijesti koje me uzrujavaju, dižu mi tlak i temperaturu. Popit ću večeras Panadol Extra, a sutra Betaglukan i nadam se da opet neko vrijeme neću morati slušati vijesti…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora