Auschwitz nije pao s neba!

Sedamdeset i pet godina od zatvaranja koncentracionog logora Auschwitz-Birkenau obilježeno je ove godine na Dan sjećanja na Holokaust, velikim skupom svjetskih državnika i šačicom preživjelih logoraša.

U golemom gledalištu, koje je improvizirano ispred glavnog ulaza u logor, s pogledom na osvijetljene tračnice kojima su svakodnevno stizali vagoni puni nearijevaca, najčešće Židova, dakle, u tom golemom gledalištu sjedili su predstavnici država Europe i civiliziranog svijeta, koji se danas kune u ljudska prava.

Da se razumijemo, preživjeli logoraši bili su ”šačica” i u vrijeme kad je ruska Crvena armija, 1945.godine, ušla u logor – većinu zatočenika industrija smrti već je bila ”pospremila” postupcima kakve do tog trenutka svijet nije vidio.

Danas znamo da je čitav ”svijet”, odnosno oni koji su mogli nešto učiniti, zatvarao oči pred stradanjima milijuna ljudi u njemačkim logorima smrti.

A malo je vjerojatno da bi i danas bilo drugačije.

U golemom gledalištu koje je improvizirano ispred glavnog ulaza u logor, s pogledom na osvijetljene tračnice kojima su svakodnevno stizali vagoni puni nearijevaca, najčešće Židova, dakle, u tom golemom gledalištu sjedili su predstavnici država Europe i ostalog civiliziranog svijeta koji se danas kune u ljudska prava

Komoditet i vlastita sigurnost uvijek su ljudima bili ispred tuđih stradanja. I ne pomaže saznanje da zlo nema granica, da ono što se događa ”njima” neće sutra pokucati na naša vrata.

Sjetimo se!

Rasni zakoni doneseni su u Njemačkoj dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine, a određivali su da samo Nijemci mogu biti državljani Njemačke. Židovi, koji su tako ostali bez državljanstva, mogli su napustiti Njemačku ako se odreknu svoje imovine.

Iz Europe je krenuo izbjeglički val što je zabrinulo političare ostatka svijeta. Pa je u Švicarskoj, 1938. godine, održana međunarodna konferencija o sudbini oko 450.000 njemačkih i 200.000 austrijskih Židova. I odmah je bilo jasno da ih ni jedna zemlja ne želi primiti! Ili nudi smiješno male kvote.

Njemačka nije sudjelovala na toj konferenciji, ali je Hitler, vrlo benevoletno, ponudio ”uslugu” prijevoza Židova njemačkim luksuznim prekooceanskim brodovima.

Uz prodaju skupih brodskih karata, dakako!

Početkom 1939. godine, pročulo se da je moguće kupiti dozvolu za boravak na Kubi i tamo čekati vizu za SAD. Kristalna noć i hapšenje 30 tisuća Židova koji su odvedeni u logore, pojačala je atmosferu straha i užasa, pa se Kuba činila – spasonosnim rješenjem.

Brodom St. Luis iz hamburške luke, u svibnju 1939. godine, isplovljava 937 Židova i posada u koju su ubačeni nacistički agenti. Europski i američki političari već znaju da je Kuba povukla dozvole za iskrcavanje, ali je to za putnike iznenađenje!

Nakon neuspješnog iskrcavanja u Havani, brod nade vraća se natrag u Europu. Prolazi uz Floridu. Američke novine izvještavaju, ljudi suosjećaju, ali NITKO ne podiže glas da im se omogući izlazak na američko kopno… Štoviše, vlada šalje obalnu stražu da puca u one koji bi eventualno pokušali preplivati do obale.

Ni jedna zemlja Južne Amerike ne želi primiti putnike s broda St. Luis. Odbija ih i Kanada… Svijet se podijelio na zemlje u kojima Židovi nisu mogli ostati i one koje ih nisu željele primiti.

Vraćaju se u Europu, gdje židovske organizacije dogovaraju prihvat putnika s broda St Luis. Oko 350 ih je primila Velika Britanija – svi su preživjeli rat; Ostale su prihvatili Francuska, Belgija i Nizozemska, koje je Hitler uskoro okupirao. Oko 250 putnika sa St. Luisa stradalo je u koncentracionim logorima.

Brodom St. Luis iz hamburške luke, u svibnju 1939. godine, isplovljava 937 Židova i posada u koju su ubačeni nacistički agenti. Europski i američki političari već znaju da je Kuba povukla dozvole za iskrcavanje, ali je to za putnike iznenađenje! Nakon neuspješnog iskrcavanja u Havani, brod nade vraća se natrag u Europu. Prolazi uz Floridu. Američke novine izvještavaju, ljudi suosjećaju, ali NITKO ne podiže glas da im se omogući izlazak na američko kopno…

Ovo je samo jedna epizoda u stradanju ljudi, čiji je jedini krimen bio – druga nacionalnost.

I nije istina da se ništa nije moglo napraviti, ali je bilo lakše zatvoriti oči i tvrditi da je to unutrašnja stvar Njemačke.

Brod St Luis bio je tek jedan od velikih brodova kojima su europski Židovi mjesecima plovili od jedne do druge države, gledali svjetla lučkih gradova nadajući se da će im biti dozvoljeno iskrcavanje.

Ne podsjeća li vas to na svijet danas?

I kad izgovaramo frazu ”Ne ponovilo se!”, jesmo li baš sigurni da poduzimamo sve kako se ljude u našoj okolini ne bi razdvajalo po nacionalnosti, boji kože, seksualnom opredjeljenju? Brinemo li se za starije, bolesne, siromašne, ugrožene i zlostavljane?

Fašizam nije nešto što se događa drugima. Ili, kao što je rekao predsjednik Austrije aludirajući na činjenicu da su svi znali za rasne zakone, ali nikoga nije bilo briga: Auschwitz nije pao s neba!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora