Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (5)

Što možemo očekivati od drugih članova episkopata koji nisu napravili nikakav znak otklona od sprege Stepinca i Pavelića, jednog nadbiskupa koji je podržao uvođenje rasnih zakona i jednog ratnog zločinca koji ih je temeljito provodio na divljenje nacista? Osim toga, ni 78 godina od završetka Drugog svjetskog rata hrvatski episkopat, kao ni onaj u BiH, nije jasno osudio ustaše i NDH.

Upravo tako. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije.

Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička Crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece!

Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke Crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu?

Elem. Treba govoriti objektivno. Evo što je objavljeno u Stepinčevom Katoličkom listu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (glavni urednik u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, broj 32/1941.). 

I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička Crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna prihvatiti odlikovanje od ustaškog poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zvijezdom”), pazite, i to koncem 1944. godine!

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH, ponavljam, ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve antiekumenske i antikršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”.

To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno, vjerske razlike držao podlogom svih ostalih razlika, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

Njegovo ushićenje uspostavom NDH je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvog dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu.

Svojim je biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božju zapovijed!”

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja 1941.), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja 1941.) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Njegova taktika činjenja i pristajanja na manje zlo, a za moguće veće dobro u tim se okolnostima pokazala ograničenom i nedostatnom, a ujedno kroz tu se taktiku razotkrila svekolika bijeda istine o ustaškom režimu i Crkve ”u Hrvata” toga vremena.

Ili, kako je to napisao u pogovoru knjige Huberta Butlera, ”Balkanski eseji” (Fraktura, Zaprešić, 09/2016) urednik Vuk Perišić: ”Hrvatski bi nacionalisti (nasilno prevođenje u katolištvo) najradije zaboravili… a srpski bi ga preuveličavali preko svih zamislivih granica… jer čini se da oba nacionalizma teže podnose objektivnost nego jedan drugog”.

U sličnom tonu reagirao je i nobelovac Josif Brodski govoreći o autoru: ”Butler nije bio nikakav lovac na naciste ili protestantski križar protiv Vatikana; on je bio lovac na nepoštenje…”.

U ”Balkanskim esejima”, koji se ovdje toplo preporučuju, Butler je pokušao demitologizirati i demistificirati kardinala Stepinca (odnosno ulogu Rimokatoličke Crkve u NDH); želio je pokazati zašto su njegovi politički manevri doživjeli neuspjeh i zašto ga se ne može tretirati kao mučenika, bez ogleda što mu vjerojatno predstoji kanonizacija.

Odnosno, kako ga je i zašto politički i militantni eklezijasticizam odveo u beznađe nedosljednosti nakon kojeg sve što je činio (pomaganje potrebitima, zaštita progonjenih Židova i Srba i nepoćudnih Hrvata itd.), ostalo je u sjeni nedorečenosti i od drugorazrednog značaja. Jednostavno, propustio je jasno i djelatno osuditi zlo ustaškog režima. NDH je, po mišljenju Butlera, predstavljala ”amalgam religije i zločina”, ”vladavinu nasilja” kojim se beskrupulozno instrumentalizirala Crkva ”u Hrvata” za najprizemnije političke ciljeve, a Crkva je na to (ne)voljko pristajala.

Zov krvi i tla, zaogrnut plaštem lojalnosti domovini postao je povijesnim imperativom; istina, Stepinac je ubrzo postao svjestan svekolike koljačke naravi ustaškog režima i njegove monstruoznosti pri rješavanju srpskog i židovskog pitanja u Hrvatskoj, ali tada osim ”lojalnosti”, više nije bilo prostora za uzmak.

(Nastavlja se).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora