autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)

AUTOR: Ivan Obadić / 26.01.2024.

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Moderna sveučilišta su uistinu europska institucija – i to europska institucija par excellence. Štoviše, Walter Rüegg ističe da su sveučilišta ”jedina europska institucija koja je očuvala svoje temeljne obrasce djelovanja i osnovnu društvenu ulogu i funkciju kroz tijek povijesti.

Temelj uspjeha europskog modela sveučilišta sloboda je znanstvenoistraživačkoga rada koja proizlazi iz akademske slobode (i autonomije sveučilišta).

Duga povijest autonomije sveučilišta i akademskih sloboda

Da bismo shvatili zašto uopće postoje akademske slobode i zašto sveučilišni profesori imaju stalno i sigurno zaposlenje (tenure), te zašto sveučilišta uživaju autonomiju, potrebno se vratiti u prošlost.

Sveučilišta su rođena u Europi prije otprilike devet stoljeća. Ona potječu od sustava naobrazbe kakav se razvijao u kasnome starome vijeku, tijekom srednjega vijeka te na novovjekovnim crkvenim i svjetovnim sveučilištima.

Sveučilišta u srednjovjekovnoj Europi su nastala kao zajednice profesora i studenata (odatle i naziv universitas) relativno nezavisne od Crkve kao osnivača ili civilne vlasti. Osnivana su temeljem papinskih bula, kraljevskim poveljama ili odlukama gradova kojima su im priznavane i posebne povlastice, između ostalog i nezavisnost od svjetovne jurisdikcije.

Počevši od Sveučilišta u Bologni (kraj 11. stoljeća) utemeljeno je i načelo sveučilišne autonomije. Ta je autonomija omogućivala da najupućeniji u dogovoru sa studentima odlučuju o sadržaju studija, a ne politika ili vlast, i da sveučilišta sama biraju svoje profesore.

Važnost njihovog statusa pokazuje i dokument koji je donio rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa – Authentica habita ili Privilegium Scholasticum, temeljna povelja srednjovjekovnih sveučilišta koja je inkorporirana u Justinijanov kodeks, a potvrdio ju je i papa Aleksandar III. Njome je pravno formaliziran poseban status koji su uživali sveučilišni profesori koji je bio približno izjednačen s imunitetima i slobodama koje je uživalo svećenstvo (između ostalog, profesori su imali pravo da im sude akademski poglavari ili crkveni, a ne civilni/državni sudovi).

S procesom stvaranja (proto)modernih država reformiraju se i sveučilišta. Relativnu autonomiju prvih sveučilišta s vremenom je nagrizala sve snažnija središnja državna vlast, posebice jakih monarhija koje su nacionalizirale sveučilišta kako bi učinkovitije služila njihovim potrebama. Osim toga, renesansa i humanizam dali su dodatan zamah nastanku novih i daljnjem razvoju sveučilišta, no primarna misija sveučilišta i dalje ostaje prijenos znanja.

Početkom 19. stoljeća uloga sveučilišta se mijenja te se razvijaju tri modela sveučilišta: francuski (razvio se nakon Francuske revolucije pod utjecajem Napoleona); anglosaksonski koji se veže uz Cambridge i Oxford; te njemački (ustvari pruski) čiji začetnik je Wilhelm von Humboldt koji osnivanjem Sveučilišta u Berlinu (danas Sveučilište Humboldt u Berlinu) 1809. godine ostvaruje svoj koncept sveučilišta (reforma sveučilišta u Pruskoj provedena je nakon poraza u Napoleonskim ratovima 1806. godine što je potaknulo pruski reformski pokret s ciljem da Pruska ponovno postane velika sila; za pobornike reforme sustav obrazovanja predstavljao je jednu od ključnih reformi).

Prosvjetiteljske postavke Wilhelma von Humboldta predstavljaju povijesnu prekretnicu u načinu funkcioniranja sveučilišta. Nakon uvođenja reforme, sveučilišta u Pruskoj pokrenula su nacionalni preporod te gospodarski i društveni napredak zemlje.

Upravo su zbog toga sveučilišta u drugim njemačkim i europskim zemljama reformirana po uzoru na pruska, a ona su služila i kao uzor za reforme visokog obrazovanja u Habsburškoj Monarhiji od 1848. do 1860. godine. Na tim temeljima osnovano je i moderno Sveučilište u Zagrebu 1874. godine.

Tako reformirana sveučilišta predstavljala su temelj uspjeha njemačke znanosti koja je snažno doprinijela tehnološkom razvoju i usponu njemačke industrije. Ugled njemačkih sveučilišta snažno se uzdignuo, pa je i slavni američki filozof Charles Sanders Peirce u predavanju na Harvardu 1898. godine o njima govorio kao ”svjetlu cijelog svijeta”. Zbog toga se Humboldtov model sveučilišta do kraja 19. stoljeća proširio ne samo po Europi, nego i u SAD-u i Japanu.

Humboldtov model sveučilišta

Humboldtov model sveučilišta započinje prvu akademsku revoluciju. Njegov model polazi od načela jedinstva znanosti, jedinstva nastave i istraživanja te akademskih sloboda sveučilišnih profesora i studenata. Sveučilišta su se tako od riznice znanja transformirala u mjesta razvoja znanja, jer sada pored prijenosa znanja i znanstveno-istraživački rad postaje njihovo bitno obilježje.

Idejno Humboldtov model počiva na europskoj humanističkoj ideji sveučilišta koju u to vrijeme oblikuju Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Schleiermacher, Alexander von Humboldt i drugi. Immanuel Kant prvi ističe pojam autonomije kojoj daje središnje mjesto. Po Kantovom mišljenju, svrha autonomije je ostvarivanje moralne slobode za umno i racionalno djelovanje. Zato Kant ključnu ulogu u ostvarivanju autonomije pojedinca dodjeljuje sveučilištu. Taj stav temelji na pretpostavci da sveučilište ima moć i potencijal da neutralizira sva ograničenja koja se nameću slobodi mišljenja.

Stoga za Kanta autonomija nije samo jedan od elemenata sveučilišta, već imperativ svake odgojno-obrazovne ustanove. Za njega (sveučilišna) autonomija i moralnost pojedinca, sloboda mišljenja i zajedništvo u potrazi za istinom predstavlja okvir bez kojeg nije moguće promišljati bilo koju ideju sveučilišta. Time je Kant dao temelj Humboldtovom promišljanju da je akademska sloboda nužna za razvoj istinske znanosti te da se bez nje ne može ostvariti temeljni zadatak sveučilišta – a to nije samo pružanje profesionalnih vještina u određenom području, već razvijanje kritičkih mislioca.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata započinje snažna ekspanzija sveučilišta u Europi i svijetu. Poslijeratni razvoj je doveo i do duboke krize Humboldtove ideje sveučilišta. Od tada se sve više zagovara ideja tržišno-orijentiranog sveučilišta, koja je nastala unutar SAD-a, što je dovelo do napuštanja osnovnih načela Humboldtovog sveučilišta.

Merkantilizacija znanja samo je vanjski razlog krize ideje sveučilišta, ali kriza nije samo posljedica društveno-ekonomskih promjena, već postoje i duboki unutrašnji razlozi krize Humboldtovog modela sveučilišta.

Bitno je istaknuti da unatoč slabostima ovaj devetnaestostoljetni pruski model i dalje opstaje, a akademska sloboda i sveučilišna autonomija i dalje predstavljaju temeljna načela funkcioniranja europskih (i svjetskih) sveučilišta, iako su danas sve češće situacije ograničavanja sveučilišne autonomije i ugrožavanja akademskih sloboda.

Sloboda znanstvenog istraživanja univerzalno je pravo i javno dobro

Učestala kršenja i napadi na akademske slobode i sveučilišnu autonomiju potaknuli su reakciju europskih organizacija – Europske unije i Vijeća Europe. Na stajalište europskih organizacija na kršenja akademske slobode posebno je utjecala mađarska reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja 2017. godine (napadi na akademske slobode u Mađarskoj su počeli već odmah nakon dolaska Viktora Orbana na vlast 2010. godine).

Već i prije ovih napada priopćenja s ministarskih konferencija o Bolonjskom procesu između 1999. i 2022. godine, kojem se Hrvatska priključila 2001., traže da državna tijela čuvaju visoko obrazovanje od uplitanja politike i ekonomije u sveučilišne djelatnosti. U skladu s time 2019. godine u Strasbourgu pod okriljem Vijeća Europe održan je Globalni forum o akademskoj slobodi, institucionalnoj autonomiji i budućnosti demokracije. Tom prilikom donesena je Deklaracija o akademskoj slobodi kojom se upozorava da su akademske slobode i institucije sve više ugrožene i potkopane, a kršenja akademske slobode i institucionalne autonomije ugrožavaju i demokraciju.

Godinu dana ranije Europski parlament je izglasao Preporuku o obrani akademskih sloboda u vanjskom djelovanju EU-a. U Preporuci se ističe kako napadi na akademsku slobodu ugrožavaju istraživanje, poučavanje, javnu raspravu i pravo na obrazovanje, narušavaju akademsku kvalitetu te društveni, politički, gospodarski i kulturni razvoj.

Europski parlament dao je niz preporuka tijelima Europske unije, između ostalog da se zahtjevi za akademsku slobodu ubrajaju u postojeće pravo o ljudskim pravima jer ona proizlazi iz prava na obrazovanje te prava na izražavanje i mišljenje.

Ovo su samo dva recentna dokumenta, ali važnost akademske slobode i sveučilišne autonomije prepoznata je u nizu međunarodnih i europskih dokumenata, kao i u brojnim ustavima europskih država, pa i Republike Hrvatske. Ustav RH naime jamči autonomiju sveučilišta, te slobodu znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

Drugim riječima, sloboda znanstvenoga istraživanja univerzalno je pravo i javno dobro što ističe i Bonska deklaracija o slobodi znanstvenog istraživanja iz 2020. godine. Ona je temeljno načelo Europske unije i kao takva utemeljena u Povelji o temeljnim pravima Europske unije, a zaštićena je i Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih naroda koji je ratificiralo više od 170 država.

Time smo se dotaknuli pitanja – što je uopće akademska sloboda?

Što je akademska sloboda i zašto je ona važna?

Postoji više definicija akademske slobode. U bitnome, akademska sloboda određuje se kao sloboda članova akademske zajednice da pojedinačno ili zajednički tragaju za znanjem te razvijaju i prenose znanje putem istraživanja, raspravljanja, poučavanja, predavanja i pisanja.

UNESCO akademsku slobodu definira kao pravo na slobodu poučavanja i rasprave, slobodu provođenja istraživanja i širenja te objave rezultata, slobodu izražavanja svojega mišljenja o ustanovi ili sustavu u kojem se radi, slobodu od institucionalne cenzure i slobodu sudjelovanja u stručnim ili predstavničkim akademskim tijelima.

Akademska sloboda, dakle, uključuje slobodu pojedinca da slobodno izražava mišljenja o ustanovi ili sustavu u kojem radi, da obavlja svoj rad bez straha da ih sustav u kojem rade pritom ne dovodi u nepovoljan položaj ili da ne budu podvrgnuti vladinoj ili institucionalnoj cenzuri i diskriminaciji.

To je ključni uvjet za potragu za istinom, i od strane akademskoga osoblja i od strane studenata i trebao bi se primjenjivati u cijeloj Europi i svijetu.

Preporuka UNESCO-a o položaju nastavnog osoblja u visokom obrazovanju ističe da se pravo na obrazovanje, poučavanje i istraživanje može u potpunosti ostvariti samo u ozračju akademskih sloboda i autonomije visokih učilišta jer otvorena komunikacija rezultata, hipoteza i mišljenja leži u samom središtu visokoga obrazovanja i pruža najsnažnije jamstvo točnosti i objektivnosti učenja i istraživanja.

Akademska sloboda (i autonomija sveučilišta) je dakle bitna pretpostavka za ostvarivanje obrazovne, znanstveno-istraživačke te društvene uloge sveučilišta. Sloboda znanstvenoga istraživanja nužan je uvjet kako bi istraživači stvarali, dijelili i prenosili znanje kao javno dobro za dobrobit društva o čemu ovisi društveni, kulturni, politički i gospodarski napredak.

Akademska sloboda – pretpostavka demokratskog društva

Akademska sloboda omogućuje sveučilišnim profesorima i znanstvenicima potragu za znanstvenom istinom, jer mogu slobodno dovoditi u pitanje konvencionalna znanja i općeprihvaćene ”istine” bez straha od represije.

Upravo zbog potrage za znanstvenom istinom i kritičkog promišljanja, kao i uloge koju članovi akademske i sveučilišne zajednice imaju u društvu, a oni su jedna od društvenih skupina koje su najpozvanije da artikuliraju kritičko mišljenje i zagovaraju promjene u društvu, oni mogu ući u sukobe s vlašću i/ili drugim centrima društvene, ekonomske ili političke moći.

Akademska sloboda stoga nije relevantna samo u smislu traženja znanstvene istine, već ima i znatno šire društveno značenje. Akademska sloboda, uključujući slobodu mišljenja, izražavanja, udruživanja i poučavanja, pridonosi stvaranju prostora u kojem otvoreno i pluralističko društvo slobodno razmišlja, propituje, razmjenjuje ideje i proizvodi, konzumira i širi znanje.

Nije stoga slučajno što su akademske slobode bile jedna od prvih žrtava totalitarnih i autokratskih režima kroz povijest, od Hitlerove Njemačke do Staljinovog SSSR-a, ili danas neliberalnih demokracija poput Orbanove Mađarske u kojima su akademske slobode, zajedno s neovisnošću sudstva, slobodom medija, izražavanja, okupljanja itd. ozbiljno ugrožene, s ciljem kako bi se prostor za kritičko promišljanje, neovisno istraživanje i medijsko izvještavanje ograničio.

U tom smislu valja naglasiti da Vijeće Europe u svojim dokumentima ističe da su akademske slobode i institucionalna autonomija intrinzične vrijednosti visokog obrazovanja i da su one ključne za vrijednosti i ciljeve demokracije, ljudskih prava i vladavine prava, a gore spomenuta Deklaracija o akademskoj slobodi iz 2019. godine ističe kako je obrazovanje, uključujući visoko obrazovanje, odgovorno za unapređenje i širenje znanja i razvoj etičkih i sposobnih građana te zbog toga ima ključnu ulogu u modernim demokratskim društvima.

Ako se nekome to čini preopćenito i nedovoljno jasno, podsjetit ću na nedavno otvoreno pismo jedanaestero profesora ustavnoga prava koji su izrazili zabrinutost tijekom postupka izrade novog Zakona o izbornim jedinicama te predložili smjernice za njihovu izradu, upozoravajući na nužnost poštivanja temeljnih načela i procedura ustavne demokracije.

Ili na otvoreno pismo šesnaest sveučilišnih profesora i znanstvenika povodom pokušaja znanstveno-nastavnog napredovanja bivšeg ministra Marija Banožića, odnosno izbora ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju.

Bez akademske slobode, i pod snažnim utjecajem političke vlasti na sveučilišta, ovakvi (javni) kritički istupi članova akademske zajednice su puno manje vjerojatni i u hrvatskom društvenom i političkom kontekstu skoro pa nemogući.

Zašto sveučilišni profesori imaju stalno i sigurno zaposlenje (tenure)?

Akademska sloboda počiva na dva stupa. Prvi je akademska samouprava, odnosno sveučilišna autonomija, a drugi je sigurnost zaposlenja.

Autonomija sveučilišta ustvari je posljedica civilizacijske potrebe da se zaštite akademske slobode u istraživanju, poučavanju i objavljivanju. Akademska sloboda je cilj, a autonomija je tek sredstvo i institucionalni odraz akademskih sloboda koje pripadaju pojedincu. Zajedno akademska sloboda i autonomija sveučilišta pretpostavka su pronalaženja znanstvene istine i njihova poučavanja, a one pripadaju članovima sveučilišne zajednice kao i samoj ustanovi.

Ali sveučilišta ne mogu ostvarivati svoje akademsko poslanje niti biti moralno i intelektualno neovisna ako ne postoji stalnost i sigurnost zaposlenja članova sveučilišne zajednice. Njihova sloboda i ekonomska sigurnost (koju stalnost i sigurnost zaposlenja – tenure – daje članovima akademske zajednice) su nužni da sveučilište uspješno ispunjava svoju obrazovnu, znanstvenu i društvenu misiju.

Bit autonomije sveučilišta jest da se u okviru sveučilišta osigura prostor slobode djelovanja za članove akademske zajednice u kojem su zaštićeni od neopravdanoga vanjskoga uplitanja, od strane javnih vlasti i drugih centara moći, pa i drugih članova akademske zajednice, prostor u kojem im se omogućuje pravo i slobodu poučavati, učiti i istraživati, tj. obavljati svoj znanstveno-istraživački i znanstveno-nastavni rad te sudjelovati u potrazi za rješenjima najvažnijih društvenih, građanskih, gospodarskih i etičkih pitanja bez ikakve diskriminacije i bez straha da će ih država ili bilo koji drugi društveni, politički ili gospodarski čimbenici ometati ili provoditi represiju nad njima, bez straha od stegovnih mjera, otkaza ili bilo kojega drugoga oblika odmazde.

Bez sigurnog i stalnog zaposlenja takav prostor slobode ne postoji. Ili kako navodi Preporuka UNESCO-a o položaju nastavnoga osoblja u visokom obrazovanju, sigurnost zaposlenja ”jedan je od glavnih čimbenika očuvanja akademskih sloboda” te ga ”treba očuvati jer je ključan za visoko obrazovanje i za njegovo nastavno osoblje”.

U skladu s takvim razmišljanjem, Ustavni sud u odluci U-I-843/2000 od 13. rujna 2000. zauzeo je obvezatno stajalište da Ustavom zajamčenu autonomiju sveučilišta uživa, između ostalih, i svaki djelatnik određene znanosti unutar cjelokupnog sveučilišnog i/ili znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj. Ustavni sud je posebno istaknuo da autonomija sveučilišta po prirodi stvari ima posebno značenje za položaj onih sveučilišnih nastavnika koji su stekli najviša zakonom ustanovljena znanstveno-nastavna zvanja.

”Pravni poredak, koji svojim ustavom jamči autonomiju sveučilišta, dužan je osigurati njihov autonoman položaj u odnosu prema znanstvenoj zajednici propisivanjem zakonskih pretpostavki kojima im se omogućava da u znanstvenoj zajednici slobodno iznose svoja stajališta, bez rizika za svoje stečeno zvanje i svoje zaposlenje. Autonomijom sveučilišta štiti se dakle, njihov položaj, jer će samo pod ustavnom zaštitom sveučilišne autonomije oni biti spremni braniti svoja stajališta snagom argumenata i na taj način doprinositi razvoju znanosti na sveučilištu. Sloboda iznošenja vlastitih stajališta, sloboda suprotstavljanja argumenata, kritičko raspravljanje sa studentima te, općenito, sloboda znanstvene kritike nužni su za razvoj znanosti na sveučilištu. Stoga je autonoman položaj sveučilišnih nastavnika, koji su stekli najviše stupnjeve znanstveno-nastavnih zvanja, u interesu znanstvene zajednice i zato je nužno da ti sveučilišni nastavnici uživaju trajnost stečenog znanstveno-nastavnog zvanja i stalnost zaposlenja.”

Nedvojbeno, sloboda znanstvenog istraživanja i mišljenja te intelektualnog stvaralaštva zahtijeva sigurnost i stalnost zaposlenja. Ne smije se dopustiti da u sustavu u kojem sveučilišni profesori i znanstvenici rade postoji stvarna opasnost da se oni zbog svojeg mišljenja dovedu u nepovoljan položaj, a posebno da im zbog toga bude ugrožen njihov posao, jer se na taj način otvara prostor vladinoj i/ili institucionalnoj cenzuri (pri tom valja istaknuti i da asistenti i viši asistenti uživaju akademske slobode, ali sve dok ne doktoriraju, odnosno ne napreduju na radno mjesto docenta, oni ne uživaju stalno i sigurno zaposlenje).

Potrebno je pri tom istaknuti i da akademska sloboda nije apsolutna. Svaka sloboda, pa i akademska sloboda, podrazumijeva i odgovornost. Uživanje akademskih sloboda nosi sa sobom obveze kao što su dužnost poštovanja akademskih sloboda drugih, osiguravanja poštene rasprave o suprotnim stajalištima, postupanja prema svima bez diskriminacije itd.

Smislena politika zapošljavanja

Svrha sigurnosti i stalnosti zaposlenja nije samo akademska sloboda sveučilišnih nastavnika. Izbor u trajno zvanje je djelotvorna politika zapošljavanja, koja omogućava angažiranje i zadržavanje kvalitetnog akademskog osoblja temeljem znanstvene i nastavne izvrsnosti.

Američko udruženje sveučilišnih profesora, u izjavi koja je široko prihvaćena u američkom visokoobrazovnom sustavu, Statement of Principles on Academic Freedom and Tenure (prihvaćena je 1915., a izmijenjena verzija 1940. godine), ističe da je tenure sredstvo do dvaju ciljeva: (1) slobode poučavanja i istraživanja, te (2) dovoljnog stupnja ekonomske sigurnosti kako bi akademska profesija bila privlačna za zapošljavanje.

Preporuka UNESCO-a o položaju nastavnog osoblja u visokom obrazovanju također ističe kako stalno i sigurno radno mjesto razvija osjećaj osobne odgovornosti prema instituciji i pomaže sveučilištima zadržati kompetentno nastavno osoblje.

U situaciji u kojoj se trenutno nalazi hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja ovo je posebno važna okolnost. Prošla su vremena kada su akademske pozicije bile izuzetno atraktivne i kada se na natječaje javljao veliki broj kvalitetnih kandidata.

Plaće u sustavu znanosti i (javnog) visokog obrazovanja zbog višegodišnje politike degradiranja materijalnog položaja sveučilišnih nastavnika nisu više atraktivne i zaostaju za onima u gospodarstvu, ali i drugim javnim službama, kao i državnom upravom. Ovo je možda i najbolji pokazatelj koliko su hrvatskoj politici i političarima, kojima su puna usta o obrazovanju i znanosti kao temeljima razvoja društva i gospodarstva, oni uistinu bitni.

Ali posljedice su ozbiljne. Fakulteti, posebno oni koji obrazuju stručnjake koji su traženi na tržištu rada, ne mogu, ili jako teško, zapošljavaju nove kadrove. Ako više ne možemo zaposliti najdarovitije pojedince, postavlja se pitanje tko će prenositi znanja na mlade generacije i obrazovati intelektualnu elitu te obrazovanu radnu snagu. I kako ćemo u budućnosti osigurati kvalitetu sustava znanosti i visokog obrazovanja ako više ne možemo privući najbolje studente da ostanu raditi na fakultetima?

Bolji materijalan položaj zaposlenika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja nužan je uvjet da se promijene ovi negativni trendovi. Ali odluka hoće li netko odabrati akademsku karijeru zavisi i o drugim čimbenicima, od unutarnje motivacije pa do društvenog položaja sveučilišnih profesora i stabilnosti odnosno stalnosti i sigurnosti zaposlenja. A Zakon o plaćama upravo je dokinuo sigurnost zaposlenja i otvorio prostor zloupotrebama i daljnjoj politizaciji cijelog sustava.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
     Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
     Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
     Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
     Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
     U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
     Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?
     Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1