U pandemiji u Hrvatskoj nema kršenja ljudskih prava

Malo kada se više, glasnije i globalnije pričalo o ljudskim pravima nego u ovo pandemijsko vrijeme. Svakodnevno možemo čuti tu sintagmu za koju se više ne može reći je li postala obična mantra, predmet ironijske upotrebe ili istinsko razumijevanje problema. Iz mora izjava može se jasno zaključiti da većini ljudi koji ju upotrebljavaju ona nije najjasnija.

Kako bi se stvari što više razjasnile, neophodno se vratiti u prošlost i vidjeti kako su se razvijala ljudska prava. O konceptu prava čovjeka se intenzivno počelo govoriti još u 17. stoljeću, razvojem moderne, individualističke filozofije.

U filozofiji prirodnog prava Thomasa Hobbesa, Johna Lockea i Jean-Jacquesa Rousseaua nalazimo njena prva prava utemeljenja. Svoje prvo političko prepoznavanje ta teorija je doživjela u SAD-u u ”Virginijskoj deklaraciji o pravima” (1776.) i u Francuskoj u ”Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina” (1789.).

Oni koji se danas pozivaju na ljudska prava, najčešće se referiraju na UN-ovu ”Opću deklaraciju o ljudskim pravima” iz 1948. koja je postala temelj kasnijim konvencijama ljudskih prava, kojih nije bio mali broj. Neke od njih su: ”Ženevska konvencija”, ”Konvencija o pravima djeteta”, ”Europska konvencija o ljudskim pravima”, ”Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena” i dr.

Što se ljudskih prava tiče, u povijesti ljudskih prava možemo govoriti o ”četiri generacije ljudskih prava”:

Kada se pogleda povijest ljudskih prava vidi se jedan kontinuitet i njihov boom posljednjih 50-ak godina. No tu, kao i uvijek, postoje određeni problemi koji nam mogu ostati skriveni iza cijele ove priče

”Prva generacija ljudskih prava” obuhvaća prava utemeljena na slobodi, npr. mišljenja, okupljanja, kretanja, govora, pravo na vlasništvo i drugo. Nastala je iz želje da se državi ograniči i umanji moć kojom bi upravljala ljudskim životima pojedinaca i zbog toga su ova prava i individualna. U ovim pravima naglasak se stavlja na slobodu.

”Druga generacija ljudskih prava” (obuhvaćaju ju članci od 22. do 28. UN-ove ”Deklaracije”) nastaje zbog različitih, specifičnih potreba ljudi. Uvidjelo se da su potrebna prava koja bi zaštitila potencijalno ugrožene, nezaštićene i slabije zaštićene (stare, bolesne, djecu, žene, radnike) članove nekog društva.

Kod tih prava naglasak je na jednakosti, a prava se temelje na moći. To su socijalna prava, a država koja ima razvijene mehanizme za njihovu učinkovitu primjenu se zove socijalna država. Socijalna prava obuhvaćaju pravo na hranu, socijalnu zaštitu, obrazovanje, sigurnost, zdravlje, rad, stanovanje i dr.

Prava ”treće generacije ljudskih prava” se još nazivaju i ”zelena prava”. Riječ je o poprilično mladim ljudskim pravima u koje spada veliki dijapazon prava poput: prava na zdrav okoliš, na ekonomski i socijalni razvoj, na održivost, samoodređenje i dr. Budući da su ova prava poprilično mlada, još uvijek se radi na njihovom prepoznavanju i implementaciji. Ova prava, za razliku od prava prve i druge generacije, u prvi plan stavljaju zajednicu, a temelje se na solidarnosti.

”Četvrta generacija ljudskih prava” sadrži prava koja su najnerazvijenija i najmlađa. Zovu se još i ”digitalna prava”. Mnoga od tih prava su još u povojima i tek se trebaju institucionalizirati. Njihova primjena bi se trebala događati u kibernetičkom prostoru i preko tehnoloških dostignuća. U njih spadaju prava na digitalni identitet, ugled, anonimnosti i sl. Trenutno možemo reći da je jedini pravi primjer ovih prava poznati GDPR (Opća uredba o zaštiti podataka).

Kada se pogleda povijest ljudskih prava vidi se jedan kontinuitet i njihov boom posljednjih 50-ak godina. No tu, kao i uvijek, postoje određeni problemi koji nam mogu ostati skriveni iza cijele ove priče.

Iako ima onih koji se protive teoriji ljudskih prava, pogotovo njihovoj slaboj primjeni i pri tome imaju ozbiljne argumente, većina ljudi pristaje uz nju, pogotovo uz prava koja se odnose, npr. na prava djece, prava na slobodu, zdravlje ili rad, no ne smijemo zaboraviti da su ta, ali i sva ljudska prava donesena uvijek i isključivo nauštrb nekoga.

Da bi se neka prava mogla proglasiti, potrebno je ograničiti neka druga prava koja su prava drugih osoba, ili su to bila. To se događa zbog toga što su ljudska prava jedan širok i heterogen skup i često su u većoj ili manjoj međusobnoj koliziji.

Postoje prava koja imaju ”primat” nad drugim pravima, a postoje i ona malobrojna koja vrijede apsolutno kao što su zabrana ropstva i prisilnog rada ili zabrana mučenja.

Većina socijalnih prava su donesena i mogu se provoditi samo ako postoji ograničavanje prava na slobodu od strane države iako je pravo na slobodu nastalo iz razloga što se toj istoj državi željelo oduzeti i(li) smanjiti moć nad pojedincima i njihovim privatnim životima.

No socijalna prava idu u suprotnom smjeru. Da bi se njih provodilo, potrebna je jaka država jer se ljudska prava ne ostvaruju u nekom imaginarnom svijetu, a većinu njih nije moguće ostvarivati ”apsolutno”.

Izjave da se danas u ovoj društvenoj, pandemijskoj, situaciji krše ljudska prava, da se brane slobode koje su ukinute, dok se istovremeno uživa u pravu na slobodu (okupljanje, mišljenje, govor), govori nam da je posrijedi elementarno nerazumijevanje ”mehanizma”, ali i same prirode ljudskih prava.

Da bi se neka prava mogla proglasiti, potrebno je ograničiti neka druga prava koja su prava drugih osoba, ili su to bila. To se događa zbog toga što su ljudska prava jedan širok i heterogen skup i često su u većoj ili manjoj međusobnoj koliziji

Uz to, često se previđa da je ograničavanje individualnih sloboda prijeko potrebno i u ”normalna vremena” kako bi cijelo društvo funkcioniralo. Te slobode su uvijek ograničene jer, da nisu, to bi nas najvjerojatnije odvelo u anarhiju. One su ograničene, samo je pitanje koliko.

Pandemijska stvarnost koja se događa oko nas neosporno je utjecala na provedbu i interpretaciju ljudskih prava, pogotovo na prava sloboda, ali sve to kako bi se sačuvala druga prava, prvenstveno pravo na zdravlje i rad.

Ljudska prava u Hrvatskoj se trenutno ne krše na način o kojem se govori u ovom pandemijskom diskursu, ona su trenutno ograničena, u većoj ili manjoj mjeri. I to samo neka od njih, ne sva.

Naravno, dobro je da se o tome javno govori, ali nedovoljno se to čini s razumijevanjem. Ljudska prava su većinom kod nekih shvaćena dogmatski, kao neka bogomdana načela na koja se samo trebamo pozivati, a za druge su ona samo retorički ukras koji bi povećao dojam patetičnog govora o apokaliptičnoj sudbini trenutnog svijeta.

Ljudska prava se neprestano nadopunjuju novima, a njihovo razumijevanje, proglašavanje i implementacija ovise o svima nama.

Mi smo bića koja žive u određenom kontekstu koji je nužan za uspostavljanje novih i provedbu prava koja već imamo. Uspostava i provedba ljudskih prava je zgrada koja se neprestano obnavlja i nadograđuje, a svi mi smo pozvani da na njoj neprestano radimo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora