Da sam ja stvarno NETKO, udružila bih sve koji mogu pomoći

Bila jednom jedna pjesmica, koje sam se sjetila u utorak navečer (29. prosinca) dok sam gledala Dnevnik HTV-a , u kojem su se političari natjecali tko će više ”utješiti” postradale u potresu, obećavajući im pomoć iz Europe i svijeta.

Vidjeli smo Twitter poruke upućene premijeru Plenkoviću, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović pohvalio se dolaskom europskog izaslanika za krizne situacije koji će već 30. prosinca posjetiti Hrvatsku, Bandić je umirivao Zagrepčane uvjeravajući ih da je s ovim gotovo i da više neće biti potresa, a novinarka središnjeg Dnevnika HTV-a pokušavala je vodećeg hrvatskog seizmologa navesti da nam kaže ”što možemo očekivati”.

Kao da on to može znati!

Pomoć postradalim gradovima i selima Hrvatske ponudili su i susjedi: Slovenija, Srbija i Bosna i Hercegovina. Što je pristojna, uljudna gesta.

Ali, kako povjerovati svim tim našim humanistima, kad znamo da se od proljetnog potresa čak ni Zagreb, koji im je ”pod nosom” – nije maknuo dalje od početka?

Kako vjerovati da će pomoć koja masovno kreće prema Petrinji zaista doći do onih koji su postradali?

Da sam ja stvarno NETKO, udružila bih sve te koji mogu pomoći – mislim pritom na političare – i podijelila ih u dvije grupe: one koji će dati pare i one koji mogu pomoći na drugi način

Tko će se s pomoći probiti do Majskih Poljana gdje, kažu, nije ostalo ni deset posto kuća u kojima je moguć život?

Kako pomoći ljudima koji su – u nekoliko sekundi – ostali bez krova nad glavom, bez imovine koju su stjecali cijelog života? Ljudima koji će noćas i tko zna koliko još noći, u zimi koja tek dolazi, noćiti u šatorima ili čak ni tamo…

Da sam ja netko… – tako je išla ona pjesmica iz našeg djetinjstva.

Da sam ja stvarno NETKO, udružila bih sve te koji mogu pomoći – mislim pritom na političare – i podijelila ih u dvije grupe: one koji će dati pare i one koji mogu pomoći na drugi način.

Pare je najlakše dati – tako se smiruje grižnja savjesti što smo (uvjetno rečeno) mi u toplom, a oni bogzna gdje… Pošaljemo im novce i to je to!

Uopće ne sumnjam da će pomoć iz Europe (i svijeta) stići u šatorima i svim potrepštinama koje se u ovakvim kriznim situacijama šalju – to rade profesionalci.

Ne sumnjam ni da će biti poslana novčana pomoć, iz europskih fondova i drugih izvora!

Malo sam manje sigurna da će taj novac biti pravedno raspodijeljen, tko će ga dobiti i koliko. Na tom ispitu se najlakše pada na ovom meridijanu, a nemamo baš ni sklonost kontroli.

Baš zato bih – da sam zaista NETKO – strogo kontrolirala najprije tokove novca! Ustanovila bih jedinstven i transparentan elektronski sustav u kojem bi svaki građanin u svakom trenutku mogao vidjeti tko je uplatio i koliko, kao i kako je novac raspodijeljen. To je najmanje što se može učiniti, a bio bi veliki korak prema istinskoj pomoći.

Što mogu učiniti oni koji nisu bogati i nemaju fondove utemeljene s tim ciljem?

Oni mogu pomoći najviše!

Kada se slegne prašina i ljudi poliježu po šatorima, što će sanjati u hladnim zimskim noćima?

Da sam zaista NETKO – strogo bih kontrolirala najprije tokove novca! Ustanovila bih jedinstven i transparentan elektronski sustav u kojem bi svaki građanin u svakom trenutku mogao vidjeti tko je uplatio i koliko, kao i kako je novac raspodijeljen

Svoj topli dom…

Ne novu kuću na nekoj drugoj adresi, već svoj dom, tamo gdje su do jučer živjeli.

Taj dom možda nije imao struju, tekuću vodu, do njega možda nije vodio asfaltirani put… ali je bio dom tih ljudi koji ga nisu željeli napustiti. A sada će morati!

Uvjerena sam da će isti san sanjati oni koji su ostali bez krova nad glavom u Petrinji, Sisku, Glini, Majskim Poljanama i drugim selima nepoznata nam imena koja su postradala u ovom potresu.

Čak ni u ovako okrutnim zimskim uvjetima – nema mnogo ljudi koji bi napustili svoj, pa i srušeni dom. Većina, pogotovo u selima, željet će ostati blizu, skrpiti nekako svoje srušeno kućanstvo, osposobiti barem krov nad glavom i vrata koja se mogu zatvoriti…

Zato bih, da sam uistinu NETKO, započela odmah raščišćavati ruševine i to najprije u udaljenim selima!

A za to su potrebni ljudi, oni koji znaju rušiti i graditi, a tih je kod nas već vrlo malo, iako ih ima.

Ali bi nam pritom mogli pomoći susjedi, predsjednici Srbije te Bosne i Hercegovine. Njihovi su građevinci poznati po umijeću. Kada bi Hrvatska, ali i dvije nam susjedne države raspisale new deal u korist postradalih mjesta u potresu, kada bi države platile ljudima koji žele pomoći izgraditi ponovo ta srušena mjesta – uvjerena sam da bi to bila nemjerljiva korist, a pritom ravna pomoći u gotovom novcu.

Sredstva za ovu obnovu, dakako, dale bi države Europe.

Da sam ja stvarno NETKO, ovakav bi sustav krenuo odmah i u koncentričnim se krugovima usmjeravao prema Petrinji i Sisku. Gdje bi za to vrijeme bili pripremljeni dokumenti i planovi za faksimilsku obnovu. Ovi su gradovi zaslužili da izgledaju kao i ranije, samo po novim građevinskim pravilima.

Jer, da su obnovljeni tako nakon Domovinskog rata – danas ne bi pretrpjeli ovakvo razaranje!

Da sam uistinu NETKO, započela bih odmah raščišćavanje ruševina i to najprije u udaljenim selima. A onda bi se u koncentričnim krugovima usmjeravali prema Petrinji i Sisku, gdje bi za to vrijeme bili pripremljeni dokumenti i planovi za faksimilsku obnovu…

Da sam ja NETKO, ljudi bi u šatorima proveli samo onoliko dana koliko je nužno potrebno da im se pronađe smještaj dostojan čovjeka.

Da sam NETKO, Sabor bi preko noći donio zakon koji bi oslobodio određenih fiskalnih nameta svakog građanina Hrvatske koji (u objekt u kojem trenutno ne stanuje) želi primiti postradale potresom. S tim da bi država garantirala rok takvog udomljenja i povratak postradalih u svoje domove.

Da sam ja NETKO, do kraja godine znali bi se točni podaci o broju postradalih domaćinstava na području zahvaćenom potresom, i obnova bi bila skoncentrirana na kuće, a škole i bogomolje bih ostavila za kraj.

Znam, reći ćete: Tako to može samo u pjesmi.

A ja tvrdim da bi moglo i u stvarnosti, samo treba biti NETKO!

Netko s karizmom, vizijom i voljom da se okruži ljudima koji znaju i žele. A to nije nemoguće, nije neviđeno, iako jest rijetko. Pogotovo na ovom meridijanu.

Ali činjenica da je na sam dan razornog potresa, nekoliko sati nakon strašnih slika s postradalog područja, krenula rijeka pomoći i to spontano, sa svih strana – govori da je sve moguće.

Dobrih ljudi voljnih pomoći ima – nedostaje nam organizacija, fali nam NETKO tko vjeruje da je moguće pomoći podjednako svima koji su u potrebi…

To SVIMA KOJI SU U POTREBI – ključno je!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora