Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)

Naša sredina je od 1960-ih, otkad je poznam kao aktivni sudionik, funkcionirala na negativnoj selekciji i to smo javno prigovarali, govorili i pisali.

Taj skučeni duh je mijenjao političko odijelo od sredine 80-ih i konačno ga zamijenio 90-ih, ali uknjižio i propast autentične srednje klase, te postao još čemernije provincijalan: tri decenije kasnije vidimo da je usvojio jedva zamislivu, efikasnu formu amalgama cajki i IT-a, zapadnog šminkeraja kao neke bjelosvjetske amerikanizacije i čemernog provincijalizma…

Mladi, pametni ljudi odlaze iz ove zemlje iz nekoliko razloga. Jedan je svakako neuvjerljiv identitet mjesta koje ih je trebalo zadržati; groteskno mitiziran ili posve razoren, u oba slučaja je odbojan ili bar neprivlačan.

Valjalo je najprije sebi postati destinacija, a potom i drugima, a ne poći obrnutim slijedom. Ni turisti ni ičim ograničeni kupci naše baštine (recimo tako da je ne mogu preprodavati!) nisu naši prijatelji nego samo kupci, vjerni koliko je uvjerljivo i tržište. Svijet bez kvalitete sve više sliči na vulgarni reality show.

Primitivni bezobrazluk se širi Planetom, uživa u neznanju i agresivnoj sveprisutnosti, viri odasvud, vreba posvuda iz devalviranih medija i fatalnih društvenih mreža.

Licemjerje i koristoljublje su došli sa sustavom vrijednosti koji veliča ”individualizam” bez podloge, u sistemu u kojem su influenceri zamijenili utjecajne filozofe ili sociologe. Ovo posljednje već izgleda groteskno napisati, koliko je udaljeno od stvarnosti, u svijetu bez kvalitete.

Zato ovakvom svijetu treba jak, utjecajan sektor javne memorije s profesijom iza sebe, pa je kao i, recimo takvo novinarstvo, koliko ideal toliko i nasušna potreba. Ispričan sam valjda za idealizam, jer koji zahtjev zdravog razuma to nije postao?!

Zato je jedan od novih elemenata, nikad formirane profesije javne memorije, profesionalno POŠTENJE. Riječ je o jednostavnom integritetu koji je, priznajem, uvijek bio obojen fascinacijom društvom blagostanja kao jedinom vrijednom projekcijom društvenog ugovora.

I u onoj bivšoj zemlji bili smo svjesni dobrih moralnih standarda. Postojali su spasonosni ”oni” – karijeristi, partijski moćnici, zaduženi da budu ”loši dečki”, a mi, drugi, (prirodno!) smo bili dobri. Tako je budućnost bila svijetla s nama, a ne s njima, nakon što se nekako dogodi i kad je drugačijom stvorimo.

Idealizmu je pomogla možda tradicija i natjecanje u nacionalnom ponosu, da ne uključujemo ružnije teme. Integritet, istinitost, iskrenost i pozitivne vrline bile su visoko cijenjene, a negativna selekcija i nekad stvarno otežavajuće okolnosti, premještali su ih u poželjnu budućnost. Imali smo alibi, opravdani što nismo pokazali te kvalitete poštenja jer su nam ”loši dečki” smetali.

Onda je došla ideološka sloboda i još jedna socijalna involucija koja društvo uvijek definira na nižoj razini uređenosti i kriterija. Ponovo su zavladali neki drugi ispravni, vjerni nekoj drugoj ideologiji i ostavili negativnu selekciju i otvoreni trijumfalizam mediokriteta.

Tako su nekad spasonosni ”oni” ostali samo nesposobni, korumpirani ”mi”. A, da snovi često postanu noćne more, nismo prvi koji su to shvatili.

Tako su ponovo zaposlenja, posebice ona gdje se donose odluke, pripala podobnima, a društvo se priklonilo sad već umalo globalnom trendu da obezvrijedi i obezglavi profesije.

Tako političari mogu lako vladati u ime ”masa”, za prave, najčešće financijske gospodare i u ime neuke, manipulirane većine.

I dalje mislim da kustos treba imati hrabar aktivistički um s poetskim sklonostima anarhizmu (što znači da su institucije najbolje kad su stalno deinstitucionalizirane).

Biti iskren također znači biti kritičan, ali početi od sebe, u ovom slučaju čak i od neugodnih istina o vlastitom nasljeđu. Protiv sam individualne hrabrosti jer me podsjeća na potraćenu sudbinu zviždača, u svjetskim razmjerima!

O žrtvovanim kustosima i direktorima muzeja, literatura raste. Samo snažna, uvjerljiva profesija, s javnim statusom, pruža šansu svojim najboljim pojedincima.

Ali to je duga priča i, za čudo, u razmjerima je svjetska, objašnjena posvuda, ono što sam o tome osobno pisao besplatno je dostupno (mnemosophy.com).

Većina novijih kvalitetnih praksi (uglavnom u razvijenim zemljama) osnovanih na aktivizmu muzeja, inkluzivnosti i ko-kustostvu, participaciji zajednice, dekolonizaciji muzeja itd., proizlaze iz iste težnje moralnim kvalitetama svega što činimo. Na koncu, i živi se i vlada se i opire se i afirmira se, vrijednosnim sustavima. Drugo su samo alati.

Tako nekim možemo zavladati nametnuvši mu naš vrijednosni sustav: ratom, propagandom, utjecanjem, ucjenama, manipulacijama i, uvijek, eliminacijom, hitrom ili neprimjetnom, svih koji tom procesu mogu smetati. U složenoj dekadentnoj post-paradigmi suvremenog društva (u kojoj jesu bivše i istina i činjenice i humanizam i što sve ne…) okretanje nekom jednostavnom poštenju bi bilo spasonosno.

Drugi element kustoskog profesionalizma u sektoru javne memorije trebao bi biti UKUS koji se stječe stručno stečenim znanjem, ljudskim iskustvom, društvenom praksom i humanističkim obrazovanjem, tijekom suradnje s drugima koji sudjeluju u procesu rada muzeja.

To je dinamička sposobnost uočavanja nijansi u savršenosti posla, sposobnost razlikovanja pravih suradnika i izvođača prema potrebi specifične situacije, sposobnost razlikovanja opcija i sagledavanja, recimo, ispravnih ili pravovremenih tema ili pravog pristupa.

Ne može postojati dobar profesionalac bez razvijenog osebujnog ukusa, često prepoznatljivog kao osobni pečat ili gotovo kao stil. Ukus je i moralna i estetska kategorija, znak sposobnosti da se osjeti ili stvori finoća koja odlikuje znalca, a strana je svakom navodnom i sklepanom ”stručnjaku”.

Uostalom, i sami recite, niste li vidjeli ružne izložbe, ručne postave, ružno tretirane teme ili bezosjećajno i nekorektno koncipirane poruke. Vidjeli ste možda kao i ja čak i ružne muzeje, bilo kao zgrade ili kao unutrašnjost ili kao postav ili kao atmosferu, a kamoli ne detalje aljkave, nemarne, neprofesionalne izvedbe nekih događaja, akcija, otvorenja itd.

Svaka komunikacija je umjetnost, ili bar prilika za nju, ali neće to lako ići u vremenima kad se posao predaje površnima, i što privatno što na naš trošak, aljkavo ili nikako obrazovanih dizajnera i kustosa.

Namjerno kustose stavljam na drugo mjesto, jer su se dizajneri kao i PR čudotvorci našli legitimni u samom središtu tog predkataklizmičkog, neurotičnog cirkusa u koji nam se pretvaraju i obrazovanje i kultura i mediji.

Eh, da, samo da još kažem da nemam ništa protiv da me stvarnost demantira, ali neće, jer gledam kao i vi kako se pred nama jedna po jedna ubijaju (po prirodi stvari) malobrojne profesije.

One su tu, da vas podsjetim, da bi u demokratskom društvu svojom stručnošću i integritetom zaštitile građane od opasnosti koje donosi svaki društveni ugovor. U baršunastom totalitarizmu gdje profit određuje sva pravila, to ide dosta glatko i, važno financijskoj eliti, neprimjetno javnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje
    •  Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (2)
    •  Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (1)
    •  Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)
    •  Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (1)

> Svi tekstovi ovog autora