autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Đole je govorio jezikom koji nas spaja
Svjetlana Hribar
Vijest o smrti kultnog novosadskog kantautora Đorđa Balaševića na društvenim je mrežama odjeknula nevjerojatnom količinom emocija, sjećanja, citata njegovih pjesama, snimki papirića s prepoznatljivim potpisom, zahvala za vrijeme, slike, ljubav…
Među onima koji kažu da im je obilježio mladost, podjednaki je broj Đoletovih vršnjaka, kao i njihove djece – danas već četrdesetgodišnjaka, a čija djeca, sigurna sam, također ”poznaju” Vasu Ladačkog ili neke nove klince…
Što je to tako magično u pjesmama Đorđa Balaševića a što ne priznaje generacijske razlike?
Jer, naš svijet se – u tijeku četiri desetljeća Đoletove karijere – izmijenio ne samo u tehnološkom pogledu, već u načinu poimanja života, a o popularnoj glazbi da ne govorimo! Čak i unutar iste generacije glazbeni su ukusi danas strogo podijeljeni, a što slušaju ”neki novi klinci” – strano je i našoj djeci.
Pa ipak!
Sve ove teorije ruše se na primjeru pjesama Đorđa Balaševića.
Gledajući u petak 19. veljače snimku njegovog prvog koncerta u Hrvatskoj nakon rata – onog dobrotvornog za Opću bolnicu u Puli, u lipnju 2001. godine – svi su mogli vidjeti tisuće mladih ljudi koji su u transu pjevali s Đoletom, kao da su odrasli zajedno…
Mi, koji smo devedesetih putovali u Sloveniju na njegove koncerte, bili smo ganuti upravo tim zajedništvom generacija koje je okupljala Balaševićeva riječ i dopadljiva glazba.
Iako se znalo od prvih ratnih dana da je Balašević protivnik rata i Miloševićevog režima, trebalo je proći deset godina da ponovo nastupi u Hrvatskoj? Čega su se bojali ti koji su govorili da je ”prerano” za njegove koncerte
Sjećam se tih putovanja iz Rijeke u Ljubljanu, ljeti u Portorož, na kojima sam susretala poznanike, obitelji s djecom tinejdžerske dobi, koji su se nakon koncerta zagrljeni vraćali u bus…
Bilo je poslijeratno vrijeme, normalni ljudi bili su željni pozitivne vibre i emotivnih uzbuđenja, posebno ako su ih mogli iskreno podijeliti sa svojom djecom.
Na tim sam koncertima shvatila da svi znaju Đoletov repertoar napamet, da već nakon prvih akorda slijedi zajednička pjesma… da publika na pojedine stihove na svim koncertima reagira jednako…
Dirljivo je bilo to zajedništvo poklonika Đorđa Balaševića, koji su stizali iz cijele Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine…
Pa se pitam, zašto je trebalo proći deset godina da Đorđe Balašević ponovo nastupi u Hrvatskoj?
Znalo se od prvih ratnih dana da on u Srbiji ima problema zbog protivljenja ratu i Miloševićevom režimu.
Čega su se, dakle, bojali ti koji su govorili da je ”prerano” za njegove koncerte?
Večeras sam razumjela!
Bilo je prerano tada, kao što je za neke i danas!
Glasnogovornici podjela među narodima na prostoru bivše Jugoslavije, pobornici čistoće i razdvajanja jezika koje razumijemo bez prijevoda, s pravom su se bojali i protivili koncertima Đorđa Balaševića.
Vjerojatno su i sami slušali njegove pjesme i znali ih napamet (prije nego su postali čistunci), svjesni upravo opasnosti riječi!
Jer, magija Balaševićevih pjesama počiva na slikovitom i bajkovitom tekstu, koji zaziva sjećanje, budi nostalgiju za djetinjstvom, a pritom ”zvoni” opasnim tuđicama, koje je bolje da ljudi zaborave.
Magija Balaševićevih pjesama počiva na slikovitom i bajkovitom tekstu, koji zaziva sjećanje, budi nostalgiju za djetinjstvom, a pritom ”zvoni” opasnim tuđicama, koje je bolje da ljudi zaborave. Ili da ih nikad ni ne čuju
Ili da ih nikad ni ne čuju!
Ali, prevarili su se svi koji misle da je moguće zaustaviti ono što nađe put do ljudskog srca.
Kao što je ”Priča o Vasi Ladačkom” pokrenula emocije njihovih roditelja, tako i nove generacije žele izgovarati te egzotične riječi iz Đoletovih pjesama: paor, sokak, salaš, avlija, bašta, komšija, odžak, kajsija, čiviluk, varoš, srez, fijaker, vozovi, maler, sinovac, vašar, drum, kurjak, šeboj, božur, šor…
Pjevaju mladi te 2001. godine u prepunoj Areni Đoletove pjesme kao da su odrasli s njima.
A možda i jesu!
Jer, pjesma se ne može zabraniti!
I uvjerena sam da će i sada kada ga više nema, pjesme Đorđa Balaševića više činiti na razumijevanju ljudi s prostora ovog našeg dijela Balkana, nego svi dejtoni i europske unije s njihovim pravilima o toleranciji!
I to nikada neće shvatiti oni koji ne razumiju jezik što nas spaja.
Jer neće razumjeti uzbuđenje koje proizvode neke riječi, koje nosimo u genima… Plehani tanjir, na primjer…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
• Ne ljutite se na kazalište
• Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
• Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
• Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
• Quo vadis, HP?
• Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
• Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
• U El Shattu se živjelo utopiju
• Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Dole, Đorđe Balašević, Ljubljana, magija, Portorož, Pula, Slovenija
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
