”Teorije zavjere” proizlaze iz paradoksa

Oni koji posjeduju banke i korporacije, istodobno imaju neograničenu moć. Posve privatizirani planet, kao logičan cilj, ujedno je svojom sudbinom posve podređen tim interesima.

Gdje je zavjera u slijeđenju vlastitih interesa? Nigdje, ako su sami na svijetu. Ako odlučuju. Nigdje, ako ne pamtimo da smo kao čovječanstvo htjeli i drugačije.

Nije riječ o pljački bogomdanih kreativaca koji su stvorili bogati neoliberalni svijet, kako to u negativističkoj distopiji zaziva Ayn Rand 1957. godine u, kažu neki upućeni intelektualci, najgoroj knjizi na svijetu ”Atlas Shrugged”.

Alt-right i moćnici sugeriraju nam da je omraženost prema toj samoproglašenoj eliti baš sama zavjera, kao da itko ugrožava kreativne, marljive, bogate i solidarne. Novca je oduvijek bilo dovoljno, samo što je bio nepravedno i, treba li reći, glupo i opasno loše raspoređen.

Neka bogatih, ali glupo je da se tako osjećamo zeleno zbog svojeg zagađivačkog autića, a da oni za prosječnu jahtu od 30 metara neopaženo potroše 2.500 litara goriva na sto milja. E, da, s jahtom se ne ide na posao niti razvozi porodica doktoru i na glazbeni odgoj.

Budimo skromni heretici: zašto te, navodno, bogatima opasne (naše, demokratske) države, u svakoj krizi najprije potraže skrivene rezerve novca u kulturnom sektoru, za koji (države) ionako rijetko izdvajaju više od 1 posto bruto nacionalnog dohotka, tzv. GDP-a? Treba i manje ako su države neprijateljske businessu i ako je kultura prerušeni marksizam.

Zamislite sada sve mehanizme individualnog, kolektivnog i društvenog pamćenja, od muzeja, arhiva, biblioteka, spomenika, memorijom natopljene svakodnevne stvarnosti (osobito) gradova (koji su i sami memorijske strukture) i recite kako će moći postojati kao dio nekog izravnog ili prešutnog društvenog dogovora po kojem svako društvo teži da sve to javno relevantno pamćenje bude upotrebljeno za boljitak, napredak, usavršavanje čovječjeg stanja.

Ako financijeri i vlasnici planeta upravljaju političarima, jednako je teško zamisliti da će muzeji biti solidarna, nepristrana i korisna memorija zajednice u situaciji kad neka mudrost, ekstrahirana, izvučena iz tog kolektivnog iskustva bude suprotna interesima onih koji imaju moć.

Hoće li takvi nastojati da mudrost nikad ne iscuri iz te goleme količine iskustva? Sigurno. To bih rado objasnio u nekom drugom navratu, ni muzeji neće biti pošteđeni iskušenja privatizacije.

Nastojat će stvoriti još više znanja da bi nas zatrpali i zbunili, a uklonit će sve oblike rafiniranja tog znanja u upotrebljiva uputstva za plemenitu sadašnjost i budućnost zajednice. Razumije se, to je univerzalni stav i ne ovisi o razlikama u kulturi ni civilizaciji.

Za slučajne znalce muzeja, ovo je prilika da ih podsjetim da je prije stoljeća i pol izumljena ”znanost” o muzejima (muzeologija!?) da se slučajno netko ne bi sjetio da je umjesto nje trebala biti stvorena znanost baštine, baš tog kolektivnog iskustva (po čemu se i zove ova hermetična kolumna) te javno potrebne i relevantne memorije po kojoj bismo konačno učili od predaka.

Prvi muzeji kao materijalizirana povijest, nastali su pretežno kao znanstvene utvrde osvajačkog pohoda na Prirodu i druge. Njihove zbirke svjedoče tomu. Tek njihova postupna evolucija, na sreću sve češća u suvremenosti, pretvorila ih je mnoge u ispostave neke prosvjetiteljske, sekularne duhovnosti koja i povijest, kao i ostale znanosti, koristi kao argumente za mudrost u shvaćanju svijeta.

Dakle, drugi, bolji od nas iz sektora baštine koji ovako moraliziramo, recimo baš poznavatelji povijesti, sjetit će se da je povijest namjerno napravljena i upravljana kao golemo, uglavnom nevalorizirano skladište iz kojeg svatko prema potrebi svoje strukture moći, izvlači ”objektivne” argumente.

Brane se na sve načine, ali i oslanjanje na činjenice je na kraju oslanjanje na jedan njihov izbor, kao što i ozbiljnim znanstvenicima hipoteza odredi metode i način istraživanja.

Danas, kao nikad, u takvom superiornom tehnološkom napretku, izreka da je ”povijest učiteljica života” zvuči cinično i groteskno. Izgleda da je samo podsjetnik na zaboravljene agende zla: remake umjesto originalnog, avansiranog scenarija.

Kao civilizacija koja je izmislila obvezno školstvo i slobodno-misleće društveno-humanističke znanosti, odustajemo i rezigniramo.

Škole u velikim svjetskim demokracijama počele su proizvoditi neznalice, poluinformirane fach-idiote, bez prilike i sposobnosti za širu sliku ili, ne daj bože, uspostavu ideala da takva (šira slika) bude ishodište svake uže, pa na koncu i slike o sebi.

Zalud vapaji s idealističkih početaka religija po kojima smo svi samo jedna te ista ”božja bića”: štoviše, svećeni su se uprli kao i profesionalni lobisti, da gazdama ponude puk na raspolaganje.

Uostalom, kako se školstvo pretvara u svoju suprotnost tako i pravni sustav proizvodi i lopove i zatvorenike, zdravstvene ustanove pacijente, a farmaceutska industrija također pacijente.

Kada upravljanje ustanovama, zajednicama, državama… počnu dominirati menadžeri, lobisti, profesionalni lašci (spin, PR) čine to za svoje šefove, a odjednom se svi ciljevi počnu tumačiti u jedinom smjeru – stvaranju što golemijeg profita – navodno za dioničare. Ustvari, moći. I, eto, demokracije!

U tom procesu poprimaju lice suprotno od onog kojega sugerira ljudsko, kolektivno iskustvo. Kao rezultat toga, stanovništvo postaje priglupo, očajno i bolesno. Isto se dogodilo s medijima, koji su, čini se, ključni kamen u ovom velikom, zlom luku ispod kojeg prolazimo u budućnost.

Osim rijetkih, pristojnih društava, globalno gledano, vode nas nasilnici, nitkovi, zlikovci, notorni lažljivci, sitni kradljivci, nedosežni oligarsi i podmukli profiteri. Žele nam reći da se povijest planeta valjda treba voditi kao live show, uz koktel s ležaljke tik do bazena i u prisutnosti bešumnih, nijemim hostesa i konobara. Nije, naravno, sve crno.

Kad su najbolji, ti isti sudionici društvenog dogovora, neumorni su graditelji plemenitije stvarnosti, neumorni u dokazivanju da i svijet i život mogu biti lijepo, zdravo i dostojanstveno okruženje.

Dio tih pozitivnih nastojanja da se istaknu najbolji među nama, bar kad je riječ o muzejima, baštini općenito i onom praktičnom, konzervatorskom dijelu je i u brojnim akcijama isticanja i ohrabrivanja od kojih ću, da izložim koncizno (makar i naoko sebičan), spomenuti www.thebestinheritage.com zato jer na neki način sve njih nastoji predstaviti.

I u baštini svi oni najbolji su, zapravo, dio suštinski demokratskog uvida i prilike za sudjelovanje u promjenama. Nažalost, suvremeno društvo je do te mjere izmanipuliralo ideju demokracije i upravljanja da dobivamo anomalije kao rezultat formalno ispravnih demokratskih procedura.

Ali, počevši shvaćati jadne i jadno neadekvatne dimenzije našeg licemjerja, sada otkrivamo da je čak i većina naših velikih tvoraca nacije bila puno gora nego što povremeno priznamo, svakako nedostojni postolja i muzejskih soba, ako je suditi po civiliziranim mjerilima.

Neki su brončani cenotaphi/kipovi u privremenom naletu javnog srama srušeni s postolja i bačeni u kanale i dvorišta javnih ustanova. Ali, to je samo kriza zavjere. Ma koji da bili protagonisti, zavjera je na kraju samo način mišljenja i vrijednosni sistem spretno preveden u prividnu praksu vladavine mnoštva.

Sama fiksacija na menadžersko umijeće i postizanja najvećeg mogućeg profita pod svaku cijenu (za društvo ili prirodu) trebala bi se zbog svoje fatalne štetnosti smatrati zavjerom, protiv temeljnog morala i zdravog razuma. I baštinske institucije su još uvijek u poziciji ponuditi neku nadu.

Lažne elite koje se skrivaju iza namještene, igrane demokracije vladaju stvarajući kaos za koji se nadaju da će uvijek moći kontrolirati. Kolektivne psihoze, po kojima svijet uči živjeti, ne ovise o racionalnim argumentima.

Povremeno prepoznajemo trenutke kada veliki igrači jednostavno isključe određenu kulturu, djelovanje, kapacitete, institucije i/ili pojedince, kao svojevrsnu suvišnu ”proširenu stvarnost”: izgleda da im se čini da su gubici u njihovom idealnom ”planu” preveliki da bi ih morali podnositi.

Nema okultnog znanja u dobro argumentiranoj, na faktima osnovanoj, znanstvenoj, geopolitičkoj analizi isprepletenih interesa. Ipak, načelo kojim se najlakše pronalazi krivca zlog čina ili uzročnika nevolje uvjerljivo traje milenijima: Cui bono?

Paradoks teorije zavjere (koji i sam zvuči konspirativno) je možda u tome što se jednostavne istine ne smiju vidjeti, a kamoli razumjeti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje
    •  Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (2)
    •  Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (1)
    •  Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)
    •  Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (1)
    •  Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)

> Svi tekstovi ovog autora