Švicarska iz naše balkanske perspektive djeluje kao udaljeni planet

Prijatelj je prije nekoliko godina sa suprugom i dva sina preselio se iz Beograda u Ženevu. Tamo ima odličan posao u međunarodnoj agenciji za sigurnost zračnog prometa i stan u zaštićenom i čistom susjedstvu s ravno ošišanim živicama, rascvalim grmovima ruža i očetkanim psima.

Nitko u njegovu portunu ne mokri, nitko autolakom ne šara nacionalističke prostote, nitko iza ponoći ne bije ženu šakama, a nema ni tetoviranih ćelavih muškaraca s pitbulterijerima što se otimaju na kratkoj kožnoj uzici.

On ima spokojan i sretan život pripadnika više srednje klase u jednoj visokorazvijenoj, uljuđenoj i sitoj zemlji, ali nekad mu opet, iznenada, neočekivano, dođu napadi jedne čudne tjeskobe.

Izluđuje ga švicarska tišina. Dođe mu kojiput da raspižđeno zaurla u svijetu opsjednutom kućnim redom.

Nitko u njegovu portunu ne mokri, nitko autolakom ne šara nacionalističke prostote, nitko iza ponoći ne bije ženu šakama, a nema ni tetoviranih ćelavih muškaraca s pitbulterijerima što se otimaju na kratkoj kožnoj uzici

Trojica njegovih s posla, pripovijeda, jednom su bila na nekakvom savjetovanju u Bruxellesu. Jednome je bio rođendan pa je pozvao kolege da ga skromno proslave u njegovoj hotelskoj sobi.

Ni nalik razvratnim, balkanskim tulumima s kravatama oko glave, razbijanjem čaša, pucanjem iz lakog pješačkog oružja i napastovanjem striptizete, tri kontrolora leta poluglasno su razgovarala uz sir i vino između osam i devet navečer, kad se jedan od njih ispričao da je umoran i pošao spavati.

Ipak, ni dvojica preostalih nisu se dulje zabavljala jer su uskoro s recepcije upozoreni da se drugi gosti žale na njihovu buku.

Znate li tko se žalio? Muškarac koji je maločas ranije napustio njihovo društvo.

Ima u takvom ponašanju nešto zaista odvratno i uznemirujuće, barem nama ovdje na rubu Starog kontinenta, koji i u dvadeset prvom vijeku živimo kako se uvijek živjelo u našim nepokornim brdskim plemenima.

Iako Švicarsku često i rado spominjemo.

Švicarska je u našem političkom imaginariju nedostižni san, zlatno obećanje. Bezbrojni su nam se kleli da ćemo živjeti kao u Švicarskoj jednom kad oni dođu na vlast, ali nitko to nije ni pokušao realizirati niti je zapravo ozbiljno mislio.

Koliko god žudjeli za vladavinom reda i zakona, stran nam je švicarski nepopustljivo disciplinirani mentalitet gdje će vas susjed bez pardona prijaviti policiji ako ste stražnjim lijevim kotačem ma i samo pola centimetra ugazili liniju na parkiralištu.

Švicarska je u našem političkom imaginariju nedostižni san, zlatno obećanje. Bezbrojni su nam se kleli da ćemo živjeti kao u Švicarskoj jednom kad oni dođu na vlast, ali nitko to nije ni pokušao realizirati niti je zapravo ozbiljno mislio

Pogledajte samo rezultat referenduma koji je ovih dana održan u alpskoj konfederaciji čuvenoj po višestoljetnom miru, bankarskim uslugama i čokoladi.

U svome krotkom pristajanju na državnu represiju, čak šezdeset pet posto Švicaraca se složilo da bi obavještajna služba trebala imati veće ovlasti kod prisluškivanja.

Možete li uopće zamisliti nešto tako u nas, da bi Hrvati, koji špijuniranje tradicionalno doživljavaju gorim od prostituiranja, koji njeguju iskreno i duboko gađenje za udbe i kosove, jedva možda nešto manje od gađenja za poe i soe, pustili da im država neometano presreće telefonsku i poštansku komunikaciju?

Da se ovdje zbog nekog idiotskog razloga napravi svenarodno izjašnjavanje treba li Tomislavu Karamarku, Vlahi Orepiću ili nekome trećem dati ovlasti da sluša naše privatne razgovore, većina bi punoljetnih građana Republike Hrvatske izašla na birališta samo da na listić ljutito napišu kako dotična obavještajna gospoda od njih eventualno mogu dobiti samo onu stvar da iskopaju oko.

Za nas ovdje špijuni, svi do jednoga, imaju isključivo nečasne namjere. U našem moralnom sustavu samo besprizorne gnjide dobrovoljno surađuju s notornim bezbednjacima.

I ta vjerovanja, napokon, nisu bez osnova.

Mnogo puta smo se osvjedočili kako tajna policija ne radi ono za što je osnovana, ne štiti državu od terorizma i kriminala, već je sav njezin smisao, danas u Hrvatskoj, kao i nekad u Jugoslaviji, Veneciji, Austrougarskoj ili Turskom imperiju, u zastrašivanju i ucjenjivanju poreznih obveznika koji je plaćaju

Mnogo puta smo se osvjedočili kako tajna policija ne radi ono za što je osnovana, ne štiti državu od terorizma i kriminala, već je sav njezin smisao, danas u Hrvatskoj, kao i nekad u Jugoslaviji, Veneciji, Austrougarskoj ili Turskom imperiju, u zastrašivanju i ucjenjivanju poreznih obveznika koji je plaćaju.

I zato ovaj prostor zadugo ne može biti Švicarska.

I kad bi nas država odjednom počela odano i skrbno služiti i više ne bi bilo nikakvih loših iskustava s njom, potrajala bi stoljeća prije nego bismo joj bez ostatka povjerovali i pokorili se redu i zakonu.

Švicarska iz naše balkanske perspektive djeluje kao udaljeni planet.

Zaista, izvanzemaljcima koji su došli svemirskom crvotočinom kroz crnu rupu ne bismo se valjda začudili više nego se čudimo šašavim Švicarcima, kojima ništa ne smeta da ih obavještajna služba prisluškuje jer su bez ostatka uvjereni da obavještajna služba radi samo za njihovo dobro.

Tako blizak i srdačan odnos s državom i špijunima ja zapravo ne bih ni želio imati.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora