Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema

Prošlo je 15 godina od smrti Ivice Račana, prvog vođe socijaldemokracije u našoj zemlji i prvog predsjednika SDP-a. Ovih dana održava se i komemorativni skup u sjećanje na njega i tom ću skupu prisustvovati.

Vrijeme prolazi brzo i u tom prolasku mnoge ljude zaboravljamo ili ih se prisjećamo samo uz obljetnice, nakratko, kurtoazno, gotovo više po zadatku nego po srcu. A ne bi trebalo biti tako jer neki su ljudi našu prošlost obilježili snažnije no što se u prvi mah čini. I kako vrijeme odmiče, tako njihova uloga i značaj postaju sve jasniji.

Ivica Račan jedan je od takvih ljudi. Možda je ponajmanje bitno govoriti o njemu samo u kontekstu SDP-a, iako je taj kontekst nezaobilazan i SDP mu mnogo duguje. Možda je puno važnije govoriti o njemu u kontekstu vrijednosti koje je zastupao i kojih se nikada nije odricao, ni pod koju cijenu.

Bio je ozbiljan, rijetko se šalio, ali bilo je ozbiljno i vrijeme u kojem je djelovao. Njegova je odgovornost bila velika, a ideali postojani. Danas nema mnogo takvih ljudi u politici. Čak bih se usudio reći da danas gotovo više uopće nema takvih.

Vrijeme Ivice Račana bilo je vrijeme depolitizacije institucija, demokratizacije društva u kojem smo dotad živjeli, izgradnje civilnog sektora, ustanovljavanja novih oblika solidarnosti.

To je bilo vrijeme u kojem se manje razmišljalo o vlastitoj promociji, a puno više o pozicioniranju zajednice, u ovom konkretnom slučaju – stranke – koja je okupljala istomišljenike, članove koji su socijaldemokraciju smatrali idealom za čije ostvarenje vrijedi ulagati veliku energiju.

I, na neki način, isti idealistički pristup, samo s drugačijim vrijednostima u fokusu, osjećao se i na ”suprotnoj” strani političkog spektra – tradicionalnoj, konzervativnoj.

To je vrijeme, možda upravo zahvaljujući idealima, bilo obilježeno s puno više poštovanja i uvažavanja, vrijeme finijih riječi, dostojanstvenije u diskursu.

Otvorenost, solidarnost, jednakost šansi – to su bile neke od vrijednosti za koje smo željeli da se duboko ukorijene u mladu zemlju koja je stvorena.

Europi orijentiran prostor slobode, pravedno društvo, građanska svijest – to su bili ideali kojima smo težili i u koje je Ivica Račan čvrsto vjerovao i nikada ih se nije odricao.

Danas je malo drugačije vrijeme. U određenom smislu – manje zahtjevno. No gledano iz drugog kuta – čak i zahtjevnije i kompliciranije od devedesetih i dvijetisućitih.

Politika je postala – politička scena – i na toj sceni igraju se predstave koje sve rjeđe nose ikakve bitne poruke, a sve češće služe tek samopromociji glavnih i sporednih glumaca.

Društvene mreže su kulise, didaskalije, a nerijetko i glavna mjesta radnje, dok su mediji postali tek plakati kojima se ove predstave promoviraju.

Utoliko je današnje vrijeme, za razliku od Račanovog doba, jednostavnije i lakše za sve koji politiku shvaćaju kao laku društvenu igru.

Za one rijetke koji još uvijek vjeruju da politike mogu mijenjati društva i svijet, ovo je doba nalik na sumrak sagu.

Za izgovorenu ili ispisanu riječ više nije potrebno snositi odgovornost, današnji stav o bilo čemu već sutra može biti posve promijenjen bez posljedica. Dosljednost ima najmanju cijenu.

Je li to smjena generacija ili je to prirodno stanje kojem svjedočimo na zalasku postmodernog doba – teško mi je reći. Nisam ni filozof ni sociolog.

Ovu mijenu osjećam i pratim bivajući istovremeno i uronjen u nju i svjestan njenih mana.

Periodično, uglavnom ovako obljetnički – kad me sjećanja ponesu u dvadesetak ili tridesetak godina daleku prošlost – shvatim koliko se ova mijena brzo dogodila i koliko je nismo bili ni svjesni.

Na tragu sjećanja na Ivicu Račana i vrijeme u kojem smo gradili socijaldemokraciju, moderno društvo, otvoreno i slobodno, na tom tragu bismo danas mogli prepoznati stranputice u koje nerijetko skrećemo.

Odgovorna politika jasnih stavova, pristojne riječi i dosljednost sve bi to ponovo mogli biti načini djelovanja. Solidarno društvo koje brine o svakom svom članu, a posebno o najosjetljivijim skupinama, to bi mogli ponovo biti ideali kojima težimo.

Međusobna povezanost u korist cjelokupne zajednice u kojoj živimo, zemlja jednakih šansi za sve, demokracija u kojoj građanski obrazovano društvo bira najkvalitetniji način života – to bi mogli biti ciljevi do kojih želimo stići.

Takvom pristupu politici učili su nas ljudi starog kova, i to na obje strane političkog spektra. Neki od nas dovoljno smo stari da se toga sjećamo. I dovoljno smo stari da za tim vremenima žalimo.

Ovo nije nekrolog Ivici Račanu, ovo je samo sjećanje na njegovo doba. A ako to sjećanje novim generacijama zvuči kao rekvijem, onda je stranputica utabanija no što se čini.

Više bih volio da ovo sjećanje bude poziv na buđenje i stimulans za sve one koji politiku vide kao pristojnu djelatnost, altruistično sredstvo kojim je moguće mijenjati svijet na bolje, činiti svijet sretnim mjestom za sve.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Gromoglasna tišina
    •  Ne ulazi mi u javni prijevoz!
    •  Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
    •  Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!
    •  Dani ponosa i pobjede
    •  Let u Liverpool
    •  Staljin u ježevu ruhu
    •  Godina isporuke Plenkovićevih spina
    •  Naopake bajke europske desnice
    •  U zmajevu gnijezdu

> Svi tekstovi ovog autora