Vukovar, mjesto posebnih lupetanja Josipa Bozanića

Veća se grupa biskupa i svećenika našla prošli petak u Vukovaru, u Koloni sjećanja, što je pohvalno; možda ti ljudi pomognu apelima i propovijedima uskrsnuću trulog leša za konzerviranje.

No, dobro, nemojte se odmah žestiti: zar Vukovar nije mrtviji nego što je to bio 18. studenog 1991.? Jelena Lovrić podsjeća kako, gledaju li se ekonomski pokazatelji, Vukovar nikada nije bio mjesto posebne brige države.

Ja ću reći da se Vukovaru sistematski lagalo i da se Vukovarom vlast služila da laže svima nama građanima. To je grad u koji se dolazi paradirati, uz dužno poštovanje svima onima koji tamo od srca iskazuju pijetet i koji su u Vukovaru izgubili jednog ili više članova obitelji, zdravlje i budućnost.

Vukovar je u Jugoslaviji bio među top destinacijama, danas je među socijalno najugroženijima. BDP, koji je pred rat iznosio više od devet tisuća dolara po glavi stanovnika, sad je prepolovljen. Broj zaposlenih bio je veći od današnjeg broja stanovnika. Zato mladost iz Vukovara odlazi, kao i drugdje iz Slavonije.

Ja ću reći da se Vukovaru sistematski lagalo i da se Vukovarom vlast služila da laže svima nama građanima. To je grad u koji se dolazi paradirati, uz dužno poštovanje svima onima koji tamo od srca iskazuju pijetet i koji su u Vukovaru izgubili jednog ili više članova obitelji, zdravlje i budućnost

Vukovar je i mjesto mržnje i segregacije. Dubrovački biskup Mate Uzinić je prije dvije godine rekao da pravi problem u Vukovaru nisu ćirilične ploče, nego su problem etnički odvojene škole. A u tom pogledu ništa se u dvadeset godina nije napravilo.

Hrvati i Srbi dijele se od malena, od vrtićke dobi uče ih da je podijeljenost, svojevrsni apartheid, prirodno stanje. Tako sjeme zla koje je posijano u Vukovaru, kaže Uzinić, prenosimo na nove generacije.

Mate Uzinić je u Vukovaru 18. studenog 2014. propovijedao protiv podjela, a za podjele su se i u godini prije toga i kada je Uzinić predvodio zadušnicu na memorijalnom groblju zauzimali predstavnici Stožera za obranu Vukovara (i njihovi politički inspiratori i logističari).

Utoliko je Uzinićeva poruka bila savršeno jasna i zapravo se slagala s izjavom tadašnjeg predsjednika Josipovića ”o pobjedi jedinstvene Hrvatske na Dan sjećanja”.

Zašto ističem prisutnost biskupa prošlog petka i zašto podcrtavam Uzinićevu propovijed? Jer je dubrovački biskup govorio o oprostu. Premda je prozvao one koji su činili zločine da ih napokon priznaju, svejedno je kazao da zločine treba oprostiti. I razvio je kompletnu strategiju pomirenja.

Njegova je propovijed u velikom kontrastu s porukama zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji je ove godine zloupotrijebio mjesto i priliku, pa je opet lupetao o komunistima, ali i usput podržao falsifikatore povijesti, one koji bi željeli da se o ustašama govori dobro i u superlativima. Otprilike kako i biva na stranicama njegova katoličkog tjednika Glas Koncila.

Umjesto da, kao Uzinić ili Ivan Pavao II., cjelovito progovori o praštanju, Bozanić progovara revizionistički – ta komu još nije jasno što se na našem tlu odvijalo tijekom Drugog svjetskog rata (osim onima koji bi se preko Stepinca željeli domoći bolje prošlosti)?!

A propo nepravde, zna li Bozanić išta o stanovitom Siniši Glavaševiću i njegovoj radijski emitiranoj optužbi na račun Hrvatskog sabora? Podsjetimo ga: ”Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske Vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike…”

”Znamo koliko znače osjećaji i riječi nad grobovima najmilijih. Prijašnjih smo godina, svjesni raznih stranputica kojih smo bili svjedoci, upozoravali na pogubnost pokušaja da se zaniječe posebnost Vukovara i zanemari istina o Vukovaru, te istina o stradanju hrvatskih ljudi u Domovinskome ratu. Taj se nemar samo nadograđuje na nemar prema istini o Drugome svjetskom ratu i o komunističkome poraću, što je do danas nošeno prikazima s debelim naslagama laži. Zbog tog nemara, pokazuje se da su iste laži još uvijek dovoljno jake da se njima uvijek iznova truje naša sadašnjost”, kazao je Bozanić.

”Laž u debelim naslagama”? ”Trovanje sadašnjosti?” Što to radi kardinal, pokajnički progovara o uredničkoj politici Glasa Koncila?

Mislim da taj film nećemo skoro gledati.

Bozanić, što je najstrašnije, opet staje na stranu stožeraša (koji su divljački razbijali ćirilične table), pa kaže:

”Komu je trebalo dovođenje do apsurda međuljudskih odnosa, napetosti između institucija i ljudi koji su najviše propatili? Koji su to dobri plodovi izrasli iz provociranja hrvatskih branitelja? Koliko je samo vremena, života, energije hrvatske nacije koštalo poigravanje s osjećajima hrvatskih građana?”

Uz tek sporedno spominjanje oprosta Bozanićeva je propovijed, ne prvi puta, postala ogled nacionalizma i hrvatovanja.

Nije rekao ništa, ali apsolutno ništa o tome što Crkva misli učiniti da ljudima u Vukovaru bude bolje: samo je srcedrapatelno i kičasto opleo po boli, i tuzi i nepravdi koja je Hrvatskoj učinjena: kao da on teško pati iza rešetaka svoga Alcatraza na Kaptolu 31, gdje, kako znamo, svaki dan dijeli trpezu s najvećom sirotinjom Zagreba tako da se papa Franjo, kada to čuje, mora sakrivati od stida.

A propo nepravde, zna li Bozanić išta o stanovitom Siniši Glavaševiću i radijski emitiranoj optužbi ”Vukovara” na račun Hrvatskog sabora, Vlade i Tuđmana?

Kako svjedoči vukovarski branitelj i bivši resorni ministar Predrag Fred Matić, Vukovar je branilo manje od dvije tisuće ljudi. No, vukovarska 204. brigada ima danas četiri tisuće pripadnika – što je prvi apsurd. Drugi je da vukovarske braniteljske mirovine prima 6700 ljudi. I brojka raste

Podsjetimo ga: ”Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, hrvatske Vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike… Optužujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi Vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se, da ćete Vi doći prije do njih, ne možete gospodo, garantiram Vam…”.

Zna li Bozanić išta o tome zašto je zapravo Franjo Tuđman žrtvovao Vukovar i zašto je Gojko Šušak s ”kolegama” izazvao tamošnji sukob na zaprepaštenje Josipa Reihla Kira?

Kaže Viktor Ivančić da u dane obilježavanja vukovarske tragedije Hrvatska sa svojim masovnim inscenacijama i strogo propisanim sentimentima ponajviše nalikuje Sjevernoj Koreji. I nitko ni da zucne.

E, pa ja ću zucnuti.

Počnimo od mita branitelja kojima se klanja, bezrezervno, ovaj nadbiskup – ljubitelj razbijača ćiriličnih tabli. Kako svjedoči vukovarski branitelj i bivši resorni ministar Predrag Fred Matić, Vukovar je branilo manje od dvije tisuće ljudi (pod oružjem ne više 0d 400 osoba). No, vukovarska 204. brigada ima danas četiri tisuće pripadnika – što je prvi apsurd. Drugi je da vukovarske braniteljske mirovine prima 6700 ljudi. I brojka raste.

Kako je to moguće? Matić daje jedno tumačenje koje ”pije vodu”: ”Tomislav Merčep bio je šef vukovarskog Ureda za obranu od proljeća do 31. kolovoza 1991., kada su u Vukovar došli Mile Dedaković – Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb. Kasnije je on potpisivao potvrde o sudjelovanju u obrani, pa ih je potpisivao stotinama ljudi koji su u početku krenuli, ali su i ‘zdimili’ do 25. kolovoza, kada je u Vukovaru stvarno zapucalo.”

Zanima li to pravednika Bozanića? Da, malo morgen.

Da citiram još jednog našek adademika s asfalta, Borisa Dežulovića: ”Dvadeset i pet godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja”.

I u tome je sva tragedija pojavnosti ljudi poput Josipa Bozanića: oni dolaze predstavljati svu silu Crkve (”Stepinčeve crkve”, naime, nepostojeće neke crkve, mitološke tvorevine, dašta, jer bi stvarna Crkva bila milosrdna i rješavala bi ljudima neka važna egzistencijalna pitanja kada već državna vlast neće) koja ima zadatak pacificirati do kraja, poškropiti, to jest, zapišati teren i konzervirati stanje.

Bilo bi stoga od izuzetne važnosti da Andrej Plenković pokaže da će se odmaknuti od prakse prethodnih premijera i od većine biskupa koji navodno pokazuju sućut prema vukovarskim ratnim ranama, ali znaju da ih radi uspostave normalnog života treba liječiti, ali ne na način dosadašnjih ekspedicija koje svake godine i svaki put iznova sole te iste rane kako bi, eksploatirajući traume iz devedesetih, držali Vukovar u stanju međuetničke omraze i hiberniranog rata.

U ovome je sva tragedija pojavnosti ljudi poput Josipa Bozanića: oni dolaze predstavljati svu silu Crkve (”Stepinčeve crkve”, naime, nepostojeće neke crkve, mitološke tvorevine, dašta, jer bi stvarna crkva bila milosrdna i rješavala bi ljudima neka važna egzistencijalna pitanja kada već državna vlast neće) koja ima zadatak pacificirati do kraja, poškropiti, to jest, zapišati teren i konzervirati stanje

Stotina tisuća ljudi, kažu, nahrupilo je prošli petak u Vukovar: što da je svaki od tih gostiju/hodočasnika dao barem 10 kuna za pučku kuhinju i sirotinju?

A hoćemo li taj SF film pogledati uskoro?

Treba li nas zaista brinuti što će reći Bozanić? Ne, to je, čini se, izgubljen slučaj; treba ga žaliti, nedorastao je, otprilike kao što je bio Stepinac 1941. Neka o njemu vodi brigu onaj tko ga drži na položaju, na sramotu ovoga naroda i Rimske crkve.

Naravno da bi nam bilo draže da se upravo u Vukovaru i iz Vukovara zagovara Crkva mira i tolerancije, Crkva po mjeri siromašnih i za siromašne umjesto Crkve koja će ganjati vještice ispred bolnice ili tipično vojujuće hrvatske Katoličke crkve, umočene kao prasac u blato u svom ideološko-političkom zelotizmu, kojoj Bozanić glanca jaja. Ali, nemoćni smo. Svoje smo učinili.

Važno je što će učiniti premijer. Andrej Plenković ipak ima šansu da sve ove probleme pomakne s mrtve točke. Ako hrvatska država Vukovar ne učini mjestom dostojanstvenog života, i to za sve njegove stanovnike, onda bi ga mogla pretvoriti u mrtav grad. Onda će Dežulović biti veći prorok od Amosa.

Ne pokuša li Plenković, zaslužio je da ga se prezire. Kraj priče.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora