Sportaš ima pravo jasno i glasno reći svoj politički stav

Velika sportska borilišta su najveće pozornice na svijetu i privlače milijune gledatelja. Milijuni gledatelja, logičkim slijedom, privlače milijune koji se ulažu u infrastrukturu, opremu, ljudski kadar i marketing. Naravno, veliki dio novca odlazi u džepove vlasnika određenih klubova, menadžera i osoblja.

Igrači su glumci u tom teatru, oni su glavni akteri igre i slika cijelog sustava. Oči ljudi su uperene upravo u njih i to je ono što obični promatrači trebaju vidjeti. To igračima garantira veću ili manju popularnost, novac, slavu, a tako oni postaju uzori mnogima, pogotovo mladima.

Koliko su ljudi privrženi sportu nam najbolje ilustrira privrženost prema nekom klubu ili sportašu iako često puta ne postoji nikakav racionalni argument zašto ta privrženost postoji.

Ljudi su spremni na puno toga zbog voljenog kluba, od putovanja na drugi kraj svijeta kada je u pitanju neko gostovanje, do rata za tipkovnicom kada na društvenim mrežama treba ”obraniti” njegovu čast i odluke. Često puta se ta obrana prelijeva na tribine i na ulice gradova što zna biti prijetnja zdravlju i imovini ostalih građana.

Sport ima i pozitivne strane o kojima se mnogo toga reklo i tu se nema što posebno dodati. Zdrav i aktivan način života, poticanje kompetitivnosti i uvažavanja među protivnicima, socijalizacija, ali i mnoge prednosti u napredovanju u drugim poljima života.

Posljednjih nekoliko mjeseci u Sjedinjenim Američkim Državama je prisutan fenomen koji je, uzrokovan društveno-političkim zbivanjima, otkrio jednu novu dimenziju i nove, konkretnije, mogućnosti sporta. Sportska borilišta su se pokazala i kao kvalitetna platforma za razvoj demokracije.

Stroge kazne i obračun s rasizmom ili bilo kakvom vrstom diskriminacije moraju postati standard i nužnost, a sport, kao nešto što se igra na cijelom svijetu i, samim time, ujedinjuje cijeli svijet, ima potencijal biti jedan od ključnih aktera u toj borbi

Zbog već poznatih velikih društvenih nereda koji su uzrokovani prekomjernom policijskom brutalnošću zbog koje su mnogi Afroamerikanci izgubili živote, sindikat igrača NBA lige (NBPA) pokrenuo je bojkot.

Za glavni okidač takve reakcije bi se mogla uzeti smrt Jacoba Blakea kojega su policajci ubili dok je ulazio u svoj auto, nakon što se oglušio na njihove naredbe.

Nakon tog događaja NBA momčad Milwaukee Bucks je odbila izaći na teren što je potaknulo i druge NBA momčadi, a bojkot se proširio na nogomet, baseball, čak i na tenis. Momčad Bucksa su podržali i njihova tri vlasnika, a sve utakmice koje su se trebale odigrati dan nakon su otkazane. Bojkot je trajao tri dana. To je bio povijesni presedan.

Jednostavno, većina momčadi više nije htjela igrati nego su zahtijevale konkretnije korake da se cijela NBA liga uključi u borbu za promjene kao što su reforma kaznenog zakona i smanjivanje policijske brutalnosti.

Liga se gotovo prekinula, ali nakon intenzivnih pregovora NBA je pristala omogućiti igračima da odabere jednu od dvadeset devet dogovorenih poruka i da ju, ako žele, mogu staviti na dres. Sve je to napravljeno da se pošalje jasna poruka i zauzme jasan stav.

Ne zaboravimo, gledanost NBA lige se mjeri u milijunima i, samim time, poruke na dresovima imaju veliki doseg. Velika je pobjeda ako samo jedan posto ljudi pročita i shvati značenje tih poruka.

Naravno, odmah je došlo do prigovora iz raznih pozicija, a glavne prigovore političkih poruka na dresovima možemo sažeti na tri glavna.

Prvi ide linijom da politici nije mjesto u sportu jer je već zagadila sve pore društvenog života i postala neka vrsta vjere te da ljudi žele gledati sport da se odmore od nje. Taj argument ne stoji jer sport, direktno ili indirektno, ovisi o politici, a pogotovo o društvenim procesima.

Političke odluke omogućuju funkcioniranje tržišta, uvjete za funkcioniranje sportskih natjecanja, u nekim slučajevima i financiranje sportskih društava. Na kraju krajeva, u demokratskom sustavu svaki sportaš može i ima pravo jasno i glasno reći svoj politički stav, jer, ne zaboravimo, politika se bavi našim sudbinama i u slučaju da se mi ne bavimo njome.

Drugi prigovor ide u smjeru odabira političkih poruka koje se žele staviti na dresove odnosno moguće cenzure nekih političkih poruka koje ne odgovaraju vodstvu NBA lige. Ovaj argument je dijelom održiv jer se već dogodilo da liga zabranjuje neke političke poruke kada su im ugroženi nekakvi financijski interesi.

Posljednji takav slučaj se dogodio kada je, sada već bivši, glavni menadžer franšize Houston Rockets, Daryl Morey, tweetom dao podršku prosvjednicima u Hong Kongu. Kineska vlast se uvrijedila i prijetio je veliki gubitak novca za NBA ligu. Ubrzo je vodstvo lige zabranilo bilo kakve poruke koje bi mogle uvrijediti kinesku vlast i ogradilo se od svega.

Koliko su ljudi privrženi sportu nam najbolje ilustrira privrženost prema nekom klubu ili sportašu iako često puta ne postoji nikakav racionalni argument zašto ta privrženost postoji

Ovaj argument je održiv samo dijelom jer su poruke koje su NBA igrači odlučili staviti na svoje dresove univerzalnog karaktera. Poruke kao što su: Equality, Freedom, Black Lives Matter, Love us, Peace, Education Reform ili Vote nadilaze podjele i odnose se na svakoga.

One su svojevrsni glas otvorenog i tolerantnog društva.

Treći argument protiv političkih poruka se može sumirati u: ”Nije mi lijepo vidjeti te poruke, kvare izgled dresa”. Na ovaj ”argument” nema potrebe gubiti riječi.

Naravno, trebamo biti svjesni i činjenice da politika u sportu može biti i dvosjekli mač. Svjedoci smo brojnih provokacija, što navijačkih, što onih koje dolaze od strane protivnika na terenu.

Te političke poruke najčešće nemaju konstruktivni karakter, već im je cilj nekoga isprovocirati ili omalovažiti. Poruke univerzalnog karaktera nisu tog tipa.

Poruke koje su NBA igrači stavljali na svoje dresove ili poruke FIFA-e i(li) UEFA-e u kontekstu borbe protiv rasizma ne bi trebale isprovocirati nijednu osobu normalnih stavova i svjetonazora. One nas samo mogu podsjećati na ono što bismo trebali živjeti i čemu bismo kao društvo trebali težiti.

To je sloboda, ravnopravnost pred zakonom, pravda, stavovi i ideje koje bi se morale ozbiljavati i provoditi u demokratskom društvu. Za sport kao sport nipošto ne bi trebalo biti niti jedne jedine loše posljedice ako se dio novca koji se u njemu vrti uloži u promociju takvih stavova i inzistiranje na njima.

Stroge kazne i obračun s rasizmom ili bilo kakvom vrstom diskriminacije moraju postati standard i nužnost, a sport, kao nešto što se igra na cijelom svijetu i, samim time, ujedinjuje cijeli svijet, ima potencijal biti jedan od ključnih aktera u toj borbi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora