Zaprepašćujuće je bilo gledati zastupnike kako udaraju po HRT-u

Građane je donedavno ljutilo da saborski zastupnici uzimaju plaću, a ne dolaze na posao. Izbezumljivali su ih prizori polupraznih klupa. Gnjevom ih je ispunjavalo da Željko Kerum, poznat i kao svjetski megacar, legenda i obožavano biće, u cijele četiri godine mandata nije nego dva puta po pola sata boravio u sabornici.

Danas shvaćamo kako to možda i nije loše.

Ako je neki časni zastupnik samokritično shvatio da je glup i da mu je bolje šutjeti, čemu ga uznemiravati? Ostavite čovjeka na miru.

Zaprepašćujuće je to bilo slušati prošli tjedan, kad je nekolicina zastupnika ustala protiv ustanove koja je dulje od šezdeset godina naše zajedničko kulturno dobro i koja postoji neovisno o tome koja je stranka na vlasti, tko je u stolici predsjednika Uprave i čije nasmiješeno lice gledateljicama i gledateljima želi dobru večer na početku centralne informativne emisije

Šutljivi i samozatajni poslanici koji imaju pametnija posla od dobrobiti hrvatskog naroda i hrvatske domovine zapravo su blagoslov, shvaćamo posljednjih dana gledajući Ivana Penara kako na oprugu skače iz stolice i kad ima i kad nema što reći, a nije dosad zaista bilo ni jednom da je taj imao nešto reći. Nešto da je baš moralo biti rečeno.

Dapače, sve što je on prevalio preko usta bilo je, bez iznimke, hvalisavo, samodopadno blesavo, nepromišljeno, nezrelo i za rubriku “vjerovali ili ne”.

Joj, ne opet ovaj, zapomagali su gledatelji pred malim ekranima svaki put kad bi njegova ruka odlikaški sunula uvis.

Odvedite Ivana Penara na sladoled, predlagali su nezadovoljni građani saborskim službama. Stavite mu crtani film. Kupite mu legiće.

Odvedite ga u zoološki vrt da haringama hrani tuljane. Učinite nešto, šta košta da košta, samo da hiperaktivni lutak zašuti.

U raspravi o Zakonu o HRT-u prošli je tjedan pozvao narod da prestane plaćati televizijsku pretplatu.

Ako je neki časni zastupnik samokritično shvatio da je glup i da mu je bolje šutjeti, čemu ga uznemiravati? Ostavite čovjeka na miru

Samo tako, tek stoga što mu se ne sviđa Informativni program, rijetko ga citiraju u Dnevniku ili ne zovu u Otvoreno, Ivan Pernar bi spalio čitavo Prisavlje, ukinuo dramsku produkciju, snimanje serija, dokumentaraca, zabavnih, dječjih i poljoprivrednih emisija, bez milosti razjurio i Simfonijski i Tamburaški orkestar…

Kontajući valjda kako Televizija postoji da bi se njih snimalo, politički i medijski nevježe se domišljaju kojekakvih sumnjivih i ishitrenih mjera da bi je disciplinirali. Za svoj kratkoročni probitak kockaju se budućnošću jednoga važnog javnog servisa.

Zaprepašćujuće je to bilo slušati prošli tjedan, kad je nekolicina zastupnika ustala protiv ustanove koja je dulje od šezdeset godina naše zajedničko kulturno dobro i koja postoji neovisno o tome koja je stranka na vlasti, tko je u stolici predsjednika Uprave i čije nasmiješeno lice gledateljicama i gledateljima želi dobru večer na početku centralne informativne emisije.

Ne moraju vam se zaista sviđati ni Hloverka Novak-Srzić, ni Mislav Togonal ni Branko Uvodić, kao što se meni, recimo, izrazito ne sviđaju, da biste shvatili kako je HRT nešto mnogo veće, složenije, nadilazi sve naše pojedinačne političke interese.

A kako uskogrudni naši pojedinačni politički interesi mogu biti otkrilo nam se prošli tjedan kad se Nikola Grmoja neoprezno izlanuo da su Mostovi zastupnici pokrenuli raspravu o HRT-u najprije da bi napakostili odvjetničkom uredu Marjana Hanžekovića, koji ovrhama namiruje dugove onih što nisu na vrijeme platili televizijsku pretplatu, a sve zato što novine u vlasništvu Marjana Hanžekovića ružno pišu o Mostu nezavisnih lista.

Neću ovdje napisati ni riječ da bih obranio Marjana Hanžekovića jer bi bilo vrlo neprilično da ga ja, kao njegov zaposlenik, branim.

Ako će zbog mojih podrugljivih tekstova o Grmoji, Bulju i drugim Mostovim mudrijašima izokola stradati i Togonal, Hloverka i Branko Uvodić, stvar mi se, dapače, malo i sviđa, ali bih opet pozvao Grmoju i Bulja da ubuduće pokušaju biti razboritiji i oprezniji i koncentriranije ciljaju neprijatelje

Osim toga, ako Nikola Grmoja i Miro Bulj stvarno vjeruju da je Marjan Hanžeković nekakav džemsbondovski negativac što izvaljen u kožnom naslonjaču, milujući sijamsku mačku, kroz zlokobni cerek zapovijeda svojim biranim novinskim komadnosima: “He, he! Donesite mi glave Nikole Grmoje i Mira Bulja”, spremno ću im potvrditi: “Momci moji, to vam je živa istina.”

Primijetio bih uzgred samo kako je njihova saborska rasprava prošli tjedan bila nešto imbecilna.

Gađati iz oružja velikog kalibra zgradu HRT-a da bi se nekoliko kilometara kolateralno uništilo odvjetnički ured Marjana Hanžekovića i njegove novine, jedan je od najbesmislenijih, najuzaludnijih političkih poteza ikad. Iskreno, meni to nije sasvim mrsko.

Ako će zbog mojih podrugljivih tekstova o Grmoji, Bulju i drugim Mostovim mudrijašima izokola stradati i Togonal, Hloverka i Branko Uvodić, stvar mi se, dapače, malo i sviđa, ali bih opet pozvao Grmoju i Bulja da ubuduće pokušaju biti razboritiji i oprezniji i koncentriranije ciljaju neprijatelje.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora