Hodaju za život?

”Možeš mi primiti jednu, al’ odmah?” pitala me po običaju frendica psihijatrica, s puno iskustva i znanja, a ponajviše motivacije, da se klijenti, kad god je to moguće, tretiraju ambulantno. ”Doveli su je dečko i prijateljica, do sad nije trebala našu pomoć, u anamnezi ništa za izdvojiti, depresivna je, mislim da je reaktivno, ima priču. Ja ću je ‘pokriti’ liječnički, ti vidi je l’ možeš s njom, pa se čujemo i dogovaramo dalje”.

Od tada je prošlo punih 27 ljeta. A evo što se sve zbilo nakon tog poziva.

Sljedećeg jutra, u osam, upoznala sam mladu studenticu, bilo joj je 23. Isto toliko i njenom dečku, koji ju je dopratio. Htjela je da razgovaramo nasamo. I jesmo.

Sjele smo jedna nasuprot drugoj. Stisnuta u jednu polovinu fotelje, djelovala je istovremeno napeto i rezignirano, motorno inhibirano, pognute glave i s pogledom usmjerenim na sklopljene ruke, kojima se obujmila oko trbuha.

Pozdravila sam je i predstavila se na uobičajen način, pa je upitala za razlog dolaska. ”Poslala me je psihijatrica”, odgovorila mi je nakon poduže pauze. ”Je li to vaš jedini razlog?” upitala sam. Dugo je šutjela. Podigla glavu i pogledala me u oči.

Uspostavile smo eye contact i gledale se nekoliko minuta. ”Jesam li prošla test?” pitala sam sa smiješkom. Uzvratila je s vrlo blagim smiješkom i potom briznula u plač. Plakala je neutješno, nisam je prekidala, dapače poticala sam je s porukom da je to ok i da i uzme vremena koliko joj treba. 

Ubrzo se pribrala, promijenila položaj u fotelji, namjestila udobno i započela svoju priču. U početku, gledajući kroz prozor, potom gledajući me u oči.

Dolazi iz sređene, egzistencijalno osigurane obitelji, roditelji su srednjeg obrazovanja, doselili su u Zagreb iz sjevernog dijela Hrvatske odmah nakon vjenčanja. Imaju tu neku svojtu na višim pozicijama i dobro se snalaze.

Majka je bila trudna prije vjenčanja, ali to nije bio razlog sklapanja braka, dapače, bila je jako željena. Dvije godine kasnije, rodio joj se brat, s kojim je radosno rasla i imala skladan odnos sve do skoro.

Roditelji su bili brižni, odgojeni u tradicionalnom, katoličkom duhu, i te su vrijednosti prenosili na svoju djecu. Željeli im pružiti i najbolje obrazovanje. Odlikaši kroz cijelu osnovnu i gimnaziju, oboje su upisali fakultete i uspješno studirali. Ona je odabrala prirodne znanosti, brat društvene.

Obitelj je skladno živjela i rasla, a onda je ”idilu” pokvarila neplanirana kćerkina ljubav. Na drugoj godini studija, zaljubila se u kolegu i ljubav joj je bila uzvraćena. Vezu su krili godinu dana, a onda ju je jedan dan majka pozvala i pitala je li istina da hoda s tim i tim.

Priznala je i rekla da se jako vole, a mama je priupitala, zna li da oni nisu iste vjere. Naravno da je znala, bio je to glavni razlog zašto je vezu krila. Slijedio je ultimatum: on ili mi, biraj.

Vapaji i molbe, nisu pomogli. Obećala je da će prekinuti, računajući da će s vremenom roditelji popustiti, i nastavila s dečkom uz pojačane mjere opreza. Dečku se nije povjerila, strepeći što bi to izazvalo kod njega i njegovih roditelja, koje je u međuvremenu upoznala i bila im dobrodošla.

Uzalud, roditelji su organizirali njeno praćenje, u to su uključili i sina. I tajna je ubrzo ponovo otkrivena. Nova istraga, prodike, suđenje, presuda, ali i nove okolnosti. Ostala je trudna. Tu pada unisona, ultimativna presuda: riješiti se trudnoće i dečka odmah. Ili napuštanje roditeljskog doma, zauvijek.

Tad je sve ispričala dečku. Bili su oboje slomljeni, ali odlučni da ostanu zajedno i donesu na svijet svoje dijete. Njegovi roditelji su im obećali podršku, ali ne i život pod zajedničkim krovom, strepeći od mogućih reakcija njene obitelji.

Dečko je u nekoliko navrata pokušao doći u kontakt s njenim roditeljima, ali svaki put je dobio odbijenicu. Djevojka je odlučila: voli ovog čovjeka i želi začeto dijete.

Pokušavala je ponovo razgovarati s roditeljima i s bratom. Ali, oni su ostali dosljedni. Tražili su da napusti dom. Preselila se k prijateljici. Nazivala ih je i dalje, sačekivala pred ulazom. Uzalud. Nakon nekog vremena, krenula je u depresiju. I tako stigla do mene.

Prošle smo dug put zajedno. Uspjela sam ”dovući” u savjetovalište sve aktere. Ponaosob i u drugim kombinacijama. Njeni roditelji i brat nisu odstupili ni za dlaku. Odbili su sresti se i upoznati njenog dečka.

U tom procesu, nazvao me je i zamolio za termin i jedan svećenik, iz rodnog mjesta njenih roditelja. Predstavio se i kao daljnja svojta. Primila sam ga, da čujem što mi ima reći.

Bio je vrlo pristojan i uglađen, ispričao što se miješa u moj posao, ali eto, možda može pomoći. Na samom početku, rekao je da poslanjem i osobno, zagovara život od začeća do prirodne smrti, ali ipak, da je ovo posebna situacija. Nema smisla da se tako plemenita obitelj raskoli, pa ako ikako mogu…

Ljubazno sam mu zahvalila na dolasku, još ljubaznije zamolila da mi se više ne obraća i ispratila ga do vrata. Bio je zbunjen, očito nenaviknut na sličan prijem i otpust.

Pratila sam to dvoje mladih nekoliko sljedećih godina. U međuvremenu su se, uz materijalnu pomoć njegovih roditelja, vjenčali, dobili sina, diplomirali, zaposlili…

Njenu se obitelj uredno i na vrijeme obavještavalo o svim događajima. Odgovarali su mukom.

A onda smo se pozdravili, moje daljnje prisustvo bilo je nepotrebno. I danas mi stižu čestitke za blagdane, ni jedan nisu propustili.

A onda jednog dana, nema tome davno, zazvonio mi je telefon s nepoznatog broja. Na nepoznate brojeve, uglavnom se ne javljam. Ali ovaj put, intuicija me natjerala.

S druge strane, glas žene srednjih godina. Najprije topao pozdrav i ”Sigurno se vi mene ne sjećate…” Potom: ”Osjetila sam snažnu potrebu da vam se javim. Mi smo dobro, zdravi i sretni. Stariji sin je završio faks, oženio se i živi u inozemstvu. Mlađi je pri kraju studija. Nikad nisu upoznali djeda ni baku. Ni ujaka. Nitko od nas više nije ljut, rane su zarasle. Trenutno učimo nepoznati strani jezik, nevjesta nam je strankinja. I na kraju najveća radost: čekamo unuče! Spremamo se na put… Htjela sam to podijeliti s vama…”

Nisam joj rekla. Vidjela sam joj roditelje u koloni. Na televiziji. Hodali su za život.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zemlja laži, neznanja i kiča, osudila je sebe na nestajanje
    •  Optužujem! Ugrozili ste nam egzistenciju!
    •  Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
    •  ''Gute reise!'', ''Bis bald!'', ''Auf Wiedersehen!'' A mi?
    •  Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
    •  Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
    •  Kujica Đina zaslužuje više nego samo stasom veliki premijer
    •  Do kada ćemo svojatati BiH?!
    •  Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)
    •  Zvala se Ružica

> Svi tekstovi ovog autora