Spalimo ih da socijalni radnici dobiju zadovoljštinu

U situacijama velikih društvenih problema ili katastrofa, nagomilane tenzije se često projiciraju na manjinske grupe ili pojedince koji po nekom kriteriju strše u grupi.

Njih se onda optužuje, progoni, zatvara, žrtvuje, ubija. Katarktičko pražnjenje kolektivne napetosti žrtvovanjem drugačijeg pojedinca, manje grupe ili dijela grupe događa se kroz aktivnost koju nazivamo scapegoating.

Umjesto engleskog izraza scapegoating možemo upotrijebiti frazem ”neka visi Pedro” što omogućava da nas ”ceo svet razume” da se radi o žrtvenom jarcu, koji je nevin, ali je u društvu kriv za grijehe struktura ili moćnih pojedinaca.

Ova duboka potreba društva da projicira strah, bol, krivnju, nelagodu i sve druge frustracije u nekog koga onda žrtvuje, postoji više milenija.

Danas je taj paganski običaj kristijaniziran i stavljen između Bogojavljenja i korizme kad se nakon maskiranja i suđenja žrtveni jarac, Pedro, karneval, pust ili krnjo spaljuje, utopi ili objesi.

U činu žrtvovanja nakon maškara, u Hrvatskoj zadnjih godina kao pusta ili krnju spaljuju manjinske političare ili gej parove. Tako se društvo simbolički rješava nepoželjnih elemenata koji su zapravo projekcija i projektivna identifikacija vlastitih loših dijelova sebstva.

Premda je simbolizam društva važan i govori puno o stavovima i vrijednostima, simbolička razina destrukcije kod maškara se podnese kao demokratska sloboda izražavanja koja je u ovom slučaju pobijedila političku korektnost.

Kako su nekad spaljivali vještice da se umiri selo i grad, sad bismo trebali žrtvovati Jelenu i Natašu na vrlo konkretan način – staviti ih u zatvor da bi se ventilirale društvene tenzije nastale smrću nedužnog djeteta i da bi socijalni radnici dobili zadovoljštinu

Prelazak sa simboličke razine na konkretni scapegoating je nešto drugo, puno opasnije i nepravednije.

Nedavni tragični događaj u Novoj Gradišci digao je na noge cijelu Hrvatsku i mobilizirao veliku lavinu osjećaja koji su se, osim kao tuga i žalost, artikulirali i kao bijes i verbalni napadi, uglavnom na društvenim mrežama.

Događaj je zaista jeziv: djevojčicu Nikoll od 2,5 godine na smrt je pretukla majka. Teško ranjena djevojčica preminula je u Dječjoj bolnici u Klaićevoj na Uskrs, 4. travnja 2021.

Kobnoj eksploziji nasilja prema nemoćnom djetetu prethodio je povratak djeteta iz udomiteljske obitelji u ”obiteljsko gnijezdo” prema odluci nadležnog Suda na stručnu preporuku nadležnog Centra za socijalnu skrb.

Na ovu odluku nadležnih uslijedilo je višemjesečno ozbiljno fizičko (obdukcijski nalaz) i psihičko zlostavljanje (izjave bake i šogorice) djevojčice koje je završilo fatalno.

Medijska izvješća o patnji i smrti male Nikoll duboko su pogodila svakog tko je saznao za njenu sudbinu. Nemoć, bijes i gnušanje prema roditeljima koji su presudili svom djetetu se ubrzo usmjerila prema nadležnim institucijama, prvenstveno prema djelatnicima Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška.

Društvene mreže su poplavili izrazi negodovanja, ljutnje i kritika na rad i konkretnog Centra za socijalnu skrb i sustava socijalne skrbi općenito.

Svi mi znamo da se tragedije događaju i da sigurno nitko namjerno nije donio krivu odluku o povratku djeteta biološkim roditeljima za koje je postojao ozbiljan niz dokaza o nasilničkom i raznom drugom protuzakonitom i neadekvatnom ponašanju. To nikome nije ni palo na pamet. Međutim, ta odluka, koja nije bila iz zle namjere već iz nehata, time nije bila manje kriva.

Je li se moglo unaprijed znati da povratak biološkim roditeljima predstavlja rizik za dijete?

Prema medijskim napisima o kriminogenosti oca i njegovom dokumentiranom nasilništvu prema svim članovima obitelji – da moglo se znati da je vratiti dijete u takvu biološku obitelj preveliki rizik koji je očito previđen.

Ali ni to nije sve. Šokiranoj i uznemirenoj javnosti se nakon tragedije obraćaju predstavnici struktura vlasti i struke.

Resorni ministar Aladrović ne daje ostavku kao moralni čin jer se to kod nas ne radi, valjda jer nema morala.

Predstavnici struke, Komore i Udruge socijalnih radnika, sav medijski prostor koriste za svađanje s kritičarima i obranaško pozicioniranje i u konkretnom slučaju smrti male Nikoll što je besprizorno.

Naslušali smo se koliko socijalnih radnika nedostaje, kako je to zahtjevna i opasna profesija koju nepravedno kritiziraju laici koji nisu stručnjaci, kako su oni super u danim okolnostima te da u odluci o povratku Nikoll roditeljima nije bilo greške (izjava socijalnih radnika) jer se ne može predvidjeti ljudsko ponašanje (izjava psihologinje Centra).

Nevjerojatno je kako ljudska nekritičnost nema granica.

Mislim da bi svako, iole pristojno, obraćanje javnosti nakon ovakve tragedije trebalo početi s izjavom dubokog žaljenja zbog gubitka života djevojčice za što nema ni opravdanja ni objašnjenja. Ništa slično nisam, ni čula ni pročitala u izjavama i objavama predstavnika struke unazad deset dana.

Predstavnici struke socijalnog rada su se, kako se to kaže, emocionalno distancirali od slučaja (dijete, Nikoll) i fokusirali se na kritiku kritičara, osobito na Jelenu Veljaču i Natašu Janjić Medančić i inicijativu #spasime, kao da Nikoll nikad nije postojala.

Ali ni to nije sve. Pored iritiranja javnosti arogantnim odbijanjem svake odgovornosti za tragičnu smrt male Nikoll i uz uporno ponavljanje kako se socijalne radnike stalno napada, a oni ništa ne griješe već su krive okolnosti, tamo neki sustav (to mi je najbolja izjava), zahtjevni klijenti i ukratko – svi osim njih, kolektivno su odlučili tužiti Jelenu i Natašu zbog ”javnog poticanja na nasilje i mržnju”!

Ovo okretanje pile naopako i tužba protiv dviju aktivistica koje su ih ispsovale i udijelile im epitete (uhljebari, ubojice) kao što smo i svi mi ostali na Facebooku, je valjda primjena primitivne borbene strategije da je napad najbolja obrana.

Kad javnost opravdano proziva socijalne radnike, oni, njih preko 169, čoporativno krenu u napad na dvije dobronamjerne aktivistice koje su izrazile ljutnju i bijes prema njihovom zalaganju na radnom mjestu jer su bile šokirane smrću male Nikoll.

Umjesto engleskog izraza scapegoating možemo upotrijebiti frazem ”neka visi Pedro” što omogućava da nas ”ceo svet razume” da se radi o žrtvenom jarcu, koji je nevin, ali je u društvu kriv za grijehe struktura ili moćnih pojedinaca

Izljevi boli, žaljenja i samookrivljavanja kao grupni fenomen u našem društvu nisu zahvatili djelatnike socijalnog sustava.

Kolektivno žalovanje tih dana je pokazalo da većina ljudi u ovom našem problematičnom društvu ima i srca i empatije.

Zanimljivo je da je povrijeđena struka objavila tužbu nakon što je ministar Aladrović odlučio primiti Jelenu i Natašu.

Zavist je direktni derivat nagona smrti, kako kaže Melanie Klein, i okrenuta je prema dobrim osobinama onoga prema kome je usmjerena, a ne prema manama. Destruktivna je i razara, kako kaže teorija klajnijanske psihoanalize, svo dobro u ljudskim relacijama i u društvu.

Jelena i Nataša, dvije pametne, prodorne i lajave žene koje su svoju popularnost stavile u službu općeg dobra, su uz roditelje jedine tužene u ovom slučaju.

Kako su nekad spaljivali vještice da se umiri selo i grad, sad bismo trebali žrtvovati Jelenu i Natašu na vrlo konkretan način – staviti ih u zatvor da bi se ventilirale društvene tenzije nastale smrću nedužnog djeteta i da bi socijalni radnici dobili zadovoljštinu.

Kako perverzno apsurdno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?
    •  Pravda za pregažene tinejdžere
    •  Sloboda ubijanja je preskočila Atlantik

> Svi tekstovi ovog autora