Viktor Ivančić, pročelnik Kongregacije za kauze novinara?

Dio teksta koji slijedi objavljen je kao reagiranje na portalima Forum i Novosti. Donosim ga, uvelike proširenog, u okviru moje tjedne kolumne jer se oslanja na onu napisanu prije tjedan dana te, što je važnije, jer je Viktor Ivančić nasrnuvši na moju teološku upućenost i na profesionalnost i sposobnost koju mislim da kao novinar i urednik imam i pokazujem, doveo u pitanje ovaj naš portal.

***

U subotu 2. travnja na portalu Novosti je prenesen tekst, integralno, koji je u subotu u 09:53 objavljen na portalu Forum – izvještaj novinara Borisa Pavelića s promocije dviju knjiga novinara Viktora Ivančića, ”Radnici i seljaci” i ”Zlomovina”, objavljenih u izdanju riječkog Ex Librisa, održane u petak 1. travnja u 18 sati u kazalištu Marina Držića u Dubrovniku u sklopu ”Proljetnog Rebedua” što ga je organizirao dubrovački aktivistički kolektiv ”Rebedu”.

Knjige su predstavili kolumnist tjednika Novosti Sinan Gudžević, novinar i pisac Boris Dežulović (koji je isto kolumnist tjednika Novosti), urednik u Ex Librisu Zoran Grozdanov i Viktor Ivančić (također kolumnist Novosti), uz moderaciju organizatora ”Proljetnog Rebedua” Peru Mrnarevića.

Nažalost, novinar Pavelić (u tekstu koji na oba portala ima naslov ”Ivančić: Beškerov tekst podsjeća na ‘kreativnost eliminacije’ 90-ih”) nije donio ništa što je o tim knjigama tom prilikom u Dubrovniku rečeno. Možda kolegi Paveliću to nije bilo zanimljivo.

O meritumu promocije smo samo saznali, dakle, tko je nastupio i o kojim je knjigama bilo riječ. Ali zato je Viktor Ivančić dobio prostor da nastavi prokazivati i vrijeđati ljude. Da ponavlja što je već u Novostima napisao o radu novinara Jutarnjeg lista Inoslava Beškera.

O tome što, pak, Ivančić misli o pisanju kolege Beškera (o čemu nas zapravo novinar Pavelić informira u svom izvještaju), ili kako je novinar Bešker reagirao na Ivančićeve grube riječi njemu upućene, napisao sam kolumnu naslovljenu ”Ivančićev manifest neprofesionalizma i nehumanosti” koja je objavljena na Autografu u nedjelju 27. ožujka navečer, što smatram dovoljnim očitovanjem, a napisao sam tu kolumnu zato jer sam kao urednik portala Autograf u rubrici Ogledi prvi donio, za Ivančića, sporne Beškerove rečenice.

Ali nije korektno, to sam želio ovim reagiranjem kazati, da se ”izvijesti” o mišljenju neimenovanog posjetitelja promocije, eh da bi Ivančić mogao ili poželio hraknuti na mene. U Pavelićevom izvještaju stoji ovako: da je Ivančić tu moju kolumnu ”komentirao tek tvrdnjom – slažući se zapravo s primjedbom gledatelja iz publike – kako ‘Pilsel i ne može ništa drugo nego diletantski pisati’.”

Jasno je da tu polemiku nisam komentirao kao lingvist, premda i o jeziku nešto znam. Ovdje se riječ ”diletant” koristi kao etiketa i kao diskvalifikacija u onome u čemu sam stručan i dokazano vješt.

Pošto ne znamo tko je uvaženi gospar koji smatra da ”diletantski pišem” mogu i želim reagirati na Ivančićevu potrebu da nastavi lijepiti te i takve etikete.

U Argentini sam završio studije strojarstva i novinarstva, a u Hrvatskoj teologiju. Posjedujem i magisterij znanosti iz područja moralne i političke teologije. Teologiju kanim (na studiju sam) uskoro i doktorirati. U novinarstvu djelujem od rujna 1979. Barem trideset punih godina hrvatska i šira ex-jugoslavenska javnost zna da se bavim pisanim, radijskim i televizijskim novinarskim poslom, različitim područjima, ali da pišem tekstove i komentare osobito religiološke tematike te da, prije svega na Autografu, nastupam kao novinar-religiolog.

Kada Viktor Ivančić izjavljuje, portal Forum smatra relevantnim objaviti, a Novosti prenose, kako ”Pilsel i ne može ništa drugo nego diletantski pisati” je li to Ivančić, kao možebitna religiološki pismena osoba, sebi daje pravo prosuđivati relevantnost mojeg javnog rada, mog ”pisanja”, moje upućenosti u religijsku tematiku i, eventualno, mog teološkog znanja?

Ili, pak, mene općenito, kao novinara smatra diletantom?

Tko je ovaj sada Ivančić, da nije možda postao pročelnik Kongregacije za kauze novinara? Ali, ne, ozbiljno pitam, ako je netko u novinarstvu, kontinuirano od 1979., ako je taj dobio domaće i međunarodne nagrade, ako umije i s tastaturom i pred mikrofonima i pred kamerama, ako postoji publika koja to potvrđuje, ako postoje konkretni projekti koji o novinaru svjedoče i konkretni suradnici koji tog i takvog novinara i urednika prihvaćaju, što nam je činiti, čekati u redu za pomilovanje, nadati se barem da ovo nije repriza završnog govora na suđenju Kamenjevu i Zinovjevu?

Jer, avaj, mogao bih Ivančiću reći da je ”diletant” kada piše o vjerskim temama. Itekako bih mogao.

Diletant je (tumači Bratoljub Klaić) – ”nestručnjak; čovjek koji se bez stručne spreme, samo sebi za zadovoljstvo, površno bavi nekom znanošću ili umjetnošću; amater; nevježa itd.”. Ja diletant nisam.

Za Pravoslavni teološki fakultet i za Univerzitet u Beogradu ja ”diletant” nisam, a kamoli za upućenu javnost ili, ako ćemo pošteno, za kolege/ice novinare/ke koji/e su mi dva puta dali nagradu u kategoriji vijest-izvještaj, a što kolega Boris Pavelić dobro zna jer sam ih zajedno s njegovom i nagradama drugih kolega i kolegica (bilo nas je tog 9. svibnja 2018. jedanaestero, a radilo se ukupno o 16 nagrada), dakle protestno, vratio Hrvatskom novinarskom društvu.

”Odluka da se odreknemo nagrada Marija Jurić Zagorka Hrvatskog novinarskog društva profesionalan je i građanski protest zbog ovogodišnje dodjele nagrade za televizijsko izvještavanje iz Haaga tijekom izricanja pravomoćne presude za ratni zločin šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Nagrada je dodijeljena Ivani Petrović s Nove TV za izvještaj bez osnovnih novinarskih elemenata”, stajalo je u zajedničkoj izjavi nagrađenih pročitanoj na konferenciji za novinare.

Dakle, ja znam što novinarstvo jest, a što ono nije. Osporili smo da spekulativan, proizvoljan i formalno nekorektan izvještaj struka nagrađuje kao primjer izvrsnosti. Izvještavanje koje se pretvorilo u komentiranje, gotovo i huškanje protiv drugog naroda nije i ne smije biti novinarstvo. Na znanje Viktoru Ivančiću: za dobro sam novinarstvo i nagrađen. U Hrvatskoj dva puta.

A ovako stoje stvari: neka Viktor Ivančić i Inoslav Bešker, ako žele (mislim da Bešker to s Ivančićem uopće više ne želi), polemiziraju o jeziku, ali Viktor Ivančić nema ama baš nikakvih kvalifikacija niti staža da bi moju teološku ili religiološku stručnost i upućenost ”procjenjivao”, na takvo nešto nema pravo – da bi mene nazivao ”diletantom”. Nema on pravo ni da me kao novinara omalovažava. Ja mu to pravo ne priznajem.

Ako postoje oni koji Ivančićevo furiozno lijepljenje etiketa, u što se manje više pretvorilo njegovo pisanje, smatraju doprinosom kulturi dijaloga, neka, neka, široko ali škrto im polje bilo.

Ono što me zabrinjava, a pomalo i razočarava jest da sam na portalu Forum, kojem sam dao pristojan broj članaka, i na portalu Novosti opisan kao ”diletant”. Ne vidim razloga ni opravdanja da me se u izvještaju kolege Pavelića tako diskvalificira. Šteta što nismo mogli pročitati o tome što je okupilo promotore. Šteta vremena i novca poreznih obveznika, makar samo dubrovačkih.

Polako, nisam ljut, ne žurite sa zaključkom, meni zapravo godi, barem sudeći po tekstu uvaženog izvještača, što sam bio važniji od Ivančićevih knjiga.

Budući znam da dosta čitatelja Autografa čita i prati rad Viktora Ivančića, dužan sam kazati im (ali ne samo njima) nešto što smatram važnim. Ovo što sada pišem nije bilo objavljeno u reagiranjima na portalima Forum i Novosti.

Kada Viktor Ivančić mene naziva ”diletantom”, kada kaže da ”Pilsel i ne može ništa drugo nego diletantski pisati”, on ne samo što baca anatemu na mene kao novinara i religiologa, već obezvrjeđuje i projekte koje sam pokrenuo i predvodim. Autograf je jedan takav projekt.

Postoje objede na koje ne treba odgovarati. Idiotski su, dozlaboga glupe. Na primjer, kada crnogorski novinar i pisac Andrej Nikolaidis kaže da sam ”Porfirijev propagandist” ili da ”Drago Pilsel ne zna kurca o Crkvi u Crnoj Gori” (Magazin Express, 26. 11. 2021.). Kada bi Nikolaidis bio donekle upućen u religijske stvari i kada ne bi nastupao s pozicija crnogorskog nacionalizma (mene intimno nacionalizmi ne zanimaju jer sam kršćanin onakav kakav je fra Tomislav Janko Šagi Bunić govorio da kršćani imaju biti), kada bi dijalog bio moguć (a nije, jer i taj lik lijepi etikete, zapravo, malo je novinara na ovim prostorima spremno raditi ovaj posao bez da lijepe etikete drugima) ja bih se pozivu na dijalog, makar kroz polemiku, odazvao.

Ali postoje ”uvrede i podmetanja” (tako se zove Ivančićeva kolumna u tjedniku Novosti) koje ne trebam niti smijem prešutjeti.

Nisam ja netko čiji je ponos povrijeđen, doveden u pitanju, niti smatram da moj posao ne smije biti propitkivan, ta – javan je. Ali postoji red i način kako se to radi. U anarhiju ne vjerujem, vjerujem u pravnu državu, vjerujem u red i protokole koji moraju postojati u hitnoj službi neke bolnice (gdje sam nedavno boravio), u kontrolu zračne plovidbe, u prometu na našim ulicama i cestama, u čuvanju prirode, u ophođenju među ljudima itd.

U tom redu sam najprije odgovoran mojoj supruzi jer smo kao partneri pokrenuli i vodimo Autograf, ja kao glavni, Claudia kao izvršna urednica, a i više od toga jer često pronalazi teme i usmjerava naš rad.

Odgovoran sam našoj lektorici i dužan sam tražiti i slušati njene savjete i preporuke. Odgovoran sam i svakom našem suradniku-kolumnistu ili povremenom autoru sve dok postoji temelj za suradnju, a i nakon toga, kao kršćanin, dužan sam uvažavati svakog od njih i gajiti prijateljske odnose, osobito ako dođe do razilaženja u stavovima.

Napokon dužan sam cijeniti vrijeme naše publike i dati čitateljima najbolje što mogu, uzimajući u obzir da je ovo što ovdje radim, za razliku od Ivančićeva vrijeđanja drugih, volonterski angažman. Ivančića da druge vrijeđa se plaća i to novcima poreznih obveznika preko proračuna Vlade RH. U znatno manjoj mjeri i novcima nas koji petkom ili drugim danima idemo do kioska kupiti tjednik Novosti.

Kada Viktor Ivančić kaže da ne znam dobro raditi ovaj posao, da sam nestručnjak; čovjek koji se bez stručne spreme samo sebi za zadovoljstvo, površno ovime bavi; da sam amater i nevježa, on šamara i svakog pojedinog autora na našem portalu, ljude koji su mi dali svoje povjerenje, a ono traje godinama, koji su svoja imena i svoje biografije, pak, svaka od njih je veoma ozbiljna, ugradili u ovaj projekt. Dakle, on indirektno vrijeđa i naše autore, u konačnici i našu čitateljsku publiku.

Jer, zašto bi čitatelji i kolumnisti Autografa tratili svoje vrijeme i snage s novinarom i urednikom koji je ”nestručnjak”, ”bez stručne spreme”, ”površan”, ”amater”, ”nevješt”…?

Bit će da je stvar obrnuta: da ja sve ovo nisam, već da sam stručan, da imam stručnu spremu, da nisam površan, da mi je ovo profesija i da sam u njoj vješt, pak, da Viktor Ivančić iz, bojim se, ne baš razumnih motiva sebe gradi (izgrađujemo se cijeli život, do zadnje sekunde života smo pozvani biti ljudi i ostati dostojanstveni) na način da druge nastoji obezvrijediti i poniziti tako da u tomu uništavanju, da ga parafraziram, bude ”kreativan”.

Bilo je vrijeme nacionalističkih i drugih hulja, devedesetih, kada je bilo važno da Viktor Ivančić kao najstariji možda i nešto iskusniji (ne vjerujem da je bio i najtalentiraniji jer su Boris Dežulović i pokojni Predrag Lucić, po mom mišljenju, bolji autori od njega) predvodi redakciju tjednika Feral Tribune.

Spomenuti novinar Boris Pavelić, autor izuzetno korektne monografije ”Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (Adamić, Rijeka, Drugo izdanje, 03/2015., str. 6), u predgovoru drugom izdanju (koji posjedujem) piše da se ”Feral ne može zaobići (…) odnosno da će s vremenom jačati svijest o njegovoj umjetničkoj vrijednosti, kreativnoj veličini i, ponajviše, vrijednostima koje je tako uvjerljivo branio: slobodi, individualizmu i kritičkom racionalizmu; vedrini, ironiji i veseloj sumnji”.

Ne tvrdim da hulja više nema. Dapače mislim da bi neki novi ”Feral” bio potreban. Zato načelno podržavam koncepciju tjednika u kojem je Ivančić zaposlen i gdje rješava svoja egzistencijalna pitanja, a to je da služi kao glasilo srpske manjine i kao korektiv za društvene anomalije, da izvještava i da bude od šireg značaja.

Ono što smatram da nije u redu je da novcima poreznih obveznika netko sustavno druge omalovažava i to pod krinkom ”kritičkog žurnalizma”, kao onaj koji ostaje barjaktarom slobode. Da se ti novci troše na sudske parnice koje takav način pisanja proizvodi. Da se snaga argumenata ostavi po strani, a da moć verbalne agresije bude glavni pogon.

Viktor Ivančić, krivo mi je, postao je mašina koja druge riječima uništava ili makar pokušava poništiti. Inoslav Bešker tako biva najjačim ”pendrekom”, jačim valjda i od Putina, ja sam ”diletant”, svi smo nešto ružno… Ljude Ivančić uglavnom poštuje (ili ne dira) dok ih treba ili od njih ima korist, polemike, zapravo, više nema jer se radikalno kritički glas za koji je Ivančić smatrao da ”ima pravo postojati” (”Smijeh slobode…”, str. 517) pretvorio u mrak u kojem bliješte očnjaci (jedna od njegovih najdražih metafora).

Meni je zbog svega ovoga žao. Ali šutjeti neću. I još nešto: neću više omogućavati da Viktor Ivančić zagađuje prostor novinarstva, makar ovdje na Autografu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora