Kamen(ov)i spoticanja pozivaju nas da kleknemo

U Rijeci je prošlog tjedna postavljeno deset novih ”kamenova spoticanja”. Ovog puta u ulici Moše Albaharija, ispred kućnog broja 17, zatim na adresi Blaža Polića 6 te u ulici Slaviše Vajnera Čiče 7.

Kamene kocke, poput kaldrme, s mesinganom pločicom na vrhu u koju su ugravirani ime, prezime, mjesto i datum rođenja te smrti znaci su sjećanja na riječke Židove koji su sa tih adresa u ožujku 1944. godine deportirani i pogubljeni u njemačkim koncentracionim logorima… Svojim se kućama nikada nisu vratili Rosa Farberow, Sonia Perlow, Jossi Perlow, Mario Perlow, Paola Perlow, Sergio De Simone, Aaron Perlow, Carola Braun Perlow, Silvio Perlow te Robert Braun…

Prva dva ”kamena spoticanja” u Rijeci su postavljena 2013. godine u Starčevićevoj ulici, ispred kućnog broja 5, u spomen na supružnike Lipschitz, koji su u ožujku 1944. godine odvedeni u Rižarnu, a potom u Auschwitz.

Prva dva ”kamena spoticanja” u Rijeci su postavljena 2013. godine u Starčevićevoj ulici, ispred kućnog broja 5, u spomen na supružnike Lipschitz, koji su u ožujku 1944. godine s tog mjesta odvedeni u Rižarnu, a potom u Auschwitz

”Kamene spoticanja” u riječki Korzo tada je ugradio osobno autor projekta Stolpersteine, njemački umjetnik Gunter Demnig, koji od 1996. godine diljem Europe na pločnik ispred vrata kuće u kojoj su živjeli postavlja takva obilježja posvećena Židovima stradalima u holokaustu.

Za ”kamene spoticanja” prvi put sam čula od Daše Drndić. S pijetetom je spominjala te pločice ugrađene u današnje ulice europskih gradova, žive podsjetnike na zlo koje je, ne tako davno, stanovalo i kod nas…
Demnigovi sjajni kameni našli su se i na naslovnici njenog romana ”April u Berlinu”, pa smo te 2009. godine imali priliku vidjeti i kako izgledaju. I doznati da ih je već više od pedeset tisuća!

Daša je često prizivala postavljanje takvih obilježja i u Hrvatskoj, a nekoliko godina kasnije je talijanski državljanin Alberto Heimler inicirao prve ”kamene spoticanja” i u Rijeci.

Njegovi baka i djed – Giannetta i Eugenie Lipschitz – živjeli su na adresi Via Mameli 5 (danas ulica Ante Starčevića), odakle su odvedeni u smrt. Njihov vremešni unuk želio je obilježiti mjesto življenja svojih predaka, ali i ostaviti trajno upozorenje budućim generacijama o zlu koje se ne smije zaboraviti.

”Obitelj je već 1939. i 1940. godine sinove poslala u Palestinu, a 1943. godine i moja je majka tamo stigla. Nono i nona tako su ih spasili; zahvaljujući njihovoj hrabrosti, ja sam danas živ. Ali sebe nisu uspjeli spasiti”, kazao je Alberto Heimler ističući kako je ključno da postavljanju tih spomen-obilježja ne prisustvuju samo članovi židovske zajednice već ih budu svjesni svi građani današnje Rijeke.

Otkako su u Službenim novinama u studenom 1938. godine objavljeni rasni zakoni s odredbama namijenjenim ”zaštiti talijanske rase”, moglo se naslutiti što se sprema. Stoga ne čudi što su mnogi riječki Židovi nastojali napustiti zemlju ili barem svoju djecu skloniti na sigurnije mjesto.

Na Svjetskoj židovskoj konferenciji, održanoj  u Londonu 1945. godine, prvi put se govorilo o tzv. ”riječkom kanalu”, kroz koji je spas pronašlo nekoliko tisuća Židova. A ključna osoba u organizaciji spašavanja sugrađana židovske vjere bio je Giovanni Palatucci, poznat kao dr. Danieli. Prema nekim tvrdnjama je kao talijanski policijski službenik i zapovjednik Ureda za strance u Rijeci Palatucci uništio popise Židova, a matičnom uredu zabranio izdavanje bilo kakvih dokumenata bez odobrenja Kvesture.

Nove odredbe rasnih zakona (donesene 1940. godine) preko noći su Židove pretvorile u strance ili osobe bez nacionalnosti s nevažećim dokumentima, pa mnogi svjedoče da im je baš Palatucci dao tranzitne dozvole i lažne pasoše s kojima su pobjegli iz Rijeke u Italiju, a zatim u Ameriku i Palestinu.

Sebe, međutim, nije mogao zaštiti!

Nakon kapitulacije Italije u jesen 1944.godine – pod optužbom da je bio zaštitnik Židova – uhapsio ga je Gestapo, deportiran je u Dachau, gdje je umro u veljači 1945.godine.

Na Svjetskoj židovskoj konferenciji, održanoj u Londonu 1945. godine, prvi put se govorilo o tzv. ”riječkom kanalu”, kroz koji je spas pronašlo nekoliko tisuća Židova. A ključna osoba u organizaciji spašavanja sugrađana židovske vjere bio je Giovanni Palatucci, poznat kao dr. Danieli

Kao i mnoge osobe oko kojih su se s vremenom splele fantastične priče, i Palatuccijevo je djelovanje dovedeno u pitanje i podvrgnuto ispitivanju. Iako su ga donedavno smatrali ”riječkim Schindlerom”, a zbog zasluga za spašavanje Židova tijekom Drugoga svjetskoga rata dobio je i odličje “Pravednik među narodima”, komisija instituta Primo Levi 2013. godine ustvrdila je da je bio “dobrovoljni izvršitelj rasnih zakona i suradnik nacista”.

Dvostruki igrač?

Heroj ili zločinac?

Palatucciju se zamjeralo da je bio talijanski iredentist, britanski agent i plejboj sklon slatkom životu, a neki su čak i tvrdili da mu je pripala nezaslužena slava jer su se drugi, danas nepoznati riječki policajci, više istaknuli u spašavanju Židova od njega.

Uostalom, ”riječki kanal” nije mogao funkcionirati zahvaljujući samo jednom čovjeku – bila je to vrlo razgranata organizacija, odgovorna i zaslužna za spas mnogih obitelji i pojedinaca. Svjedoci su, međutim, posebno isticali Palatuccija, možda upravo zato jer je radio protiv zakona politike koju je predstavljao!

Bez obzira na svu naknadnu pamet o Palatuccijevom spašavanju Židova postoje brojna svjedočanstva riječkih i europskih Židova, koja nam – iz današnje perspektive mržnje prema pripadnicima drugih naroda i vjere – izgledaju vrlo časno! I pohvalno.

Bilo je to strašno vrijeme. A Daša Drndić svojim knjigama jednako osuđuje one koji su se pravili da ne vide nestajanje susjeda kao i one koji su provodili deportacije sklanjajući se iza rasnih zakona.

Židovska zajednica u Rijeci je nevelika, a imena deportiranih za vrijeme Drugog svjetskog rata ne postoje u arhivima, jer su dokumenti izgorjeli zajedno sa sinagogom.

Ali deportacije se pamte i prepričavaju generacijama – nema židovske obitelji bez takvog sjećanja – a spisak deportiranih je ipak sastavljen i objavljen u knjizi ”Židovi Rijeke i Opatije (1441.- 1945.” Teodora Morganija, tiskanoj u Rimu, 1979. godine. Prijevod objavljen 2006. godine u Rijeci predstavlja dragocjen dokument povijesti grada.

Žalosna je činjenica da nakon egzodusa groblja ostaju jedina svjedočanstva o nekadašnjem postojanju neke zajednice. Ako ih politika ne zatre – što je čest slučaj – živi potomci nastoje  sačuvati groblja predaka kao dokaz da su jednom nekamo pripadali.

O postojanju židovske zajednice u Rijeci govori židovsko groblje, u sklopu gradskog groblja Kozala, zaštićeno kao dio kulturno-povijesne baštine grada.

Židovska zajednica u Rijeci je nevelika, a imena deportiranih za vrijeme Drugog svjetskog rata ne postoje u arhivima, jer su dokumenti izgorjeli zajedno sa sinagogom. Ali deportacije se pamte i prepričavaju generacijama – nema židovske obitelji bez takvog sjećanja

A 1998. godine započinje i obnova riječke ortodoksne sinagoge u ulici Ivana Filipovića. Iako malobrojni, pripadnici židovske zajednice u Rijeci vrlo su aktivni, njihovi programi su zapaženi na znanstvenom i umjetničkom nivou, a dani otvorenih vrata omiljeni!

Mrtve uskrsnuti ne možemo, ali podsjećanjem na besmisao mržnje – možemo utjecati na nove generacije.

Tome služe ”kameni spoticanja”!

Imena žrtava fašizma ljeskaju se obasjana suncem novog vremena.
Našega doba.

Zazivaju spuštanje na koljena, jer jedino tako možete pročitati tko su, gdje su i kada bili rođeni, a gdje umoreni. Svatko će automatski izračunati njihove godine, spoznati da su bili svih dobi. I da im je jedini grijeh bio što nisu MI nego ONI.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora