Zašto se on hvata za prepone?! Da nije genitalni osip?

Ni najstariji Švicarci, što se kaže, ne pamte kad se u njihovoj zemlji ratovalo.

Ostalo je samo u knjigama kako se vojska nekoliko liberalnih, većinski protestantskih kantona sukobila sa snagama konzervativnih, većinski katoličkih. Sve je trajalo manje od mjeseca, od trećeg do dvadeset devetog studenog hiljadu osamsto četrdeset sedme, i završilo pobjedom liberala, s jedva stotinjak mrtvih na obje strane. U švicarskom građanskom ratu bilo je manje žrtava nego na srpskoj svadbi kad mladoženja puškom gađa jabuku na vrhu kuće.

Još onda, u prvoj polovici devetnaestog vijeka, dok su naši krajevi praktično još bili u željeznom dobu, s dvojicom, najviše trojicom pismenih na hiljadu stanovnika, Švicarci su imali pameti da shvate kako je rat besmislen, kako se mržnjom i nasiljem nitko nije usrećio, kako i pobijeđeni i poraženi na koncu jednako gube.

Sve otad, stotinu sedamdeset pet godina katolici skladno žive pored protestanata, bratstvo i jedinstvo vlada između sedam i po milijuna Švicaraca.

Svi se oni jednako uvažavaju, pozdravljaju i jedni drugima potiho idu na živce, bez razlike govore li njemački, francuski, talijanski ili retroromanski.

Švicarska je tako uredna i mirna zemlja da se njezini stanovnici uzrujavaju joj samo oko kućnog reda. Ako susjedi opaze da delikvent s drugog kata ne razvrstava otpad ili, još gore, da je sociopat na četvrtom u ponoć pustio vodu u zahodu, oni ih ljubazno, ali odlučno upozore kako je nedopustivo da kora od banane završi u istoj vrećici sa ambalažom deterdženta za posuđe, a vodokotlići u cijeloj zgradi od deset navečer do sedam ujutro moraju ostati apsolutno tihi.

Takvi potisnuti, odmjereni, pasivno agresivni Švicarci posljednjih su dana bili u velikom čudu.

Nekolicina se ciriških bankara u petak navečer okupila zbog utakmice svoje reprezentacije protiv reprezentacije Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru.

Uz pivo i grickalice, kako navijačima i priliči, proslavili su kad je njihov napadač Xherdan Shaqiri postigao zgoditak za jedan – nula. Osmjehnuli su se, lagano podigli čaše i suzdržano srknuli pivsku pjenu, ali ih je zasmetalo da je jedan od njih usput noktom na kažiprstu dva puta žustro kucnuo po ploči stola.

Prijekornim su ga pogledima upozorili da su takvi divlji izljevi veselja ipak nešto neumjesni, da se takva odvratna buka neće trpjeti, a on je shvatio da je atavističkim lupanjem pogriješio i pokajnički slijegajući ramenima bez riječi se ispričao.

Drugi je zbunjujući trenutak bio kad se protivnički igrač Dušan Vlahović, nakon gola kojim je Srbija u jednom trenutku povela, uhvatio za prepone. Švicarci su sumnjičavo pogledali, zašto se mladić hvata za prepone?

Da nije možda genitalni osip? Gljivična infekcija, predložio je netko. Vjerojatno se zarazio pod zajedničkim tušem u svlačionici.

No, onda se i njihov igrač, kapetan Granit Xhaka zgrabio između nogu i bankarima više ništa nije bilo jasno. Jedino što im se činilo logično objašnjenje fenomena da se i Srbi i Švicarci hvataju za prepone bilo je da su nogometaši, gurajući se i hrvajući na terenu, jedni od drugih dobili stidne uši.

Najveća je prepast među bankarima nastupila ipak na kraju utakmice, kad je srpski golman krenuo daviti Xhaku. Šta je sad ovo, razrogačili su oči? Da nisu pogriješili? U televizijskom programu su se morali uvjeriti da je to još uvijek nogomet.

Pa jasno, rekao je jedan, ovdje je teren velik, četvrtast i travnat, a u mixed martial arts je osmerokutan, manji i ograđen visokom žicom. Ali, zašto se mladići gušaju, to im je ostala zagonetka.

Od petka navečer Švicarci se tako čude. Drago im je da su došli u osminu finala, ali način na koji se to dogodilo, pobjedom u zadnjoj utakmici Skupine G, i dalje ih zbunjuje. Sasvim su zaboravili kako je to kad se netko ne podnosi jer je drugačiji.

Sto sedamdeset pet godina dvije vjere i četiri jezika u njihovoj planinskoj zemlji mirno žive vrata do vrata, a sad su se nedužni zatekli usred nečijeg tuđeg sukoba hiljadu i po kilometara od njih, u mržnji i nasilju koju su im neki doseljenici prokrijumčarili u gepecima, zajedno sa šljivovicom, kajmakom i sudžukicom.

“Ali, čuješ, ne mogu opet Srbi Albancima pustiti Kosovo. Tu su njihove svetinje, njihovi manastiri”, rekao je jedan ciriški bankar zamišljeno, a ostatak društva ga je zapanjeno pogledao.

I tek možda nakon desetak sekundi opazili su mali osmijeh na rubu njegovih usana, jedva primjetan znak rijetke pojave da je neki Švicarac ispričao vic.

Tu su svi odjednom prasnuli, čitava se kuća zaorila od kikota. Svetinje, govorili su Švicarci otirući suze od smijeha. Manastiri, ponavljali su ne mogavši se pravo načuditi kako je to blesavo. Koji si ti mangup, dobacio je netko šaljivcu.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Okupili se švicarski bankari kako bi gledali utakmicu sa Srbijom, a onda je nastupio zbunjujuć trenutak: ”Zašto se on hvata za prepone?! Da nije genitalni osip?”).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora