Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti

Izgledalo je da je skandal o izboru ministra Banožića u naslovnog izvanrednog profesora završen. Završen stoga jer je ministar pod snažnim i opravdanim pritiskom odustao od izbora za izvanrednog profesora, ali kako je sam izjavio – samo dok je ministar. No sada smo saznali da je istu stvar učinio i ministar znanosti Radovan Fuchs.

I što sada?

U razvijenim demokracijama ministar Banožić i Fuchs bi odstupili. Naravno, očekivanje da će u Hrvatskoj dva ministra odstupiti zbog tako ”banalnog” slučaja duboke akademske neetičnosti, ako već ne odlaze zbog puno ozbiljnijih afera,  samo je privid. Ali to ne znači da o tome ne treba pisati i na to ukazivati.

Razloge zbog kojih bi ministar Banožić trebao odstupiti neću ni objašnjavati. Ako nekome nije jasno zašto, neka pročita zbog čega je u Njemačkoj prije desetak godina odstupio jedan od tada najperspektivnijih tamošnjih političara – ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg.

No, zbog čega bi ministar Fuchs trebao odstupiti?! Tri su razloga.

Zato što nedavnom reformom, i to najdalekosežnijom reformom u posljednjih trideset godina, nije uspostavljen sveobuhvatni i učinkoviti sustav etičke odgovornosti u znanosti i visokom obrazovanju. Sada se ponovno i vrlo snažno te svima naočigled pokazalo zašto je to presudno važno. A možda je ovaj slučaj još kudikamo više pokazao i zašto se to (svjesno i s namjerom) propustilo učiniti.

Zato jer je ministar Fuchs reformom sebi osigurao ogromnu moć, najšire ovlasti i utjecaj nad čitavim znanstvenim i visokoobrazovnim sustav kao nijedan ministar znanosti od proglašenja Republike Hrvatske. A banaliziranjem i relativiziranjem slučaja Banožić poslao je poruku tijelima unutar sustava što (ne) smiju činiti.

Konačno, ministar Fuchs treba podnijeti ostavku i zato što je učinio istu stvar kao i ministar Banožić – napredovao je u više znanstveno-nastavno zvanje kao resorni ministar. Tim je više to puno ozbiljnija stvar jer je to učinio resorni ministar znanosti i obrazovanja, a ne neki drugi ministar, kao npr. ministar obrane.

Za početak podsjetit ću na pet stvari koje su sporne u priči oko ministra Banožića.

Pet spornih stvari

Nedopustivo je i krajnje akademski neetično da netko s pozicije moći zahtijeva izbor u akademsko znanje. Drugo je pitanje kako je netko mogao steći uvjete za profesorsko zvanje ako je posljednjih pet godina bio ministar. Objektivno i pošteno te s kriterijem – baš nikako.

Samo su dva moguća odgovora: ministar obrane Banožić bavio se znanošću i nije radio jedan od najodgovornijih poslova u državi; ili je iskoristio politički položaj i utjecaj da bi ostvario znanstveno-nastavno napredovanje.

Treći je razlog sumnjiva (da budem krajnje blag i obazriv!) kvaliteta znanstvenog i stručnog doprinosa ministra Banožića i njegova famoznog ”priručnika”, koji to stvarno uopće nije, a koji je odobrilo stručno vijeće Veleučilišta ”Lavoslav Ružička” u Vukovaru.

Četvrti je sumnja u klijentističku premreženost ministra, mentora i recenzenata priručnika, te dr. sc. Sanje Gongete, urednice toga sada nadasve glasovitog ”priručnika”. Jer dr. sc. Gongeta nije samo profesorica na tom veleučilištu. Ona je ujedno i prodekanica te ustanove, članica Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj (dalje: Nacionalno vijeće za znanost), te članica HDZ-a i tajnica podružnice Akademske zajednice HDZ-a ”Ante Starčević” Vukovarsko-srijemske županije (nije naodmet spomenuti intrigantan podatak da je doktorirala na privatnom sveučilištu u Srbiji).

Peti je činjenica da je priručnik nedorastao uradak te ispod svake razine, a osim toga još postoji opravdana sumnja i – plagijat.

Ministar Fuchs napravio je istu stvar

Argument o nedopustivosti da se nekoga izabire u profesorska zvanja dok je na poziciji ministra nije reguliran zakonom. Radi se o moralnom pitanju, pitanju digniteta i elementarne akademske etike i časti te nadasve osjećaju političke odgovornosti ministra. Radi se i o svijesti da njegova visoka politička dužnost, i to specifična dužnost baš ministra znanosti i obrazovanja, dovodi u pitanje nepristranost izbora u više akademsko zvanje.

Međutim, ministar Banožić zadužen je za resor obrane, a ne sustav znanosti i visokog obrazovanja. Pa ako se u njegovom slučaju radi o nedopustivom sukobu privatnog i javnog interesa, što onda reći za činjenicu da je istu stvar učinio resorni ministar Fuchs.

Naime, Radovan Fuchs izabran je za ministra znanosti i obrazovanja 2020., a dvije godine kasnije promoviran je u trajno naslovno zvanje redovitog profesora na Sveučilištu u Rijeci.

Radi se o puno ozbiljnijem sukobu interesa od ministra Banožića, ne samo jer je riječ o resornom ministru, već zato jer je ministar Fuchs u nadređenom položaju u odnosu na sveučilišta zahvaljujući reformi kojom je osigurao ogromnu moć i utjecaj nad cijelim znanstvenim i visokoobrazovnim sustavom kao nijedan ministar znanosti od proglašenja Republike Hrvatske.

Osim toga, i u njegovu slučaju postoje nejasnoće u pogledu akademskog puta do trajnog naslovnog zvanja redovitog profesora koje dovode u pitanje njegov izbor, a koje je ministar dakako propustio objasniti novinaru Draganu Đuriću u ovotjednom objavljenom prilogu u tjedniku Nacional.

Ministar nije jedini u sukobu interesa

Ministar Fuchs nije jedini iz njegova ministarstva koji je u ozbiljnom sukobu interesa. Njegov najbliži suradnik, državni tajnik Ivo Šušak, jedan od kreatora reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja, također je našao vremena upisati doktorat u travnju 2021. godine. Zanimljivo, kao mnogi HDZ-ovci, upravo na Sveučilištu u Osijeku.

Koliko vremena državni tajnik ima za bavljenje znanstvenim radom kraj svih obveza dobro je pitanje. No činjenica da je upravo on u svibnju 2022. godine potpisao potvrdu da se fakultetu na kojem je sâm upisao doktorat potvrđuje da ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti također otvara pitanje njegova sukoba interesa. Jer teško je zamisliti da će netko na fakultetu usuditi se osporiti kvalitetu doktorata izuzetno moćnog državnog tajnika koji im je potpisao dopusnicu za rad.

Osim državnog tajnika, jučer smo saznali da postoje i ozbiljni prijepori o akademskom napredovanju HDZ-ove saborske zastupnice Vesne Bedeković, aktualne predsjednice Saborskog odbora za znanosti, umjetnost i kulturu te bivše ministrice demografije. Bedeković je izabrana u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanredne profesorice na Sveučilištu u Zadru u trenutku kada je bila predsjednica saborskog Odbora, dok je istovremeno rektorica Sveučilišta u Zadru imenovana za vanjsku članicu Odbora. Ovo je samo jedna od kontroverzi u pogledu njezinog znanstvenog uspona.

Sukob interesa i sumnja na trgovanje utjecajem izgledaju banalno i nevino ako se uspoređuju s ostalim aferama istaknutih HDZ-ovaca, poput glasovitog doktorata Vice Mihanovića (lista je podulja). Ali ove situacije jasno upućuju kako će političari u budućnosti zloupotrebljavati ogroman utjecaj i moć nad sustavom visokog obrazovanja i znanosti koju je prošle godine reformom stekao ministar znanosti.

HDZ uvodi red na sveučilišta?!?!

Reforma sustava visokog obrazovanja i znanosti nedvojbeno je bila nužna. To je već dulje vremena jasno. Njome su se trebale adresirati ozbiljne slabosti, od nedostatka odgovornosti i nadzora do učinkovitog sustava etičke odgovornosti, uspostavom pravnog okvira kojim se trebala osigurati bolja upravljivost sustava, transparentno i odgovorno trošenje proračunskih novaca, poticanje izvrsnosti te demokratski ustroj i izbor akademskog vodstva itd.

Umjesto toga, Fuchsova reforma svela se na ograničavanje i ukidanje sveučilišne autonomije te uvođenje ”čvrste ministarske ruke” pod izgovorom uvođenja reda u sustav, čime je HDZ ”stavio šape” i na sveučilišta, posebno zagrebačko, posljednji veliki sustav u državi koji još uglavnom nije pod kontrolom HDZ-a i gdje se stvari naznačene u ovome tekstu ipak u najvećoj mjeri ne događaju. Primjerice, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu prošle godine odbio je raspisivanje natječaja kojim bi se dodijelila titula docenta ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću Radmanu, jer je prevladalo shvaćanje da bi time podcijenili rad mlađih profesora koji ulažu puno vremena u kreiranje nastavnog plana i držanje nastave.

No mnogi su pod dojmom niza afera prethodne uprave Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom rektora Borasa prihvatili ovu logiku. I dalje je enigmatično kako bilo koja razumna osoba u Hrvatskoj može vjerovati u ideju da će HDZ uvesti red te osigurati akademsku čestitost i izvrsnost u sustavu visokog obrazovanja i znanosti s obzirom na sve njihove afere.

Bilo kako bilo, sada ministar Fuchs ima faraonske ovlasti. Ali s većim ovlastima dolazi i znatno veća odgovornost zbog čega ministar ne može prebacivati svu odgovornost čak ni na osječku akademsku zajednicu za slučaj Banožić (Ekonomski fakultet najavio je da će reagirati), a kamoli na čitavu i na ostala sveučilišta koja s time nemaju veze. Time dolazimo do drugog razloga zašto ministar Fuchs treba podnijeti ostavku.

Veće ovlasti znače i veću odgovornost

Ministar Fuchs trebao bi odstupiti i zato jer je odlučio politički zaštititi kolegu iz Vlade tako što je banalizirao i relativizirao sumnje u Banožićevo možebitno plagijatorstvo i nedovoljno kvalitetni uradak rekavši da se ne radi o knjizi koju je želio koristiti za napredovanje, već o PowerPoint prezentaciji za studente koja ”mora biti atraktivna”.

Pri tom je izrekao neistinu jer se ne radi o običnoj prezentaciji, već priručniku koji ima ISBN broj što je jedan od uvjeta za napredovanje prema postojećim pravilnicima i odlukama Rektorskog zbora i Nacionalnog vijeća za znanost.

Javni stav ministra znanosti o takvom slučaju bitan je u svakom visokoobrazovnom i znanstvenom sustavu. A ako se radi o snažno centraliziranom sustavu koji koncentrira golemu moć i kontrolu nad cijelim sustavom u ruke resornog ministra onda je njegov stav presudan.

Zašto?

Jer reformom koju je proveo ministar Fuchs ukinuta je trodioba ovlasti između autonomnih sveučilišta, neovisnih strateških i stručnih tijela i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Tako je oslabljeno Nacionalno vijeće za znanost (čija je eto članica i dr. sc. Gongeta) koje je administrativno i organizacijski podvrgnuto ministru na koga je prenesen niz ovlasti čime se uloga vijeća svela na njegovo savjetodavno tijelo. Taj koncept protegnuo se i na Agenciju za znanost i visoko obrazovanje (dalje: AZVO).

Na navedeno su tijekom rasprave o reformi upozoravali tadašnja predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost prof. dr. sc. Mirjana Polić Bobić i njegov član akademik Ivica Kostović, i sâm istaknuti član HDZ-a i bivši ministar znanosti, koji su upozorili da bi između državne administracije i sustava znanosti i visokoga obrazovanja i dalje trebalo postojati jedno neovisno tijelo. Njihov glas kao i druga upozorenja o prevelikoj koncentraciji moći u rukama ministra su ignorirana.

No sada se u javnosti govori kako bi o etičkim aspektima cijelog slučaja trebalo raspraviti Nacionalno vijeće za znanost, odnosno reagirati AZVO. Koliko je realno da će reagirati tijela čija neovisnost i samostalnost su reformom znatno oslabljena te su sada ovisna i podređena Ministarstvu, a posebno ako uzmemo u obzir stav resornog ministra koji govori da njegov stranački kolega iz Vlade nije učinio ništa krivo – tek ćemo vidjeti.

Veleučilišta su pod snažnom paskom ministra Fuchsa

Na institucionalnoj razini, o zahtjevu za izbor ministra Banožića u zvanje naslovnog izvanrednog profesora trebalo je odlučivati stručno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta. S obzirom na to da je ministar Banožić odustao od izbora, ono neće ocjenjivati ispunjava li on ili ne tražene uvjete.

Međutim, uprava Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku najavila je da će preispitati angažman trojice vlastitih profesora koji su pozitivnom recenzijom ocijenili e-priručnik ministra Banožića zbog narušavanja ugleda fakulteta. O tome će dakle odlučivati Etičko, odnosno Stegovno povjerenstvo. Iako tek treba vidjeti kakve odluke će se donijeti, riječ je o iznimno važnoj stvari.

Sada ostaje vidjeti hoće li na isti način reagirati i Veleučilište u Vukovaru. Veleučilišta, međutim, ne uživaju sveučilišnu autonomiju (iako bi prema europskim dokumentima sve visokoobrazovne institucije trebale uživati institucionalnu autonomiju).

Tri od pet članova (!) upravnog vijeća imenuje ministar znanosti, a zatim baš to upravno vijeće bira i razrješuje dekana veleučilišta, što znači da ministar Fuchs ima snažan i presudan utjecaj na upravljanje veleučilištem.

Hoće li uprava Veleučilišta usuditi se pokrenuti etički, odnosno stegovni postupak (o pokretanju postupka odlučuje dekan) protiv stranačkih suradnika ministra Fuchsa, članice Nacionalnog vijeća za znanost dr. sc. Gongete te nastavnika/ministra obrane Banožića, zbog plagiranja odnosno grubog narušavanja ugleda Veleučilišta sukladno članku 56. Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, odnosno članku 89. Statuta Veleučilišta?

A ako ne, je li to onda dokaz šutnje akademske zajednice? Ili zataškavanja afere od strane ministra Fuchsa koji je već ionako javno rekao da tu nema ničega i time izravno dao na znanje dekanu Veleučilišta kako (ne) postupati. Jer dekanova pozicija izravno ovisi o volji ministra.

Zato je nevjerojatna izjava ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek da se znanstvena zajednica za dobrobit svih nas i pozicioniranje hrvatskih sveučilišta mora ozbiljnije uhvatiti s tim u koštac, ako istovremeno sam ministar znanosti kao najmoćnija i ključna osoba u cijelom sustavu banalizira i relativizira cijeli slučaj i time šalje izravnu poruku tijelima unutar sustava što (ne) trebaju/smiju činiti.

”Zašto se to učinkovitije ne sankcionira?”

Ovdje međutim ne staje odgovornost ministra Fuchsa ni licemjerje ministrice kulture koja je svu odgovornost prebacila na akademsku zajednicu i postavila pitanje zašto akademska zajednica u Hrvatskoj takve situacije učinkovitije ne sankcionira.

Ovo je vrhunac cinizma jer ne samo da je smetnula da s njom u Vladi sjedi ministar za kojeg postoji opravdana sumnja da je plagirao ”priručnik” radi napredovanja zbog čega bi trebao snositi političku odgovornost (ipak vjerujem da ministrica osjeća susramlje jer je i sama bila žrtva plagiranja – oko čega je onomad digla veliku strku, ali upravo zbog toga je morala drugačije reagirati), već i zato jer su upravo aktualna Vlada (dakle i ona) i ministar Fuchs najviše odgovorni što reformom nije uspostavljen sveobuhvatni i učinkoviti sustav etičke odgovornosti u znanosti i visokom obrazovanju što je upravo trebao biti jedan od glavnih ciljeva reforme.

Nije tajna da je jedan od ključnih problema sustava znanosti i visokog obrazovanja razni oblici akademskog nepoštenja, od plagiranja, višestrukih publikacija, zlouporabe autorstva i slično, koji često prolaze bez posljedica zbog nedostataka sustava etičke regulacije.

Zato je trebalo normativno i institucionalno ojačati sustav etičke (akademske) odgovornosti, ali reformom je napravljeno upravo suprotno. A na to akademska zajednica nije imala utjecaj, iako su istaknuti članovi akademske zajednice upozorili na pogubnost rješenja koje je gurao ministar Fuchs (npr. bivši predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju akademik Vlatko Silobrčić i profesorica Vesnica Garašić koja je bila na čelu Etičkog savjeta Sveučilištu u Zagrebu).

Zašto više ne postoji Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju?

A što je učinjeno reformom? Do donošenja Fuchsovog zakona prošle godine sustav je normativno i institucionalno bio uređen na sljedeći način. Na razini sveučilišta i njegovih sastavnica, veleučilišta, visokih škola i znanstvenih instituta ustanovljena su etička tijela koja su donijela etičke kodekse koji su morali biti usklađeni s Etičkim kodeksom saborskog Odbora za etiku.

Saborskom Odboru su pripadale tzv. konstatacijske ovlasti, to jest ovlasti da donosi mišljenja i stajališta o etičkoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti u razmatranim slučajevima u obliku preporuka, prijedloga ili primjedbi, koje, međutim, po svojoj pravnoj naravi nisu bile obvezujuće.

Cijeli sustav akademske etike u znanosti i visokom obrazovanju formalnopravno počivao je, dakle, na načelu supsidijarnosti. Predmeti su načelno trebali biti rješavani na najbližoj mogućoj institucionalnoj razini – matičnoj znanstvenoj organizaciji dok je Odbor bio najviše pozicionirano tijelo koje je u sustavu obavljalo dužnost najvišeg tumača problematike akademske etike, ali bez mogućnosti donošenja pravno obvezujućih odluka.

”Reformski” Fuchsov zakon ukinuo je međutim saborski Odbor za etiku. Bez obzira na to što mišljenja i odluke saborskog Odbora nisu imale pravnu snagu u odnosu na odluke visokih učilišta, reformom je trebalo uvažiti poziciju Odbora kao kontrolnog i savjetodavnog tijela za sustav akademske etike.

Samoregulacija etike u znanosti i visokom obrazovanju, u smislu da se slučajevi kršenja etičkog kodeksa trebaju prije svega rješavati na razini matičnih znanstvenih organizacija, u svakom slučaju predstavlja cilj kojemu treba težiti.

Ali u našim društvenim okolnostima, a posebno imajući u vidu brojne slučajeve izostanka odgovornosti na razini pojedinih znanstvenih organizacija, jasno je kako sustav etičke odgovornosti u hrvatskoj znanosti zahtijeva hijerarhijski pristup.

Izbjegavanje odgovornosti

Svi prijedlozi reforme, osim Fuchsovog zakona iz 2022., prepoznali su važnost hijerarhijskog pristupa te su uvažili položaj Odbora za etiku kao kontrolnog i savjetodavnog tijela za sustav etike u znanosti i visokom obrazovanju (postoje četiri zakonska nacrta reforme: Senata Sveučilišta u Zagrebu iz 2019., Ministarstva znanosti iz 2020., Nacionalnog vijeće znanosti iz 2021., te izglasani Fuchsov zakon iz 2022. godine).

Zašto je Fuchsov zakon ukinuo saborski Odbor za etiku?!?! Prema službenom objašnjenju, jer je ministar(stvo) smatra(l)o da se radi o neučinkovitom tijelu koje predstavlja ”nepotrebno administrativno opterećenje”.

Umjesto da je ustrojeno nacionalno tijelo za etiku u znanosti i visokom obrazovanju kojemu bi sva ostala etička tijela bila supsidijarna i koje bi bilo zaduženo za izradu dokumenta sa smjernicama s najboljom europskom praksom vezano za akademsku čestitost i etiku, te za savjetovanje, promociju i edukaciju istih vrijednosti u hrvatskoj akademskoj zajednici, sada je određeno da Nacionalno vijeće za znanost donosi smjernice kojim utvrđuje minimalna etička načela, a koja čine sastavni dio etičkog kodeksa visokog učilišta odnosno znanstvenog instituta.

Upravo ta zakonska odredba pokazuje koliko je malo pozornosti posvećeno pitanju etike u novom zakonu (a to je uistinu slučaj ako usporedimo novi zakon s ostalim reformskim zakonskim prijedlozima), jer je idejni koncept te tvrdnje besmislen iz perspektive semantike. Etička načela ne mogu se odrediti minimalnima, upravo stoga jer su načela, a načelo – gledajući pravno, pravno-semantički, ali i čisto semantički – je široko obuhvatno, a ne minimalno.

U tom smislu, načela mogu biti isključivo opća ili posebna. Možda je predlagatelj tom odredbom želio reći da će Nacionalno vijeće donositi opća načela, a da će visoka učilišta donositi posebna načela specifična pojedinim znanstvenim poljima. Ali zakonske odredbe moraju biti jasne i nedvosmislene, a namjere donositelja precizne i razvidno izražene.

Mnogo važnije od besmislene zakonske norme je činjenica da takvo zakonsko uređenje etičke odgovornosti u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u potpunosti ignorira brojne uočene slabosti i nefunkcionalnost postojećega zakonodavnog okvira.

Umjesto da se osnažio Odbor za etiku na nacionalnoj razini, etička pitanja se sada rješavaju isključivo na razini instituta, fakulteta i sveučilišta, bez ikakve mogućnosti korektivnog djelovanja nacionalnog tijela zaduženog za akademsku etiku.

Ovakav sustav upravo otvara vrata akademskoj korupciji i izbjegavanju utvrđivanja odgovornosti. Jer bez nacionalnog tijela, sve se rješava na razini matične institucije.

Možda to i nije slučajnost. Možda je slabljenje sustava etičke odgovornosti bila stvarna namjera ministra Fucha i HDZ-ove Vlade. Jer lov na visoke akademske titule popularna je disciplina u HDZ-u što potvrđuje i cijeli niz afera istaknutih članova stranke.

U tome im pomaže legendarna šutnja akademske zajednice koju previše ne uzbuđuje obezvrjeđivanje znanja, stručnosti i sveučilišnih diploma neetičnim postupcima političara. Jedino, pokazalo se, nacionalno tijelo za etiku moglo je eventualno (za)smetati akademski ambicioznijim članovima stranke te je stoga ovo tijelo prvo bilo eutanazirano od strane HDZ-a, a reformom i zakonski ukinuto.

Tako sada, bez nacionalnog tijela za etiku i u sustavu u kojemu politika ima ogromnu moć i utjecaj, na pravoj instituciji i s pravim (stranačkim) ljudima samo nebo je granica, a profesura je lako ostvariva. I zato ministar Fuchs treba odstupiti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?
    •  Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora