Zašto vraćam zaslužene novinarske nagrade HND-u?

U četvrtak sam bio loš novinar. Vozio sam se prema Austriji (da pratim jedan meni jako važan skup stručnjaka za pitanja vezana uz Balkan s kojima se družim, uz plaćene troškove puta i smještaja, od 2000. godine) i slušao sam vijesti HR1. Čuvši da je Maja Sever postala ”novinarka godine” ugasio sam radio (ekipa je glasala solidarno, ili protestno, jer je ukinuta važna i kvalitetna emisija ”Hrvatska uživo” i to je, mislio sam, razumljivo) i prebacio na CD. Slušao sam Claptona. Nisam želio da me ostatak vijesti iz HND-a oneraspoloži. Nesvjesno sam bježao od stvarnosti. A to nije dobro.

Bio sam loš, kažem, jer sam ugasio radio a da nisam čuo tko su ostali nagrađeni od strane ”stručnog žirija” Hrvatskog novinarskog društva i zašto.

Što bi se promijenilo da sam u četvrtak popodne, a ne u subotu navečer, u kasno doba lutajući po bespućima Facebooka u dvorcu Reichenau, saznao da je Ivana Petrović s Nove TV nagrađena za padanje u nesvijest nakon Praljkova samoubojstva? Eto, bio bih manje glup, bio bih dva dana manje glup.

Jer nije li glupost očekivati da se ludilo u kojem se hrvatsko novinarstvo nalazi od 1991. odjednom prekine, pa da se kriteriji koji se poštuju, primjerice, kod dodjeljivanja Pulitzerove nagrade primijene i kada HND dodjeljuje svoje nagrade?

Naravno da je ludost i da je glupost koje, priznajem, prakticiram time što sam i dalje član Hrvatskog novinarskog društva kad nisam zakopao novinarsku iskaznicu kad je Branka Slavica ”ispala” bolja od Branimira Pofuka ili kad je Goran Milić ”izgurao” Dragu Hedla.

Što bi se promijenilo da sam u četvrtak, a ne u subotu navečer, u kasno doba lutajući po bespućima Facebooka u dvorcu Reichenau, saznao da je Ivana Petrović s Nove TV nagrađena za padanje u nesvijest nakon Praljkova samoubojstva? Eto, bio bih manje glup, bio bih dva dana manje glup

Itekako je glupo, i u potpunosti uvažavam Viktora Ivančića koji sasvim sigurno smatra da sam lud i budala što uopće očekujem neku promjenu u društvu u kojem desetak i više ”kolega” u kolumnama, komentarima i izvještajima kanonizira ratnog zločinca Gojka Šuška u povodu 20. godišnjice odlaska na Ahiret. Jer zašto bih ja bio pametan ili priseban kad zaboravljam da, parafrazirat ću Žarka Puhovskog, problem nisu ustaše, već domobrani i falš partizani, rulja koja se pridruži pokoljima i važnim društvenim ”eventima”?

Elem, čuli ste već, u subotu navečer, eto, saznah da je Ivana Petrović, poznata kao osoba koja predstavlja sve ono što televizijsko novinarstvo ne smije biti (i zato ne gledam Novu TV i ne dajem im izjave, pak se ponašam kao da ne postoje, što je, znam, glupo, jer postoje i kroje javno mnijenje ove u svakom pogledu razorene, bankrotirane i moralno opustošene državice), dobila to velevažno priznanje. Naime, kaj, jebeš novinara ako mu se njuška ne vrti na ekranu: neće dobiti Večernjakovu ružu i može se frigati.

Istodobno sam saznao da je Boris Pavelić odlučio vratiti svoju nagradu Mariju Jurić Zagorka i, znate već i to, u subotu kasno navečer sam na portalu, Twitteru i mom FB zidu objavio da i ja vraćam dvije nagrade, one dobivene za 1995. i 1997., s obzirom na to da smatram kako je novinarstvo bez etike – laž.

Kaže mi jedan meni jako važan i drag kolega da u tom konstatiranju kasnimo kvarat stoljeća, ali, što, ja ne kasnim. Mislim da ne kasnim. Postoji trag da sam tek skinut s vojske u ožujku 1992. (u koju sam pošao iz bogoslovije) zakoračio putem kojim idem i sada.

U tome je kvaka.

I sada ću pojasniti zašto vidim smisla u tome da vratim nagrade (u trenutku pisanja ove kolumne saznajem da nagrade HND-u vraćamo: Boris Pavelić, Vojislav Mazzocco, moja malenkost, Ivan Kralj, Zinka Bardić, Ernest Marinković i Ljubica Letinić, iako vjerujem da to neće biti konačan popis), zašto nije presudno što je do sada bilo milijun prilika da se to napravi, zašto ne mora biti ključno ni što je HND prešutio glorificiranje Praljkova samoubojstva kao i izvještaj Ivane Petrović ispred Haške sudnice kao sramotu za profesiju i zašto neću zapaliti ili u vrtu iza kuće zakopati novinarsku iskaznicu.

Kaže mi jedan meni jako važan i drag kolega da u tom konstatiranju kasnimo kvarat stoljeća, ali, što, ja ne kasnim. U tome je kvaka

Kao prvo, imam puno razumjevanje za predsjednika HND-a koji je rastrgan između Kuala Lumpura, Dohe i Bruxellesa (doktorirat će čovjek na kraju u premošćivanju gužvi i raznih komplikacija na zračnim lukama kamo ga vode urgentni poslovi hrvatskog novinarstva). Naš predsjednik se trudi ali ne može on sam nadomjestiti sve one članove koji su sve manje zainteresirani za HND. Zatim, sanjam društvo i zemlju u kojoj će biti moguće da nas netko poput Slavice Lukić cehovski predstavlja. Konačno, siromašan sam i živim u nadi da će HND nakon moje skore smrti ipak platiti troškove pogreba jer ja ni za to nemam para.

A sada o nagradi.

Mario Sladić (HTV), Anka Bilić Keserović (N1) i Sabina Tandara Knezović (Nova TV) ocijenili su izvještavanje Ivane Petrović o presudi hercegovačkoj šestorci i samoubojstvu Slobodana Praljka vrhuncem televizijskog novinarstva u 2017. godini. Marijana Kranjec (HTV) i Zoran Šprajc (RTL), preostali članovi HND-ova žirija, glasali su protiv i bili – preglasani, glasio je izvještaj Indexa.

Mario Sladić je snimatelj, kažu ”HTV-ova legenda” (a kao takav i predsjednik žirija!), a legendama je valjda dozvoljeno sve, pa i to da im ne bude jasno što jest, a što nije kvalitetno televizijsko izvještavanje. Dakle, pustimo Marija, on misli da je Petrovićka super. Anka Bilić Keserović bi sutra isto tako dala nagradu i Velimiru Bujancu, jer, zašto ne? To što je s HTV-a prešla na N1 ne znači ništa osobito. Kolegica je dezorijentirana i kao takva, čini se, bila jezičac na vagi u ovoj tragikomičnoj situaciji. Sabina Tandara Knezović se trebala izuzeti ne zato što možda smatra da su Bljesak i Oluja sasvim cool akcije ili što su Jadranko Prlić i kompanija ”žrtve međunarodne zajednice”, to je ionako prostor mainstream novinarstva u RH, već zato što se radilo o glasovanju (jasno podijeljenom) o osobi iz njene redakcije. Marijani Kranjec se ispričavam jer ništa ne znam o njoj. Zoranu Šprajcu se takav gaf kao što se dogodio Anki Bilić ipak ne može potrefiti.

Pozivam nagrađene kolegice i kolege da preispitaju svoju savjest i motive zašto se bave novinarstvom, pa da se odazovu ispravnoj odluci i pozivu kolege Borisa Pavelića i da vrate nagrade

Odluka žirija je promašena, rečeno je već (Documenta je to prva učinila) i neetična,i pa bi tu bilo posla i za Vijeće časti HND-a. Ali ne samo to, mislim da je proceduralno oboriva.

Pošto sam imao prilike biti članom žirija za novinarske nagrade HND-a, znam i kakve dileme mogu nastati, ali kada netko, iz bilo kojeg razloga, dodijeli nagradu osobi koja je (u prilogu koji se nagrađuje) izustila kako je “presuda šestorci sarkazam pravde na međunarodnom sudu u 21. stoljeću”, pak da “destabilizacija Hrvata (u BiH, op.a.) uvijek destabilizira Hrvatsku, jer se pitam, ako to tako nastavi, tko će nam čuvati ovaj uski dio granice od Splita do Prevlake. Prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini povratnici iz Sirije”, taj/ta pokazuje ne samo da je zalutao/la u žiri već i da, što tvrdim puna dva desetljeća, HND nema jasnih kriterija kod dodjeljivanja nagrada, pa ni onu za novinara godine, to jest da se kriteriji ne poštuju.

Ovo želim istaknuti: ne dižem bunu protiv vodstva HND-a. Ne rušim nagrade. Želim pozvati kolegice i kolege da se zamislimo o tome kakvo društvo imamo, zašto ga uopće imamo i onda, kakve nagrade dajemo, zašto ih dajemo, kome ih dajemo i tko ih daje: tko uopće sjedi u nekom od žirija. Jer tu dosta toga ne valja.

I što sad? Zašto se truditi oko jedne sporne nagrade kada je cijelo hrvatsko društvo trulo, kada je sasvim normalno da televizija u goste pozove ubojice kao komentatore (polako, ne rade to samo ove ”klasične”, radi to i N1 koja je neki dan ugostila lika iz Počasnog bleiburškog voda da kaže prigodnu riječ o nadolazećem parastosu ustašama).

Truditi se moramo jer kaos i apatija nisu rješenje za naše probleme.

Ponovit ću: dosta mojih kolega mi se javilo apelirajući da ne činim to, tvrdeći kako su moje nagrade bile zaslužene. Naravno da jesu. Ja sam jedan od onih koji su devedesetih osvjetlali obraz našoj itekako kompromitiranoj profesiji (Feral Tribune, Novi list, Radio 101… nije nas baš puno, ali nas je bilo). Nećemo se lagati ili prakticirati lažnu skromnost.

Dobio sam nagrade i zbog toga što sam nosio glavu u torbi (ja sam to tako doživio), a ne samo dobro pisao, usred rata, a nagrade su mi dali časni ljudi u drugim žirijima i drugim vremenima.

Ipak, hladne sam glave odlučio. Meni su te nagrade puno značile i nije mi bilo lako donijeti ovu odluku (ne zato što bi mi bilo važno da mi u CV-u piše ”višestruko nagrađivani novinar”), ali tvrdim da ovakvo Hrvatsko novinarsko društvo nama ne treba. Dakle, društvo koje će nastaviti paktirati s govorom mržnje, s neetičnim novinarstvom. Gđa. Petrović je funkcionirala kao propagandistica takozvanih hrvatskih viših interesa, a nasuprot interesa koje zastupaju novinari koji drže do Kodeksa časti i do postulata novinarstva uopće.

Mario Sladić (HTV), Anka Bilić Keserović (N1) i Sabina Tandara Knezović (Nova TV) ocijenili su izvještavanje Ivane Petrović o presudi hercegovačkoj šestorci i samoubojstvu Slobodana Praljka vrhuncem televizijskog novinarstva u 2017. godini. Marijana Kranjec (HTV) i Zoran Šprajc (RTL), preostali članovi HND-ova žirija, glasali su protiv i bili – preglasani

Kad bi predsjednik HND-a Saša Leković pročitao još jednom naš Kodeks časti, kad bi se osvrnuo na vlastiti novinarski put, kad bi pročitao testament koji je novinarima čitavog svijeta ostavio Joseph Pulitzer, po kojem se zove najuglednija novinarska nagrada uopće, a to je da novinari ne smiju nikada odustati od zastupanja općeg dobra, istine i prava onih koji su na bilo koji način obespravljeni (izjavio sam za Index.hr), tada Saša Leković i kolege iz Izvršnog odbora ne bi imali drugi izlaz nego predložiti Središnjem odboru HND-a da poništi odluku stručnog žirija za televizijsko novinarstvo koji je nagradu dao Ivani Petrović.

Vjerujem da HND mora postojati i zato neću iz njega izaći premda je sve više kolega, i to kvalitetnih, koji ga napuštaju ili s nama, odnosno s Društvom kao takvim ne žele imati posla.

Zašto ne odustajem od članstva i zašto vraćam nagrade premda smatram da HND treba resetirati?

Ovo je moja platforma rada i ovo su moji razlozi:

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Takvo novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar u slobodi i u poštovanju života i istine svakog bitka služi istini.

Kao ljudska bića i novinari su moralna i razumna bića koja nastoje otkriti vezu između vjernosti sebi i vjernosti profesiji te je u svakodnevnome djelovanju i ostvariti. Iz te uske povezanosti izrasta, po mom sudu, i snaga i vjerodostojnost svake, pa i novinarske profesije. A ona se mora temeljiti na istini: ponajprije na istini o sebi, potom na istini o vlastitom ponašanju i djelovanju, te na kraju na istini o novinarskoj profesiji, kao i o novinarstvu i medijima danas.

Kao osnivač i glavni urednik ovoga portala još jednom ističem što nas pokreće, zašto smo se ovdje okupili:

Mi novinari i suradnici portala Autograf.hr uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavimo privilegijima, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremimo oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Zašto se truditi oko jedne sporne nagrade kada je cijelo hrvatsko društvo trulo, kada je sasvim normalno da televizija u goste pozove ubojice kao komentatore (samo polako, ne rade to samo ove klasične, radi to i N1 koja je neki dan ugostila lika iz Počasnog bleiburškog voda da kaže prigodnu riječ o nadolazećem parastosu ustašama). Truditi se moramo jer kaos i apatija nisu rješenje za naše probleme

Hrvatsko novinarsko društvo može sve ovo ignorirati. Može nastaviti s procesom razgradnje i samodestrukcije. Može se praviti da nije važno što većina članstva ne sudjeluje u glasovanju za novinara godine (to radi tek petina i manje od toga), što se sada jedna grupa kolega koja neće savijati kičmu odlučila pobuniti, sebe radi, ali i Društva radi.

Naravno da mi nećemo, da ja neću ispraviti tolike nepravde i bezobrazluke. Ne možemo. Ali ja sam govorio, na vrijeme, upozorio sam da ratne huškače među novinarima treba goniti kao što se gone ratni zločinci (što je bila želja prvog haškog tužitelja Richarda Goldstonea). Da nisam, ponavljam, na vrijeme upozorio na ubojstva Srba nakon Oluje i da nisam puno toga još uradio kao novinar, ne bi ova moja gesta, možda zakašnjela, imala smisla. Ali ja želim, ako ništa drugo, ako baš samo to, ostati dosljedan samome sebi.

Na kraju, zašto sve ovo pišem? Pozivam nagrađene kolegice i kolege da preispitaju svoju savjest i motive zašto se bave novinarstvom, pa da se odazovu ispravnoj odluci i pozivu kolege Borisa Pavelića i vrate nagrade.

Zahvaljujem.

Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora