Kakav smo mi to narod koji krivi one koji kažu da je car gol

Aktivizam je pokretač mnogih promjena u civiliziranom društvu. Aktivisti se organiziraju u trenutku kad osjete nepravdu, kada treba zaštititi slabije, kada je ugrožena priroda, životinje…

U svijetu je aktivizam snaga, koja je oslonac ugroženima, bez obzira na vrstu ugroženosti. Aktivisti se uvažavaju kao faktor koji će upornošću postići cilj, mijenjati društvo i svijet!

U pravilu, aktivisti za svoj rad ne primaju naknadu. Njihova je zadovoljština što kao grupa djeluju za dobru stvar. Sama riječ govori kako daju prednost praktičnom radu nad teoretskim djelovanjem.

Svojim zalaganjem za opće dobro, aktivisti često postaju popularni, pogotovo u sredini na čijem prosperitetu rade; nemali je broj slučajeva da se iz njihove borbe izrodi i politička aktivnost, mada to nije prioritet niti cilj aktivizma.

Svuda u svijetu, istaknuti aktivisti su pozitivni primjer nesebičnog davanja. Ali njihov glas ne prija službenoj politici. Nigdje!

Što nije čudo!

Aktivisti se bore protiv nepravdi u društvu, u prvom redu zato jer se politika time nedovoljno bavi. Ili se ne bavi uopće!

Aktivisti skreću pažnju na neuralgične točke društva, što političarima ne odgovara jer su to – u pravilu – osjetljive teme koje nije jednostavno riješiti. Radije ih ”pometu pod tepih”!

Aktivisti se bore protiv nepravdi u društvu, u prvom redu zato jer se politika time nedovoljno bavi. Ili se ne bavi uopće! Aktivisti skreću pažnju na neuralgične točke društva, što političarima ne odgovara jer su to – u pravilu – osjetljive teme koje nije jednostavno riješiti. Radije ih ”pometu pod tepih”

I to nije samo naša specijalnost!

Sjetimo se reakcija na kampanju mlade Šveđanke Grete Thunberg koja je prije tri godine stala na čelo pokreta mladih za očuvanje planete Zemlja!

Čim se o njoj počelo pričati, krenule su (i na našim) društvenim mrežama reakcije kako se radi o bolesnoj osobi, djetetu kojim manipulira majka, nedorasloj djevojčici koju koriste neke sile za vlastitu korist…

Nije se pomislilo da se u toj dječjoj duši javio strah za budućnost planete, strah od pošasti koju izaziva zagađenje vode i zraka, strah – ako hoćete – i od ovakve pandemije koja je svijet zatekla potpuno nespremnim…

Bolje je, uvjetno rečeno, prošla Malala Yousafzai, pakistanska aktivistica za prava djece, posebno prava djevojčica na obrazovanje u talibanskoj sredini. Nakon što je preživjela atentat i oporavila se u Engleskoj, zadobila je i podršku pakistanskih vlasti i sa svega 17 godina dobila Nobelovu nagradu za mir.

Iako svijet više ne prati tako pomno njenu daljnju aktivističku djelatnost, ovo je ipak rijetki primjer efikasnog aktivizma.

A kakva je sudbina aktivista u nas?

Prilično tužna.

Sjetimo se entuzijazma koji je pokrenuo masovni odaziv građana Hrvatske za pomoć Baniji! I munjevite reakcije grupa kuhara, među kojima i kulinara istaknutih imena, koji su – preko noći – formirali timove za prehranu postradalog stanovništva.

Ili poduzetničkih akcija gradnje javnih kuhinja i golemih šatora za podjelu obroka postradalom stanovništvu.

Sjetimo se mnoštva volontera koji su dijelili tople obroke stanovnicima u najudaljenijim mjestima.

Pa što je to nego pozitivan aktivizam koji je – nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, pa još koji tjedan kasnije – ubila naša politička elita, postavljajući svoje normative pomoći… umjesto da pomogne aktivistima koji su trošili svoj novac i vrijeme za opće dobro.

Zar to nije ruganje s golemim naporima koje su učinili obični ljudi samoorganizirajući se kako bi pomogli sugrađanima u nevolji.

To što politika ismijava nevladine organizacije i aktivističke grupe – nije čudo, ali jest sramota.

Naši političari ne shvaćaju da su samo činovnici građana, a ne bogomdani vlasnici njihovih života. Ne razumiju da itekako trebaju osluškivati puls i reakcije javnosti, jer će zalažući se – makar deklarativno – protiv nepravde na svakom planu, dobiti dragocjene glasače i eventualno ostati na vlasti još jedan mandat.

Ali kao i mnoge stvari, i ova je kod nas okrenuta naglavce!

Ne samo da se političari sprdaju s aktivistima, već ih u tome podržava i dio javnosti!

Primjerice, aktivizam hrvatskih umjetnica inicijativom #spasime može se činiti pomalo anarhičnim, u odnosu na sustavno djelovanje NGO-a, kao što su B.a.b.e. ili platforme Petra, koji se desetljećima bave zlostavljanim ženama i djecom te edukacijom društva.

Ali sve tako anarhične i uvjerene da se može, glumice i redateljice u Zagrebu su organizirale skup respektabilnog odaziva i skrenule pažnju ne samo javnosti već i premijera na strašno stanje ljudskih prava, na zlostavljanje žena i djece u Hrvatskoj i odsustvo sustavne pomoći ugroženim osobama.

Osim što su ukazale na nedovoljan broj sigurnih kuća i mogućnost prave skrbi nad nasiljem ugroženih osoba, umjetnice su skrenule pažnju i na loše funkcioniranje sustava socijalne skrbi.
I tu su ”nadrapale”!

U Hrvatskoj se smije javno žaliti nad sudbinom pretučenih i ubijenih žena, nad sudbinom djece koje je otac bacio s balkona, nad smrću djevojčice koja je podlegla batinama vlastitih roditelja, ali se ne smije, nekažnjeno, govoriti o sustavu i njegovim činovnicima!

Pa ako prihvatimo činjenicu da je tih činovnika u sustavu socijalne skrbi premalo, da su preopterećeni, da nemaju uvjete za obilazak terena i da ih zakoni upućuju na štednju, odnosno što manje troškove sustava, zar to nije alarm da se HITNO krene u mijenjanje zakona. U ulaganje u sustav socijalne skrbi. U kontrolu svih koji se bave djecom, starcima, zlostavljanim ženama, gladnima i siromašnima koji nisu u stanju životno zbrinuti sebe i svoju obitelj.

Porazna je činjenica da ni sve strahote koje su se događale posljednjih godina nisu pomakle ni milimetar sustav koji bi trebao raditi upravo na zaštiti građana u nevolji!

Ako slučaj požara u nelegalnom staračkom domu i smrt nekoliko štićenika nije bio dovoljan da se u Hrvatskoj hitno ne samo ”pročešljaju” SVI domovi već i zatvore oni koji ne udovoljavaju uvjetima – ne znam što se još treba dogoditi da kontrole i inspekcije profunkcioniraju!?

Ako slučaj djece bačene s balkona nije bio alarm da se nepodobnim roditeljima sličnog ponašanja, k tomu i višekratno kažnjavanima, hitno oduzme pravo na roditeljstvo – nije čudo da se događaju zlostavljanja sa smrtnim ishodom.

U Hrvatskoj se smije javno žaliti nad sudbinom pretučenih i ubijenih žena, nad sudbinom djece koje je otac bacio s balkona, nad smrću djevojčice koja je podlegla batinama vlastitih roditelja, ali se ne smije, nekažnjeno, govoriti o sustavu i njegovim činovnicima

Kada se to dogodi, svi smo na nogama dva tjedna, a onda se ponovo voda smiri. I sustav funkcionira kao i prije!

Kontrole su minimalne, inspekcije dolaze samo tamo gdje ravnatelji nemaju političku vezu ili podobnost, a i tada se konstatira da je – sve po zakonu!

Pa o kakvom se zakonu onda radi?!

I kakav smo mi to narod koji krivi one koji su rekli da je car gol?!

Hrvatski aktivisti su naša Greta Thunberg. Gorljivi i osjetljivi na nepravdu, bez obzira na to radi li se o zaštiti trga u središtu Zagreba, o borbi protiv gradnje crkve na zelenoj gradskoj površini, o zaštiti zlostavljanih žena i djece, ili životinja. Za sada je to, uglavnom, borba s vjetrenjačama…

Ne samo što ih ne podržavamo u njihovom aktivizmu, već tražimo razloge zbog kojih se oni bave ovakvim događanjima. Sumnjamo u njihovu poštenu namjeru. Zavidimo im na pažnji koju dobivaju u javnosti. Štoviše, brojimo im krvna zrnca i bračne statuse!

Do kad mislimo da će ovakvo društvo funkcionirati? Koliko će vremena proći da se nasilje počne slijevati na ulice, u škole, vrtiće… U staračkim domovima je već odavno praksa…

Kad osvijestimo opasnost od nasilja i zlostavljanja, možda će biti prekasno. Generacije odrastaju u atmosferi okrivljavanja žrtve, u ozračju ”bašmebriga” ili ”štomesetiče”!

Moral je zadnja kategorija u društvu, svaki se sud ili procjena može kupiti, a pamćenje nam je kratko. Prekratko!

Ovakvim ponašanjem dokazujemo da smo društvo bez budućnosti!

A imali smo tako dobre šanse.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora