Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu

Nedavno su u javnost izašli dekani PMF-a i FER-a s idejom stvaranja Tehničkog sveučilišta. Prema njihovom mišljenju, ”vrijeme je za kreiranje hrvatskog globalnog tehnološko-obrazovnog brenda prema uzoru na uspješna poduzetnička sveučilišta” čime bi napravili ambiciozni iskorak ”u nove modele koji nedostaju da bismo se mogli nositi s globalnim društvenim izazovima i uključiti u globalne procese, natjecati se i surađivati s najboljima”.

Ideja tržišno-orijentiranog sveučilišta i redukcija uloge sveučilišta na ekonomsku misiju predstavlja negaciju same ideje sveučilišta i stoga je predmet brojnih kritika. Sveučilište se ne smije grubo svesti samo na čistu ekonomsku misiju i time postati tek sastavni dio produktivne ekonomije. Takvom transformacijom uloga sveučilišta postaje jednodimenzionalna.

Uloga visokog obrazovanja ima znatnu širu društvenu ulogu kao pokretač društvenih promjena i promicanja društvene odgovornosti u rješavanju najvažnijih građanskih, gospodarskih, društvenih i moralnih problema. Veliko SVEučilište je snažna znanstvena, visokoobrazovna, demokratska i kulturna institucija i jedino kao zbroj takvih karakteristika može uvjerljivo djelovati u javnom prostoru.

Međutim, ova ideja otvara pitanje razbijanja Sveučilišta u Zagrebu. Ideja nije nova. Prvi put se ozbiljno pojavila krajem 1990-ih godina s prijedlogom da se Sveučilište podijeli u pet manjih specijaliziranih sveučilišta.

Koji argumenti se ističu kao razlog za razbijanje Sveučilišta u Zagrebu? Krenimo redom. 

Sveučilište u Zagrebu (ni)je, ne samo za hrvatske, već europske i svjetske standarde, mastodontsko sveučilište

Jedan od glavnih argumenata zagovornika razbijanja Sveučilišta je njegova veličina. Sveučilište broji 67.950 studenata i ima 34 sastavnice, pa zagovornici razbijanja tvrde da je ono zbog svoje veličine neupravljivo. Dapače, tvrdi se da je Sveučilište po veličini mastodont ne samo u svjetskim, već i u europskim okvirima.

Problem s ovim argumentom je jednostavan. On je netočan. Najveće sveučilište u svijetu je Indira Gandhi National Open University iz New Delhija s oko 4,3 milijuna studenata. Drugo najveće sveučilište u svijetu je The National University of Bangladesh s preko 2 milijuna studenata. The National Technological Institute of Mexico broji 620.000 studenata (podatak iz 2019.), Sveučilište u Buenos Airesu, koje je rangirano između 201. i 300. mjesta na šangajskoj listi, ima preko 320.000, a Cairo University (rangirano na šangajskoj listi između 301. i 400. mjesta) 221.036 studenata itd.

Mogli bismo dalje nabrajati najveća sveučilišta u svijetu, ali nema potrebe. Postoji više sveučilišta u svijetu koja su organizacijski izuzetno kompleksna, te upisuju nama nezamislive brojke studenata (posebno sveučilišta koja uz tradicionalne kombiniraju i online studije), a neka od njih su i izuzetno dobro međunarodno rangirana.

Očigledno, Sveučilište u Zagrebu nije mastodont u svjetskim okvirima po broju studenata, niti će ikada biti. Ali što je s europskim kontekstom?

Sveučilište u Zagrebu ni u europskom kontekstu nije mastodont

Krenimo s nama bliskim susjedstvom. Na sveučilišta u Beogradu i Beču upisano je blizu 90.000, na rimskom sveučilištu La Sapienza 122.143, Sveučilištu u Hagenu 90.000, Sveučilištu u Toulousu 110.000, University of London 210.000 studenata itd. Potpuno je jasno da Sveučilište u Zagrebu po svojoj veličini nije mastodont ni u europskom (a kamoli u svjetskim okvirima).

Pošto ovaj argument ne stoji, u raspravama se ponekad ističe da je Sveučilište u Zagrebu u relativnom smislu preveliko u odnosu na veličinu države i ukupan broj studenata, a neki čak tvrde da je u tom smislu najveće u svijetu.

Problem s ovom tvrdnjom je – pogađate – da ne drži vodu. U Hrvatskoj je 2023. bilo oko 152 tisuće studenata, što znači da je udio Sveučilišta u Zagrebu oko 44,7 posto. U Sloveniji je 2022./23. akademske godine studiralo ukupno 65.130 studenata, od toga 37.402 ili 57,4 % na Ljubljanskom sveučilištu. Idemo malo dalje. Na Islandu studira ukupno 20.400 studenata, od toga na University of Iceland njih 14.167. Dakle, skoro 70 % svih islandskih studenata studira na tom jednom sveučilištu.

Važno je istaknuti da ovaj argument sam po sebi nema smisla. Zašto bi uopće bilo problematično ako na jednom sveučilištu u državi studira veliki broj studenata. Za male države, poput Hrvatske, Slovenije i Islanda, logično je da postoji koncentracija većeg broja studenata na jednom sveučilištu s obzirom na mali ukupan broj studenata (ovo će naravno teže biti slučaj kod velikih država).

Uostalom, nije jasno zašto bi bilo loše da u (maloj) državi postoji jedno veće, snažnije sveučilište koje se može pozicionirati kao relevantno u međunarodnim okvirima. Ili bi bilo bolje da imamo veći broj malih, slabih, međunarodno nerelevantnih sveučilišta?

Time smo došli do pitanja kvalitete Sveučilišta.

Sveučilište u Zagrebu (ni)je loše

Idući argument zagovornika razbijanja Sveučilišta u Zagrebu jest da je ono loše, te da ne pruža okvir za kvalitetnije sveučilište, tj. fakultete. Otuda proizlazi argument da je potrebno razbiti ga kako bi se ostvario organizacijski okvir za kvalitetnija manja sveučilišta.

Dvije stvari su sporne. Prva, fakulteti unutar Sveučilišta su pravne osobnosti i imaju veliku slobodu u pogledu djelovanja u odnosu na pravno integrirana sveučilišta. Time otpada argument da pojedine sastavnice u okviru Sveučilišta ne mogu napraviti iskorake prema uzoru na uspješna svjetska sveučilišta.

Druga, tvrdnja da Sveučilište nije dovoljno dobro, odnosno da je loše sveučilište – ponovno ne drži vodu. Istina, mediji su se unazad 10-ak godina svojski potrudili da Sveučilište u Zagrebu prikažu kao jedno od najgorih u Europi i svijetu. U stvarnosti, Sveučilište je prema međunarodnim rangiranjima jedno od najboljih u svijetu i Europi.

Uzmimo prestižnu šangajsku listu rangiranja svjetskih sveučilišta. Prošle godine Sveučilište u Zagrebu je na toj listi rangirano između 401. i 500. mjesta. Najnoviji podaci pokazuju da u svijetu postoji između 26 do preko 28 tisuća sveučilišta (neki podaci govore i skoro 30 tisuća). Ako uzmemo kao relevantan broj od 26 tisuća, onda prema šangajskoj listi Sveučilište u Zagrebu ulazi u najboljih 2 % sveučilišta na svijetu. To znači da je ono bolje od većine europskih (preko 2.700) i američkih (preko 4 tisuće) sveučilišta. Točnije, Sveučilište ulazi u najboljih 150 sveučilišta u Europi. Prema prestižnoj šangajskoj listi.

Drugim riječima, Sveučilište u Zagrebu nije loše. Ono je dapače vrlo dobro sveučilište koje spada u sam vrh europskih i svjetskih sveučilišta što je uistinu nevjerojatan uspjeh ako uzmemo u obzir financiranje. Jer Sveučilište ne samo da nije ni približno tako izdašno financirano kao najbolja sveučilišta u svijetu (2022. godine Sveučilište Harvard imalo je 5,8 milijardi USD, Sveučilište Yale 4,8 milijardi USD, a Sveučilište u Oxfordu 2,8 milijardi funti prihoda dok je Sveučilište u Zagrebu imalo 403,7 milijuna eura prihoda), već Hrvatska kontinuirano zaostaje u pogledu razine financiranja sustava znanosti i visokog obrazovanja u odnosu na ostale europske države.

I sama Europska komisija je istaknula na prvom mjestu javno financiranje kao jedan od glavnih razloga našeg zaostajanja za ostalim državama članicama EU-a.

U konkretnim iznosima to izgleda ovako. U EU se 2020. godine prosječno izdvajalo 695,6 eura po stanovniku za istraživanje i razvoj. U Hrvatskoj 154,5 eura. U Sloveniji 480,7 eura, a u Austriji 1.364,2 eura. Unatoč tome, Sveučilište u Zagrebu se kao jedino hrvatsko sveučilište nalazi na svim međunarodnim listama najboljih sveučilišta u svijetu.

Neupravljivost Sveučilišta u Zagrebu?

Konačno, u raspravama se ističe da je Sveučilište zbog svoje veličine teško upravljivo, gotovo neupravljivo. Ovaj argument sam po sebi pada u vodu jer iz prethodno navedenog potpuno je jasno da postoje puno veća i kompleksnija sveučilišta koja očigledno vrlo dobro funkcioniraju.

Uzmimo za primjer Sveučilište La Sapienza. Sa 122.143 studenata rangirano je na šangajskoj listi između 101. i 150. mjesta. Sastoji se od 11 fakulteta, dvije škole za napredne studije, 57 sveučilišnih odjela, tri sveučilišne bolnice, 48 knjižnica i 19 muzeja. Nadalje, Sveučilište u Buenos Airesu (rangirano između 201. i 300. mjesta na šangajskoj listi, s više od 320.000 studenata) sastoji se od 13 samostalnih fakulteta, 13 znanstvenih instituta, šest bolnica itd. Karlovo Sveučilište u Pragu (rangirano između 301. i 400. mjesta, upisano preko 50.000 studenata) sastoji se od 17 fakulteta, četiri akademska instituta, četiri istraživačka centra itd.

Nisam pronašao informaciju da se zbog veličine ili kompleksne organizacijske strukture predlaže razbijanje Sveučilišta La Sapienza ili Karlovog sveučilišta. Zašto? Zato jer ni broj studenata kao ni broj sastavnica nisu prepreka da sveučilište bude bolje ili lošije upravljivo. Naravno da kompleksnija struktura sveučilišta i veliki broj studenata predstavlja izazov, ali ključno pitanje vezano za bolju ili lošiju upravljivost sveučilištem je pravna, funkcionalna i financijska integracija sveučilišta.

Dilema je vrlo jednostavna. Ako želimo bolju upravljivost na razini Sveučilišta u Zagrebu, s obzirom na to da je pravno neintegrirano sveučilište s visokim stupnjem samostalnosti sastavnica (fakulteta), onda pravni okvir treba osigurati višu razinu integracije. Ako želimo veću samostalnost sastavnica, što podrazumijeva i veću razinu odgovornosti na razini fakulteta, onda ćemo imati teže, pa i teško upravljivo sveučilište.

Sigurno je sljedeće. Ni broj sastavnica, a još manje broj studenata bitno ne utječe na lakšu ili težu upravljivost sveučilištem, već pravni okvir i razina pravne i financijske integracije, a presudno i upravljačka kultura te kompetencije upravljačkih struktura.

Bi li trebalo ići u smjeru snažnije (ili ne) integracije sveučilišta – pitanje je za posebnu raspravu. U velikom sustavu kakvo je naše Sveučilište organizacijska struktura treba biti prilagođena njezinim funkcijama i djelatnostima. Iz tog razloga trebalo bi poticati funkcionalnu integraciju radi podizanja kvalitete te boljeg i racionalnijeg korištenja resursa i financijskih sredstava, a organizacijske integracije ne bi trebalo pokretati dok za njih ne sazriju uvjeti.

Nažalost, Fuchsovom reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja, umjesto deklariranog jačanja integracije pravno neintegriranih sveučilišta, išlo se na njihovu daljnju dezintegraciju, s glavnim ciljem razbijanja Sveučilišta u Zagrebu.

Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu – cilj reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja

Fuchsova reforma imat će dalekosežne negativne posljedice za sustav znanosti i visokog obrazovanja. Dva su skrivena cilja reforme. Prvi je uspostaviti što snažniju političku kontrolu nad cijelim sustavom znanosti i visokog obrazovanja, a drugi je urušiti sustav javnog visokog obrazovanja i otvoriti prostor privatnim sveučilištima.

Treba priznati – dobrim dijelom zahvaljujući i šutnji sveučilišne zajednice – ministar Fuchs je uglavnom i uspio u svojem naumu. Zahvaljujući reformi ministar je stekao preveliku koncentraciju ovlasti i moći, a time i presudan utjecaj na cijeli sustav. Sustav ocjenjivanja temeljem Zakona o plaćama dodatno uz to potencira političku kontrolu nad cijelom akademskom zajednicom.

I drugi cilj, jačanje privatnih sveučilišta nauštrb javnih, barem u normativnom dijelu, već je dobrim dijelom ostvaren. Niz novih propisa upravo cilja na to. Uz skandalozan novi sastav Rektorskog zbora u kojemu su privatna sveučilišta dobila daleko veći utjecaj nego što im po veličini i značaju pripada, možda najveći paradoks je znatno snižavanje uvjeta za osnivanje novih sveučilišta, iako je Ministarstvo prije donošenja zakona isticalo problem prevelikog broja sveučilišta u Hrvatskoj.

Sporno je međutim da se namjerno želi oslabiti javna sveučilišta kako bi se otvorio prostor za privatna. A da bi ostvarili taj cilj, potrebno je urušiti kvalitetu javnih sveučilišta, prije svega Sveučilišta u Zagrebu koje i dalje predstavlja polovicu cijelog sustava. A da bi se to postiglo treba otjerati kvalitetan kadar s javnih sveučilišta.

Prvi korak k tome već je napravljen Zakonom o plaćama kojim su sveučilišni profesori snažno degradirani u pogledu plaća u odnosu na druge javne službe. Sada se kroz pravilnike o vlastitim i namjenskim prihodima želi onemogućiti da bi se dodatni prihodi ostvarivali kroz projekte, što će nedvojbeno potaknuti kvalitetne ljude da otiđu sa sveučilišta. Jer zašto bi ostali na sveučilištima, ako je njihov rad podcijenjen.

No za ostvarenje oba cilja nužno je razbiti Sveučilište u Zagrebu. Jer podjela odnosno razbijanje Sveučilišta u Zagrebu uklanja najveći, a stvarno i jedini mogući centar suprotstavljanja politikama komercijalizacije i privatizacije visokoobrazovnog sustava te obrane sveučilišne autonomije i akademskih sloboda.

Nijedno drugo javno sveučilište u Hrvatskoj nema tu veličinu ni snagu kojom bi se moglo oduprijeti snažnim političkim pritiscima i politikama usmjerenima na urušavanje sustava javnog visokog obrazovanja i znanosti kako bi se otvorio prostor privatizaciji visokog obrazovanja i kojom bi znanost i visoko obrazovanje prestalo biti javno dobro.

Stoga nije slučajno da se u novom Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti smanjila potrebna većina o izlasku pojedinih sastavnica i osnivanju novog sveučilišta (umjesto dvotrećinske sada se traži natpolovična većina u Senatu).

Balkanizacija sustava znanosti i visokog obrazovanja

Posljedice takve politike bit će katastrofalne. One će dovesti ne samo do urušavanja kvalitete sustava visokog obrazovanja, već do degradacije znanja u cijelom društvu. Jer temelj kvalitete sustava visokog obrazovanja, u hrvatskom društvenom kontekstu, mogu jedino biti javna sveučilišta.

I dok se neki zanose stvaranjem hrvatskog MIT-a, Hrvatskoj uistinu prijeti scenarij koji se dogodio u drugim balkanskim državama (Srbija, BiH itd.) gdje je liberalizacija i tržišna orijentacija visokog obrazovanja dovela do poplave privatnih visokoškolskih institucija kojima su u prvom planu zarada, a ne znanost ni kvaliteta.

Time će doći do drastičnog srozavanja znanstvenih i obrazovnih standarda, što će imati za posljedicu obezvrjeđivanje znanja, stručnosti i sveučilišnih diploma, zanemarivanja neposredno neprimjenjivih znanstvenih istraživanja te postepenog urušavanja osnovne funkcije modernog sveučilišta i uspostavljanja ”društva neznanja”.

Na ovaj način će se samo produbiti procesi kojima već svjedočimo u sustavu javnog visokog obrazovanja, a koji su često posljedica zlouporabe političkog utjecaja i njegova korištenja za stjecanje sveučilišnih diploma ili pozicija, a što se reformom navodno trebalo spriječiti. Dapače, politizacija sustava javnog visokog obrazovanja dodatno otvara prostor ovakvim zloupotrebama političke moći.

Što se u međuvremenu događa u Europi?

I dok u Hrvatskoj još uvijek aktualni ministar aktivno radi na slabljenju i dezintegraciji Sveučilišta u Zagrebu te urušavanju sustava javnog visokog obrazovanja, u Europi svjedočimo potpuno suprotnim tendencijama.

Europska iskustva razbijanja velikih sveučilišta i njihovo pretvaranje u mala specijalizirana sveučilišta (tehničko, medicinsko, društveno-humanističko) pokazala su se neproduktivnim. U posljednjih 20-ak godina otpočinje reintegraciji malih sveučilišta u velika jer jedino tako mogu djelovati sinergijski i obavljati svoje različite društvene funkcije (izvještaj Europske sveučilišne asocijacije iz 2019. godine, University Mergers in Europe, navodi 129 slučaja (re)integracije europskih sveučilišta od 2000. do 2019. godine).

Na primjer, u Francuskoj zakon o visokom obrazovanju i znanosti iz 2013. godine doveo je do porasta povezivanja visokoškolskih institucija u klastere (npr. 2016. godine je osnovan klaster ComUE Université Bretagne-Loire na koji je upisano ukupno 160.000 studenata). U Estoniji je kroz proces vertikalnog spajanja došlo do okrupnjivanja manjih visokoškolskih institucija (npr. 2005. godine osnovano je Sveučilište Tallinn).

The European Tertiary Education Register (ETER) u izvještaju iz 2022. godine ističe da je spajanje sveučilišta, koje je u porastu u Europi, potaknuto shvaćanjem da manji broj većih sveučilišta ima pozitivne efekte u pogledu racionalizacije troškova te povećanja njihove vidljivosti, ali i povećanje kvalitete nastave i istraživanja.

U tom kontekstu spomenut ću još primjer Sveučilišta u Strasbourgu (osnovano u 16. stoljeću) koje se 1971. godine podijelilo na tri manja sveučilišta, da bi se 2009. godine, nakon dugotrajnih rasprava, ova sveučilišta ponovno sjedinila u jedno veliko sveučilište (2020./21. upisano je 56.875 studenata). Cilj je bio da sveučilište postane ono što bi trebalo i biti: sveobuhvatna institucija sa svim disciplinama koje funkcionalno i sinergički djeluju.

Riječima rektora Alaina Beretza, ”ova 50-godišnja crtica u našoj povijesti kada smo imali specijalizirana sveučilišta bila je besmislica”. U prilog tome ističe da su sva velika britanska sveučilišta sveobuhvatna (Cambridge, Oxford, UCL itd.). Sveučilište u Strasbourgu prvo je francusko sveučilište koje se ponovno integriralo, a taj primjer slijedile su druge visokoobrazovne institucije u Francuskoj.

Sveučilište u Zagrebu – temelj hrvatskog sustava znanosti i visokog obrazovanja

U svijetu postoje različiti modeli sveučilišta. Postoje manja, veća te više ili manje integrirana sveučilišta. Njihove uloge i funkcija znatno se razlikuju. Neka vrlo prepoznatljiva vrhunska sveučilišta obrazuju izuzetno mali broj studenata, ali su zato fokusirana na istraživanja. S druge strane, neka sveučilišta uz puno manje proračune obrazuju po više desetaka i stotina tisuća studenata.

Sveučilište u Zagrebu je i danas po svojem temeljnom konceptu – ne, doduše, i po svom ustroju – sveučilište humboldtskog tipa. Ono je najveće i najobuhvatnije sveučilište u Hrvatskoj na kojemu su zastupljene praktično sve znanstvene i umjetničke discipline, i u istraživačkom i u studijskom smislu, čija je temeljna zadaća pružanje visokoga obrazovanja građanima.

Sveučilište u Zagrebu je i danas temelj na kojemu počiva sustav visokog obrazovanja i jezgra iz koje je izrastao gotovo cijeli preostali hrvatski visokoškolski sustav. Sveučilište u Zagrebu i danas je nacionalni lider u znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i kao takvo ono je bilo i ostalo generator razvoja i napretka cijele Republike Hrvatske.

Misija i vizija Sveučilišta u Zagrebu upravo odražava navedene činjenice: ”Sveučilište u Zagrebu najstarije je, najveće i u akademskom i istraživačkom smislu vodeće sveučilište u Republici Hrvatskoj. Kao takvo, ono ima posebnu ulogu i odgovornost u očuvanju i unaprjeđenju nacionalnoga intelektualnoga, znanstvenoga i kulturnoga naslijeđa te u jačanju međunarodne prepoznatljivosti i atraktivnosti hrvatskoga visokog obrazovanja i znanosti”.

Takvo sveučilište, koje je odigralo vrlo važnu ulogu u razvoju hrvatskog naroda i njegove države, koje se s obzirom na omalenost države i objektivno oskudne ljudske potencijale na tako malom prostoru jedino može kao pravo i ozbiljno sveučilište pozicionirati u relevantnom međunarodnom kontekstu, treba štititi i razvijati, a ne razbijati i svjesno uništavati radi sitnih i vrlo bremenitih pogodovanja i interesa.

Takva politika, koju je vodio aktualni ministar Fuchs, stubokom je suprotna temeljnim interesima hrvatskog naroda, njegove države i društva općenito.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?
    •  Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora