Mi i oni: Turizam na hrvatski način

Mediji i društvene mreže preplavljene su vijestima da u srcu ovogodišnje sezone – turista nema! Ili ih barem nema u očekivanom broju!

Iako ministar turizma tvrdi da će sve doći na svoje, tj. da rezultate treba gledati nakon punih dvanaest mjeseci, a ne parcijalno, činjenica je da je ponuda drugih tržišta uzela dio turističkog kolača, a pristupačnim cijenama hotelskog i privatnog smještaja odvodi iz Hrvatske čak i domaćeg gosta.

Zapravo, što mi uopće (osim mora i sunca) nudimo turistima željnim odmora, zabave, dobre hrane i pića?

Ne mnogo!

Povremeno ima zanimljivih ponuda, ali ono što se nažalost pamti je da je izvornih atrakcija malo, a da su obični, svakodnevni artikli i usluge preskupi!

Gosti u Zadru žale se da su pljeskavicu i čašu vina platili 200 kuna, da im je taksist prijevoz s aerodroma do grada naplatio 500 kn, a na Noći punog miseca malu porciju krumpir-salate s lukom – platili su 30 kuna! Pola litre flaširane vode u Splitu je 30 kuna, pizza 200, a cijene u supermarketima na otocima za obične artikle tri do četiri puta više su nego u Zagrebu. K tome, gosti pridošli iz Novalje tuže se da su im domaćini mijenjali euro po 6,3 kune

Gosti u Zadru žale se da su pljeskavicu i čašu vina platili 200 kuna; da im je prijevoz s aerodroma do grada jedan taksist naplatio 500 kn, a na Noći punog miseca malu porciju krumpir-salate s lukom – platili su 30 kuna! Pola litre flaširane vode u Splitu je 30 kuna, pizza 200, a cijene u supermarketima na otocima za obične artikle tri do četiri puta više su nego u Zagrebu. K tome, gosti pridošli iz Novalje tuže se da su im domaćini mijenjali euro po 6,3 kune!

Ali i mi imamo svoju stranu priče! Žalimo se kako je vanpansionska potrošnja turista mala i nikakva, kako se hrane sendvičima, pizzama, prženim krumpirićima i pivom iz samoposluga, piju jeftino vino i nastoje – što manje potrošiti.

Tko diktira tu jeftinu ponudu, koja vlada glavnim ulicama naših turističkih gradova?

Zašto je uopće moguće kupiti brzu hranu na mjestima koja bi trebala biti rezervirana za dobre restorane i ekskluzivnu trgovinu?

Zašto prženi krumpirići, pizze, pa i pečene srdele nisu smješteni na plažama, a središta gradova rezervirana za kvalitetniju ponudu?

Treba priznati da smo sami kreatori nivoa svog turizma. Privlačimo goste one platežne moći kakva nam je ponuda – hoteli su nam stereotipni i dosadni, ekskluzivna su mjesta rijetka, posluga priučena i spora, a u privatnom smještaju vlada parola ”Oguli gosta”! Jer kad su već došli – neka plate!

Prema turistima se odnosimo kao da bi nam trebali biti zahvalni što smo im uopće dopustili da dođu na Jadran! Varamo ih na tečaju, za njih imamo ”posebne” cijene cigareta, pića, hrane u restoranima, nastojimo ih opljačkati na brzinu, a pritom smo evidentno neljubazni i antipatični: vruće nam je, što nas čini nervoznima, ne volimo gužve na cesti, nezadovoljni smo bukom koja dolazi iz lokala i s koncertnih podija, mrzimo goste u susjednom apartmanu jer u sitne sate idu na WC i tuširaju se dok ”sav pošten svijet već spava”, a u ranu zoru vuku svoje kofere na kotačićima po stubištima i ulicama grada remeteći naš san.

Najbolje bi bilo da ostanu kod kuće, ali nek’ nam ipak uplate noćenje u našim apartmanima! Jer mi smo, znate – turistička zemlja!

Zašto mislimo da smo najbolji na svijetu i da ti ljudi ne mogu otići na ljetovanje negdje drugdje?

Evidentno su prošla vremena u kojima su na našu obalu dolazili ”stalni gosti”, ostajali tjedan ili dva, poznavali svoje domaćine – bilo u hotelskom ili privatnom smještaju – družili se s njima, zajednički izlazili na plesnjake, zaljubljivali se…

Ali, ruku na srce, u ta vremena u turizmu i ugostiteljstvu radili su djelatnici školovani za posao koji su obavljali. Hoteli više kategorije svoje su najbolje radnike izvan ljetne sezone slali na plaćenu praksu u ekskluzivna zimovališta, gdje su stjecali iskustvo ponašanja prema gostima i usvajali provjerene ideje.

Prema turistima se odnosimo kao da bi nam trebali biti zahvalni što smo im uopće dopustili da dođu na Jadran! Varamo ih na tečaju, za njih imamo ”posebne” cijene cigareta, pića, hrane u restoranima, nastojimo ih opljačkati na brzinu pritom ulažući minimum svog truda! Usto smo evidentno neljubazni i antipatični

Danas na tzv. ekskluzivnim hotelskim terasama, primjerice u Opatiji, teško ćete dočekati konobara, a kad se i pojavi – izravno će vam dati do znanja da je mu je dosta i vas i njegova posla.

Nedostatak obrazovanog kadra nadoknađujemo ”uvozom” turističkih djelatnika. U jednom od TV dnevnika ovih dana vidimo konobaricu iz Španjolske (koja govori vrlo loš engleski) na praksi u dubrovačkom tzv. elitnom ugostiteljstvu. Kaže djevojka kako joj je lijepo, svi su ljubazni prema njoj i nastoje joj pomoći u poslu, ali ona se vraća u domovinu kako bi završila školovanje.

Pa mi odmah pada napamet grupa srednjoškolaca iz Slavonije, koji su koju godinu unatrag bili na praksi u Opatiji, gdje su ih smjestili u višekrevetne sobe, tražili od njih da rade bez slobodnog dana u tjednu, sve dakako besplatno (jer su na praksi). Nekako sumnjam da su imali tretman kao djevojka iz Španjolske.

Svoj ugostiteljski kadar nećemo odgojiti uvozom djelatnika iz drugih zemalja, već dobrim obrazovanjem i tretmanom koji će razviti ljubav prema poslu, želju za usavršavanjem i napredovanjem u struci. Bez obzira na to o kojem se poslu radilo! A to smo sve već imali!

Doduše, i tada smo grintali: S visine smo gledali mađarske, čehoslovačke i poljske goste koji su dolazili u jadranske kampove donoseći pune automobile konzervi i pića. Išli su nam na živce jer nisu trošili, a pomalo zlurado producirali smo se pred njima svojom kupovnom moći i standardom.

Danas gosti iz spomenutih zemalja putuju cijelim svijetom, biraju destinacije koje im garantiraju dobar omjer utrošenog i dobivenog. Hrvatska im obala nije prioritet, a možda su im i roditelji pričali kako tu baš nisu bili dobrodošli.

Ima još jedna bitna razlika između rada u turizmu i ugostiteljstvu nekad i sad: Poslovi u tim granama bili su stalni, a ne isključivo sezonski! Djelatnici su osjećali pripadnost hotelima, restoranima i turističkim objektima u kojima su bili zaposleni, a većina je u istoj firmi dočekala i mirovinu. Rezultat je bio ljubazan radnik, zainteresiran za povratak gostiju i njihovo zadovoljstvo boravkom i uslugom.

Sjećam se nekadašnjeg turizma na Kvarneru, djelatnika hotela koji su jednako tretirali ljetne goste kao i umirovljenike tijekom zimskih mjeseci! Hoteli su bili zatvoreni u ”mrtvom dijelu sezone” – u veljači i dijelu ožujka – kada su radnici imali kolektivne godišnje, nakon kojih su kolektivno uređivali svoj hotel – bojali zidove, popravljali rolete i žaluzine, odstranjivali kvarove, uređivali okoliš… I pripremali objekt za novu sezonu!

U tim poslovima sudjelovali su svi djelatnici hotela nastojeći da objekt bude u najboljem mogućem stanju. Jer im je prihod od posla u turizmu i ugostiteljstvu garantirao opstanak.

Danas, kad su svi ti poslovi sezonski – nema pripadnosti i zadovoljstva. Pa nije čudo da se i gosta nastoji prevariti i nasamariti, jer sami djelatnici ne znaju hoće li sljedećeg tjedna biti na istom poslu, da ne govorim o novom ugovoru dogodine! Nema zakonskog minimuma koji se tiče standarda zapošljavanja, pa nema ni morala djelatnika.

A tko sve to plaća? Kome se turizam na hrvatski način obija o glavu? Gostu, dakako!

Gosta se ne tiče što smo loše organizirani ni što su nam djelatnici neobrazovani ili priučeni; baš ga briga što nam politička situacija nije stimulativna, a ni što smo iznenada ustanovili da imamo više apartmanskog smještaja od broja turista. Pa smo ljuti što moramo spuštati cijene. On traži dobru ponudu i adekvatan tretman, a kad se jednom osjeti prevarenim – neće više nikada doći  

Njega se, u krajnjoj liniji, ne tiče što smo loše organizirani ni što su nam djelatnici neobrazovani ili priučeni; baš ga briga što nam politička situacija nije stimulativna, a ni što smo iznenada ustanovili da imamo više apartmanskog smještaja od broja turista. Pa smo ljuti što moramo spuštati cijene.

Gost traži dobru ponudu i adekvatan tretman, a kad se jednom osjeti prevarenim – neće više nikada doći!

Vrlo brzo turista će biti sve manje i samo oni ugostitelji i turistički djelatnici koji budu razvijali individualni tretman i bavili se svojim gostima nastojeći im ugoditi – razvit će posao od kojeg će moći živjeti!

Takvih ugostitelja i turističkih djelatnika ima, ali nisu pravilo. Kao što ni hotelski resorti još nisu shvatili da će sezonu produžiti autohtonom ponudom, po kojoj će se razlikovati od sličnih objekata iste kategorije.

Tek kad dodirnemo dno, možda ćemo shvatiti da je svaki gost u turističkoj zemlji vrijedan poštovanja. Pa i oni jednodnevni, domaći turisti iz unutrašnjosti kojima danas visokim cijenama i nemogućnošću parkiranja njihovih autobusa zabranjujemo dolazak na more!

Kakav smo mi to narod?!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora