autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)

AUTOR: Ivan Obadić / 22.01.2024.

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Ovaj naslov nije senzacionalistički clickbait naslov koji pogrešno predstavlja sadržaj članka (kolumne) s ciljem da privuče čitatelje. Naslov odražava stvarnu opasnost koju donosi novi Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama.

I još jedna napomena na početku – potpuno je jasno da je pitanje novog sustava koeficijenata i iznosa rasta plaća privuklo pažnju javnosti i sindikata. Ali to nije jedino sporno pitanje vezano uz novi Zakon, pogotovo kada govorimo o sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Jer Zakon otvara kudikamo više pitanja, nego što daje odgovora na njih, a neka zakonska rješenja nisu samo temeljito neustavna, već i vrlo opasna i duboko zabrinjavajuća.

Zakon, naime, ukida sigurnost zaposlenja za sveučilišne profesore, pa čak i u najvišim zvanjima, odnosno na radnim mjestima – dakle redovitog profesora u trajnom zvanju, odnosno u trajnom izboru (reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja ukinuta su znanstveno-nastavna zvanja, a uvedena radna mjesta, ali dualitet starog i novog sustava još jedno vrijeme će egzistirati u sustavu).

Ili drugim riječima, Zakon o plaćama uvodi mogućnost da svi, pa čak i redoviti profesori u trajnom zvanju, odnosno izboru, dobiju otkaz ”preko noći” (točnije, ovisno od slučaja do slučaja, otkazni rok će trajati najmanje dva tjedna, a najdulje mjesec i pol dana).

Kako su profesori do sada mogli dobiti otkaz

Da ne biste pogrešno shvatili – i do sada su sveučilišni profesori (i znanstvenici) mogli dobiti otkaz. Dvije su pravne osnove na temelju koje mogu dobiti otkaz. Prva je Zakon o radu (na primjer, otkaz zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa), a druga Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti.

Kada govorimo o Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, otkaz je posljedica neispunjavanja uvjeta za reizbor na radno mjesto. Naime, u sustavu znanosti i visokog obrazovanja nastavnici odnosno znanstvenici svakih pet godina prolaze kroz izbor (slobodno možemo reći evaluaciju) na više ili isto radno mjesto.

Ako ne ispunjavaju uvjete za izbor na više radno mjesto (izvanredni profesor, redoviti profesor, redoviti profesor u trajnom zvanju), oni moraju biti reizabrani na isto radno mjesto (npr. docent koji ne ispuni uvjete za radno mjesto izvanrednog profesora mora ispuniti minimalne znanstveno-nastavne uvjete da ostane docent). U slučaju ako ne ispune ni uvjete za reizbor, onda im prestaje radni odnos (o ovom sustavu ocjenjivanja bit će još riječi kasnije). Ili drugim riječima – dobivaju otkaz.

Asistenti i viši asistenti koji sklapaju ugovore na određeno u trajanju od šest (fakulteti), odnosno pet godina (instituti), također su ocjenjivani od strane mentora najmanje jednom godišnje, a ako su dvije godine uzastopno negativno ocijenjeni – prestaje im radni odnos. Ili drugim riječima – dobivaju otkaz.

Ovo nije ni sporno ni nelogično. Ako netko ne zadovolji znanstveno-nastavne kriterije čak ni za reizbor, tada više ni ne može ostati u sustavu. Ili, jednako tako, ako netko teško povredi obveze iz radnog odnosa.

Ali Zakon o plaćama kroz sustav ocjenjivanja uvodi još jednu potpuno novu pravnu osnovu na temelju koje sveučilišni profesori mogu dobiti otkaz, koja je ne samo nepotrebna i suvišna, već otvara prostor za zloupotrebe, pa i politizaciju cijelog sustava.

Na ovaj način ne samo da se ugrožavaju, već se de facto i de iure akademske slobode ukidaju.

Ali prvo treba iznijeti nekoliko općih primjedaba na Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine.

Zapanjujuća lakoća donošenja loših zakona

Na vaše iznenađenje, krenut ću s Pravilima o uređenju franšiza koja su donesena u Italiji 2004. godine. Zašto? Kada se pojavila potreba njihova uređenja, tijekom idućih sedam godina, ponavljam sedam godina, u Italiji se vodila iscrpna rasprava o tome što urediti i u kojoj mjeri to učiniti. Sedam godina tražio se optimalan balans između onoga što treba urediti i onoga što treba prepustiti da subjekti na tržištu samostalno uređuju.

U Hrvatskoj, s druge strane, svjedočimo zakonodavnom stampedu u kojemu se nemoguće snaći, gdje često nije bitno kakav se zakon donosi, nego je bitno da se zakoni izglasaju tako da možemo reći da smo zadovoljili uvjete iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (i to unatoč tome što su ponekad ti zakoni u suprotnosti s onime što piše u Nacionalnom planu).

Prigovori koji pri tom dolaze iz pravnih i stručnih krugova ne zamaraju previše vladajuće, pa se zakoni uvijek i iznova donose po jednakom obrascu.

Zamjerke na novi Zakon o plaćama

Kritike novog Zakona su ozbiljne. Za početak, Zakon je podnormiran i ključne dijelove novog sustava plaća uređuje Vlada i nadležni ministri temeljem osam uredaba i dvaju pravilnikâ.

Umjesto da se radi pravne sigurnosti i predvidivosti propisa ta pitanja zakonski normiraju, Zakon širokim i neodređenim odredbama ostavlja Vladi previše prostora za njihovu razradu, te se otvara ustavnopravno pitanje je li se doista Vladi na razradu prepušta uredbodavna ili zakonodavna materija, odnosno radi li se o materiji koja bi trebala biti uređena zakonom, a ne podzakonskim propisima.

Pitanje razgraničenja radi li se ovdje o uredbama za izvršenje zakona ili uredbama na temelju zakonske ovlasti (ne samo u ovom, već i u drugim zakonima poput prošle godine donesenog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti) iznimno je važno ustavnopravno pitanje, jer neosnovano prenošenje ovlasti za reguliranje pitanja koja su u izvornoj nadležnosti zakonodavne vlasti na tijela izvršne vlasti predstavlja upletanje izvršne vlasti u djelokrug zakonodavnog tijela čime se marginalizira i obezvređuje uloga Hrvatskog sabora.

Nadalje, Zakon samo parcijalno, a ne cjelovito uređuje sustav plaća (utvrđuje čak 15 kategorija zaposlenika na koje se ne primjenjuje).

Niz zakonskih rješenja je nedovoljno precizan što otvara dvojbe kako će se Zakon primjenjivati u praksi, a posebno opasno je što time Zakon otvara prostor za dodatnu politizaciju i zloupotrebu ne samo u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, već u cijelom sustavu državne uprave i javnim službama.

Konačno, vladajući uopće nisu uzeli u obzir da ne bi trebali miješati kruške i jabuke jer postoje bitne razlike između državne uprave i pojedinih javnih službi, što posebno dolazi do izražaja kada se govori o sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Možda je brzina razlog zašto se donose tako loši zakoni s nedovoljno promišljenim i razrađenim rješenjima, bez objektivne, cjelovite i pouzdane analitičke podloge temeljem koje se zainteresirana javnost može upoznati sa svim učincima zakonskog prijedloga i oblikovati svoje mišljenje o njemu te meritorno i stvarno sudjelovati u javnom savjetovanju. Ali nije opravdanje.

Provođenje ozbiljnih reformi kojima se uvode bitne zakonske promjene i donose konceptualno važne odluke podrazumijeva promišljeno, precizno i metodološki pravilno postupanje kako bi se postigle namjeravane svrhe i zacrtani ciljevi. Donošenje ovako bitnog zakona podrazumijeva sustavnost pristupa i uvažavanje specijalnih i nadovezujućih režima s kojima on mora biti usklađen i kojima se nužno mora prilagoditi.

U suprotnome, nova rješenja proturječna su drugim specijalnim važećim zakonskim režimima i dokidaju konzistentnost osnovnih ideja, koncepata i načelâ kako su izvorno zamišljeni, čime se stvara pravna nestabilnost i nesigurnost.

A upravo to se dogodilo u pogledu Zakona o plaćama i sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Kruške i jabuke

Iako je Nacionalnim planom oporavka i otpornosti predviđeno donošenje dvaju zakona o plaćama, jednog za državnu službu, drugog za javne službe (sustav obrazovanja, zdravstva, kulture i dr.), Vlada je ipak odlučila donijeti jedinstveni Zakon o plaćama kako bi uvela standardiziran sustav plaća, odnosno da plaće budu jednake za ista radna mjesta, neovisno o tome radi li se o radnom mjestu u državnoj službi ili javnim službama.

Nije jasno zašto dva zakona koja bi posebno regulirala plaće za državnu službu te posebno za javne službe, ne bi mogla osigurati jednakost plaća za ista radna mjesta. Ali na ovaj način su državna uprava i javne službe stavljene u ”isti koš”.

A to ne bi trebalo biti tako. Jer postoje bitne razlike u pogledu funkcioniranja državne uprave i različitih javnih službi koje se načinom rada bitno razlikuju od upravno-stručnih i upravno-administrativnih službi, tj. državne uprave.

Ne uvažavati razlike između klasične državne službe i javnih službi je pogrešno i vodi do potpuno suprotnih učinaka od očekivanih (moguće je ove razlike uvažiti i u jedinstvenom zakonu, ali to nažalost nije učinjeno).

Uzmimo kao primjer sustav znanosti i visokog obrazovanja. Sustav hijerarhije i upravljanja koji vrijedi u državnoj službi i agencijama neprimjenjiv je u visokom obrazovanju i znanosti u kojima vrijedi načelo neovisnosti, samostalnosti i slobode znanstvenog istraživanja, na pojedinačnoj razini, na razini organizacijske jedinice, kao i na razini samoga visokoga učilišta.

Sveučilišta, ali i sveučilišni profesori, uživaju autonomiju (barem bi prema Ustavu trebali) koja upravo naglašava posebnost visokog obrazovanja i znanosti (u odnosu na državnu službu, ali i druge javne službe).

Zakon o plaćama ne uvažava ovu posebitost i autonomiju sveučilišta, a to se najbolje pokazuje na odredbama o ocjenjivanju i nagrađivanju zaposlenika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Zašto još jedan sustav ocjenjivanja i nagrađivanja?

Zakon uvodi novi sustav ocjenjivanja učinkovitosti rada (državnih i javnih) službenika i namještenika (članak 10.) te njihova nagrađivanja (dodatak za učinkovitost rada, članak 19.). Postavlja se opravdano pitanje zašto je u sustavu znanosti i visokog obrazovanja potreban novi paralelni sustav ocjenjivanja.

Znanstvenici i sveučilišni profesori već prolaze vrlo razrađen sustav ocjenjivanja (što je prethodno spomenuto) koji se temelji na načelima izvrsnosti, kvalitete, transparentnosti, te ocjenjivanja od strane kolega – sustav napredovanja na radnim mjestima prema objektivnim i mjerljivim znanstveno-nastavnim kriterijima koji su propisani Zakonom o visokom obrazovanju i znanosti, Nacionalnim sveučilišnim, umjetničkim i znanstvenim kriterijima za izbor na znanstveno-nastavna radna mjesta te dodatnim kriterijima utvrđenim općim aktom visokog učilišta i znanstvenog instituta.

Svako napredovanje ocjenjuju povjerenstvo kolega u višem zvanju, fakultetska odnosno akademijska vijeća, matični odbori, vijeća područja, odnosno senati sveučilišta. Govorimo, dakle, o desecima znanstvenika i sveučilišnih profesora koji sudjeluju u postupku ocjenjivanja.

Kod postojećeg vrednovanja znanstvenika i sveučilišnih profesora sudjeluje i međunarodna akademska zajednica kroz recenzije članaka u stranim časopisima i međunarodnih projekata te izlaganja na međunarodnim konferencijama na temelju čega povjerenstva donose odluke o (re)izboru.

A ovisno o uspješnosti, kao što je već ranije objašnjeno, znanstvenici i sveučilišni profesori se biraju na više, ili idu u reizbor na isto radno mjesto, ili u slučaju ako ne zadovoljavaju kriterije za reizbor prestaje njihov radni odnos (što se u praksi i događa!). Osim toga, sveučilišne profesore ocjenjuju i studenti, a ta ocjena je integralni dio uvjeta za izbor i/ili reizbor na radno mjesto!

Ovakav sustav ocjenjivanja u skladu je i s međunarodnim dokumentima. Preporuka UNESCO-a o položaju nastavnog osoblja u visokom obrazovanju od 11. studenoga 1997. (Hrvatska je članica UNESCO-a od 1992. godine) ističe da vrednovanje sveučilišnih nastavnika mora obuhvatiti isključivo akademska mjerila stručnosti u istraživanju, nastavi i drugim akademskim ili strukovnim obvezama kako ih procjenjuju akademske kolege.

No prema Zakonu o plaćama, pored ovako detaljno uređenog sustava ocjenjivanja i napredovanja temeljenog na objektivnim i mjerljivim kriterijima, sada će znanstvenike i sveučilišne profesore jednom godišnje ocjenjivati dekan i/ili rektor (ovisno radi li se o pravno integriranim ili neintegriranim sveučilištima), i to u postupku i prema kriterijima koje propisuje Vlada posebnom uredbom, a uz kriterije određene uredbom resorni ministar će pravilnikom utvrditi posebne kriterije za ocjenjivanje učinkovitosti rada sveučilišnih profesora i znanstvenika (članak 10. stavci 3., 9. i 13.).

Sama po sebi činjenica da Vlada (i ministar) propisuju postupak i kriterije za ocjenjivanje rada sveučilišnih profesora i znanstvenika, i to mimo već postojećih vrlo razrađenih objektivnih i mjerljivih kriterija i postupaka napredovanja kojima se ocjenjuje njihova uspješnost i učinkovitost (ili neučinkovitost), predstavlja nedopustivo i snažno zadiranje u sveučilišnu autonomiju (akademsku samoupravu), odnosno autonomiju nastavnog osoblja.

Jer pitanja koja se tiču ustrojstva i djelovanja sveučilišta, a koja ne predstavljaju izvorne ovlasti sveučilišta obuhvaćene akademskom samoupravom, moraju biti propisana zakonom i ne mogu biti prenesena na tijela izvršne vlasti države (ovo pravno stajalište je Ustavni sud zauzeo u odluci od 26. siječnja 2000., U-I-902/1999). Ali to je manji problem donesenog Zakona.

Ukidanje akademske slobode

Naime, o toj ocjeni ne ovisi samo dodatak za učinkovitost rada (članak 19.) pri čemu je nužno istaknuti da predloženi sustav nagrađivanja i ograničavanja udjela izvrsnih i naročito uspješnih u potpunosti promašuje logiku sustava znanosti i visokog obrazovanja koji se upravo temelji na izvrsnosti i kvaliteti.

Puno opasnije je i potpuno neprihvatljivo što se prema Zakonu može dodijeliti ocjena ”ne zadovoljava” čime prestaje služba redovitim otkazom u skladu s općim propisom o radu!

Što to konkretno znači? To znači da će i sveučilišni profesori i znanstvenici u najvišem zvanju, odnosno na radnom mjestu, dakle redoviti profesori u trajnom zvanju odnosno izboru, moći na temelju samo jedne negativne ocjene od dekana ili rektora (ili osoba koje one ovlaste), u posebnom postupku koji Vlada tek treba propisati i na temelju još uvijek nepoznatih kriterija, koji mogu biti potpuno arbitrarni i ne temeljiti se na objektivnim znanstveno-nastavnim kriterijima koje već moraju ispunjavati, dobiti otkaz! To znači da i zaposlenici u statusu docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora mogu dobiti otkaz i to neovisno o tome ispunjavaju li ili ne uvjete za napredovanje na više radno mjesto ili reizbor!

Drugim riječima, Zakonom o plaćama se ukida autonoman položaj sveučilišnih nastavnika koji su stekli čak i najviše stupnjeve znanstveno-nastavnih zvanja (radnih mjesta) te sigurnost njihova zaposlenja zbog stvarne i stalne prijetnje otkazom, i to neovisno o tome ispunjavaju li oni ili ne jedine uvjete koji su relevantni kod ocjenjivanja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja – znanstveno-nastavne uvjete.

A to drugim riječima znači da Zakon o plaćama ukida akademske slobode!

U nastavku – drugom dijelu kolumne objasnit ću kako je uopće nastao suvremeni koncept akademskih sloboda i kako je europski (njemački) model sveučilišta koji se temelji na akademskim slobodama postao globalno uspješan, što su akademske slobode i zašto su one uopće važne za sveučilište, ali i za demokraciju i pluralizam mišljenja.

U trećem dijelu kolumne izložit ću konkretno tri opasnosti koje prijete sveučilišnim profesorima i njihovim akademskim slobodama zbog zlouporabe novog sustava ocjenjivanja temeljem čega mogu dobiti otkaz, te drastične posljedice koje otkaz za sveučilišnog profesora – posebno redovitog profesora u trajnom izboru (zvanju), i njegovu akademsku karijeru, donosi.

(Nastavlja se).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
     Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
     Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
     Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
     Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
     U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
     Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?
     Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1