Antifašizam je vjekovna borba za bolje i pravednije društvo

Krajem prošle godine kod donošenja Zakona o praznicima i spomendanima Saborski odbor za ratne veterane predložio je da Dan antifašističke borbe ne bude više praznik (nego spomendan).

Taj je prijedlog nastavak nastojanja, prisutnog u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990., da se dio hrvatske povijesti vezan uz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu prešuti, izbriše iz sjećanja ili falsificira.

Takva nastojanja nisu samo nedopustiv odnos prema povijesnim događajima; ona su aktualna i zabrinjavajuća kao oblik mitologizacije koji potiče nacionalističku netrpeljivost.

U Hrvatskoj se antifašizam predstavlja kao nešto što je vezano za autoritarni jednopartijski sistem, dakle kao nešto što nije kompatibilno s demokracijom.

Uvjeren sam da je upravo obrnuto. Postepeno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao, najveća je prijetnja demokraciji u današnjoj Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu demokratskih država u svijetu.

Ljudi koji žele Hrvatsku kao slobodno, tolerantno, demokratsko društvo svjesni su činjenice da je fašizam nastao u okrilju demokracije i da antifašizam nema samo povijesno značenje vezano za Drugi svjetski rat, da je to obrana onih vrijednosti, kao što su individualna sloboda, ravnopravnost, jednakost pred zakonom bez obzira na rasu, naciju, spol ili političko uvjerenje, koje su mnoge ideologije, od kojih je nacizam najradikalnija, negirale i pokušale zatrti

Naravno, ako je ne shvaćamo samo kao vlast većine, već kao nedvosmisleno i trajno opredjeljenje za više standarde sloboda pojedinca, ravnopravnosti i socijalne pravednosti.

Ljudi koji žele Hrvatsku kao slobodno, tolerantno, demokratsko društvo svjesni su činjenice da je fašizam nastao u okrilju demokracije i da antifašizam nema samo povijesno značenje vezano za Drugi svjetski rat, da je to obrana onih vrijednosti, kao što su individualna sloboda, ravnopravnost, jednakost pred zakonom bez obzira na rasu, naciju, spol ili političko uvjerenje, koje su mnoge ideologije, od kojih je nacizam najradikalnija, negirale i pokušale zatrti.

A takve ideologije i takva nastojanja nisu ni nastala ni nestala s nastankom i nestankom fašističke Italije, Trećeg Reicha ili NDH.

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je po mjestu događanja bio ograničen uglavnom na Europu, demokratsko političko uređenje uvedeno je u mnogim novonastalim europskim državama, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Poljskoj… kao i u državama-nasljednicama Austro-Ugarske Monarhije i Njemačkog Carstva, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj.

Petnaest do dvadeset godina kasnije u gotovo svim tim državama demokracije su bile zamijenjene totalitarnim režimima koji su bili ili deklarirano fašistički ili su na fašističke režime gledali kao na uzor ili su, u najboljem slučaju, demokracije degenerirale u autoritarne demokrature.

Zašto je taj ”val demokracije”, naglo nastao na tektonskim političkim promjenama pokrenutim Prvim svjetskim ratom, tako brzo usahnuo?

U svjetlu onoga što se danas događa u europskim tranzicijskim državama, a sve su one, potaknute događajima koje simbolizira pad Berlinskog zida, praktički ”preko noći” uvele politički pluralizam i parlamentarnu demokraciju, to je pitanje koje nije od interesa samo za povjesničare.

U većini europskih država nastalih 1918/19. godine, osim snažne tendencije k demokraciji djelovala su i dva revolucionarna politička pokreta, komunizam i fašizam.

Komunizam je zagovarao slobodu, ravnopravnost i socijalnu pravdu kao ideale, ali je (postojeću) demokraciju držao farsom koja formalnim slobodama prikriva suštinsku neslobodu većine, izrabljivanih radnika.

Pri tome je zanemarena činjenica da je demokracija, koliko god nesavršena bila, jedini poznati mehanizam kojim oni kojima se vlada mogu kontrolirati one koji vladaju.

Taj propust je u SSSR-u, državi u kojoj je komunistička partija bila na vlasti između dvaju svjetskih ratova, vodio od privremene diktature proletarijata u trajnu totalitarnu diktaturu jednog čovjeka.

Neke od bitnih odrednica fašizma radikalni su nacionalizam, apsolutno podređivanje individualnih sloboda i prava pojedinca interesima nacije koje određuje država personificirana u partijskoj eliti i vođi, zagovaranje nasilja nad političkim protivnicima, glorifikacija rata kao manifestacije volje nacije i krajnje omalovažavanje demokracije kao oblika dekadencije društva.

Njemački nacizam imao je u svojim počelima i izraženi antisemitizam, rasizam i prezir prema svim nearijevskim narodima, posebno Slavenima. Sustavno je građena predodžba Židova kao manje vrijednih ljudskih bića i, u isto vrijeme, ljudi koji samim svojim porijeklom predstavljaju prijetnju njemačkoj državi i narodu.

Njemački nacizam imao je u svojim počelima i izraženi antisemitizam, rasizam i prezir prema svim nearijevskim narodima, posebno Slavenima. Sustavno je građena predodžba Židova kao manje vrijednih ljudskih bića i, u isto vrijeme, ljudi koji samim svojim porijeklom predstavljaju prijetnju njemačkoj državi i narodu

Okrutnost kojom je ta indoktrinacija izmišljenim neprijateljima rezultirala i masovni zločini Holokausta i genocida izvršeni njemačkom pedantnošću, učinili su nacizam najvirulentnijim oblikom fašizma.

U demokraciji je ravnopravnost slobodnih građana temeljni princip, njena suština, a općeprihvaćeni postupak mirne smjene vlasti jedini poznati mehanizam koji koliko-toliko garantira da loša vlast neće učiniti previše štete.

Opredjeljenje za slobodu i ravnopravnost nužan je uvjet za demokraciju, ali postojanje demokracije nije dovoljan uvjet da bi pravednost u društvu, sloboda i ravnopravnost građana bili sačuvani.

Brojni su primjeri napuštanja ili srozavanja već dostignutih demokratskih standarda: od atenske demokracije koja je Sokrata osudila na smrt zbog kvarenja mladih i ateizma do demokracija u nekim europskim tranzicijskim državama danas, koje vode demokratski izabrani političari izrazito autokratskih i neliberalnih stavova.

Obrazac po kojem takvi političari dobivaju podršku dijela birača uvijek je isti i koliko god puta bio ponavljan i prečesto se pokazao uspješnim.

Odgovoran pristup obično složenim problemima, vodeći računa o etičkim načelima kao što su ravnopravnost i sloboda za sve, prikazuje se kao neodgovorno zanemarivanje vlastite sigurnosti i sigurnosti svog naroda.

Uvijek se nađu grupe, Židovi, Romi, manjine, izbjeglice… čiji pripadnici se propagandnim poluistinama i izmišljotinama stigmatiziraju, a cijela grupa predstavlja kao opasnost za većinski narod.

Rast nacionalizma, šovinizma, ksenofobije, logička je posljedica takvih politika i, jednom kad su strahovi stvoreni, izvor podrške tim politikama.

Kako odricanje od slobode i ravnopravnosti podsjeća u europskim zemljama na kvinslinške fašističke režime iz prošlosti, pokušava se prošlost promijeniti, zločine tih režima umanjiti i relativizirati.

Glavna mana demokracije nije, kako neki njeni kritičari ističu, njena neefikasnost. Posljednjih stotinu godina demokracije su se pokazale efikasnije od totalitarnih režima i u ratu i u miru.

Glavna mana je da demokracije nisu razvile ”nepropusnost” za političare demagoško-populističkog usmjerenja koji više-manje otvoreno odbacuju slobodu i ravnopravnost, a na njihovo mjesto biračima nude paket predrasuda i netolerancije na kojem je u pravilu etiketa ”domoljublje, red, rad i disciplina”.

Moderni antifašizam obrana je demokracije kao političkog sistema i njenih temeljnih odrednica, slobode i ravnopravnosti, od totalitarističkih tendencija koje oduvijek fasciniraju dio ljudi i, za neke, predstavljaju motiv bavljenja politikom.

U tom smislu mogao bi se zvati i antitotalitarizam.

Samo što u današnjoj Hrvatskoj i današnjoj Europi prijetnje dostignutim standardima slobode, ravnopravnosti i ljudskih prava dolaze od ekstremnih desnih pokreta i političkih stranaka.

Postepeno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao, najveća je prijetnja demokraciji u današnjoj Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu demokratskih država u svijetu. Naravno, ako je ne shvaćamo samo kao vlast većine, već kao nedvosmisleno i trajno opredjeljenje za više standarde sloboda pojedinca, ravnopravnosti i socijalne pravednosti

Stavovi koje ti pokreti i stranke zastupaju, radikalni nacionalizam, dehumanizacija i stigmatizacija pripadnika pojedinih grupa, militarizacija društva i protjerivanje slobode javne riječi ”unutar četiri zida”, današnjim generacijama trebali bi biti poznati iz knjiga o usponu fašizma u Europi 1920-ih i 1930-ih godina.

Suprotstavljanje tim stavovima, kao i veličanju fašističkih režima iz vlastite prošlosti koji su slične stavove provodili u djelo, prirodno je zvati antifašizam.

Individualne slobode i ljudska prava vezane za otvoreno demokratsko društvo predstavljaju veću odgovornost i mogu doći u sukob s našim duboko usađenim porivom prema sigurnosti koju daje pripadnost zatvorenoj plemenskoj zajednici.

Izbor između slobode i sigurnosti ozbiljan je i složen problem za svako društvo. On je često prikazivan kao alternativa ili – ili, jedno možete dobiti samo nauštrb drugoga.

Iskustvo je pokazalo, suprotno stavovima mnogih filozofa, povjesničara i političara, da su do sada jedino razvoj demokracije unutar država i mirotvorna politika među njima vodili, na duži rok, povećanju i slobode i sigurnosti.

Javna potpora tom razvoju i takvoj politici, ma kako je zvali danas, nastavak je vjekovne borbe za bolje i pravednije društvo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora