Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu

Zašto ministar ima pravo zatvarati sveučilišta, fakultete i znanstvene institute? (3)

Prije 20 godina u Hrvatskoj su djelovala četiri sveučilišta – u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. U međuvremenu je osnovano šest javnih i četiri privatna sveučilišta tako da danas postoji vrlo raznolika slika u pogledu nastanka, veličine (po broju nastavnika i studenata), organizacijskog ustroja i složenosti programa pojedinih sveučilišta (koliko je liberalizacija i širenje visokoškolskog sustava smisleno provedena – pitanje je za neku drugu raspravu).

Bitna je razlika između četiriju ”starih” i novoosnovanih šest javnih sveučilišta u pogledu njihova ustroja i integracije. Dok su sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku pravno neintegrirana (sastavnice su fakulteti i umjetničke akademije s pravnom osobnosti), nova sveučilišta su pravno integrirana.

Unatoč velikom porastu broja sveučilišta, četiri najstarija sveučilišta su i dalje najveća te u akademskom i istraživačkom smislu vodeća hrvatska sveučilišta. Sveučilište u Zagrebu se u tom smislu najviše ističe jer na svim međunarodnim listama Zagrebačko sveučilište ulazi u 5% najboljih sveučilišta na svijetu.

Ono zapošljava 53,48 % sveučilišnih nastavnika, na njemu studira 49,65 % studenata od njihova ukupnog broja u Hrvatskoj, u ukupnoj znanstvenoj produkciji pridonosi oko 60 % svih radova (prema bazi Scopus) od kojih je oko 37 % objavljeno u vrhunskim svjetskim časopisima prvog kvartila (Q1), a 2020. na njemu je doktoriralo 70 % svih doktora znanosti u Hrvatskoj.

Drugim riječima, Sveučilište u Zagrebu i dalje je stožerna visokoobrazovna i znanstvena ustanova od ključnog nacionalnog visoko-obrazovnog, znanstveno-istraživačkog, kulturnog i ekonomskog značenja te je glavni izvor visokokvalificirane radne snage ključne za budući razvoj naše države.

Uredba, međutim, formalno i stvarno dezintegrira i destabilizira pravno neintegrirana sveučilišta, dakle najveća i vodeća hrvatska sveučilišta te time dovodi u pitanje smisao njihove daljnje opstojnosti.

Zbog čega onda uopće postoje rektorati četiriju najvećih sveučilišta i koja je njihova svrha?!

Kroz dugi niz godina četiri najveća sveučilišta bila su organizirana disfunkcionalno, tako da su sastavnice gotovo potpuno neovisno kreirale nastavnu, znanstvenu i poslovnu politiku. Početkom 2000-ih, nakon donošenja Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju 2003. godine, snažnije su otvoreni procesi funkcionalne integracije.

Na primjer, Statutom Sveučilišta u Zagrebu 2005. uvedena su vijeća područja kao prvi korak prema njegovoj funkcionalnoj integraciji. Godine 2013. zagrebačko sveučilište je donijelo i strateški dokument ”Razvoj i preobrazba Sveučilišta u Zagrebu” kojim se trebala dodatno intenzivirati funkcionalna integracija sveučilišta, ali u tome je u proteklih deset godina postignuto vrlo malo, a sveučilište i dalje u pogledu ustroja funkcionira kao pretežno neintegrirana federalna struktura. Barem do sada.

Pet su segmenata relevantna kada govorimo o sveučilišnom ustroju i upravljanju pravno neintegriranim sveučilištima: zaposlenici, studenti, financijsko poslovanje te upravljanje imovinom i kvalitetom studija. Sastavnice u sadašnjoj pravnoj praksi u tom pogledu uživaju visoki stupanj samostalnosti.

Iako postoji djelomična redukcija njihovih ovlasti jer su sastavnice i dekani dužni poštivati odluke Senata, te tražiti suglasnost Senata i/ili rektora za neke svoje odluke, one imaju visoku razinu samostalnosti u većini ključnih poslovnih segmenata, posebno u financijskom poslovanju, studentskim pitanjima i u manjoj mjeri u kadrovskim pitanjima i upravljanju imovinom.

Uredba umjesto jačanja organizacijske i funkcionalne integracije sveučilišta, de iure i de facto skoro u potpunosti dezintegrira pravno neintegrirana sveučilišta u dvama bitnim područjima – financijskom poslovanju i kadrovskoj politici. Ministar će prema Uredbi na razini fakulteta određivati financijski okvir za kadrovsku politiku donošenjem osnovne proračunske komponente (do sada se određivala na razini sveučilišta). U pogledu financijskog poslovanja, osim što će sastavnice izravno mimo sveučilišta primati sredstva iz državnog proračuna, fakulteti će moći samostalno sklapati programske ugovore s Ministarstvom.

To znači da će fakulteti moći izravno s ministrom dogovarati sve bitne elemente, u okviru 20-ak % proračuna o kojem će pregovarati. To znači da sveučilište u tome neće sudjelovati, niti će biti ugovorna strana. To znači da se otvara niz pitanja o funkcioniranju pravno neintegriranih sveučilišta i primjene Zakona o visokom obrazovanju i znanosti te da onemogućava svaku mogućnost strateškog razvojnog planiranja sveučilišta.

Stoga je potpuno opravdano pitanje koje je postavila uprava osječkog Sveučilišta u Osijeku u javnom savjetovanju: ”Zbog čega onda uopće postoje rektorati četiri najveća sveučilišta i koja je njihova svrha?!” Jer posljedica ovakvog pravnog uređenja jest da fakulteti koji će sklopiti zasebne programske ugovore postaju puni pravni identiteti čime sveučilište gubi raison d’être. Nominalno, fakulteti će i dalje biti dio sveučilišta, dok će stvarno djelovati samostalno.

Za naše najveće sveučilište to znači da više neće funkcionirati kao neintegrirana federalna struktura već kao nekakav oblik labave konfederacije samostalnih sastavnica, s pravno i financijski oslabljenim rektorom, a ojačanim dekanima, dok će snažno ojačati položaj te utjecaj ministra na samom sveučilištu.

Uredba time ponovno aktualizira temu o kojoj se govori već više od dvadesetak godina – podjelu Sveučilišta u Zagrebu.

Dugo vremena kritičari koji su zagovarali podjelu Sveučilišta u Zagrebu isticali su da je ono zbog svoje veličine neupravljivo, da je preveliko i toliko razgranato da ga se vrlo teško može staviti pod kontrolu. Nakon ove reforme će ono biti još manje upravljivo, što snaži argumente zagovaratelja njegove podjele.

Međutim, pitanje koje je postavilo osječko sveučilište otvara uopće smisao daljnjeg postojanja svih pravno neintegriranih sveučilišta u ovakvom organizacijskom obliku. Jer ako će sastavnice funkcionirati kao sveučilišta u malome, zar ne bi bilo svrsishodnije i smislenije podijeliti velika pravno neintegrirana sveučilišta na veći broj integriranih sveučilišta po srodnim područjima?

Reformom smo u biti dobili najgore moguće rješenje. Niti jača integracija velikih neintegriranih sveučilišta kojima bi ona postala integriranija i bolje upravljiva, niti je omogućena njihova podjela na manja sveučilišta, već se velika sveučilišta još više dezintegriraju, što znači da će biti još više disfunkcionalna, bez mogućnosti ikakvog smislenog razvoja.

Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu

Sve ovo u izravnoj je suprotnosti s proklamiranim ciljevima reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja – da će se ”omogućiti pravni i financijski okvir za organizacijsku i funkcionalnu integraciju sveučilišta”, što Ministarstvo neprestano, a neistinito i obmanjujuće ponavlja.

Jer sve što je napravilo u okviru reforme je dijametralno suprotno od ovog cilja, s izravnom namjerom da se razbije i oslabi Sveučilište u Zagrebu (i preostala tri velika sveučilišta), koje je do sada svojom veličinom i važnošću predstavljalo glavnu prepreku neoliberalnim reformama visokoobrazovnog sustava te ambicijama HDZ-ove vlasti da snažnije kontrolira sveučilišnu zajednicu (što je ranije spriječeno rušenjem prve Fuchsove reforme 2011. godine).

Nedvojbeno, postoje argumenti koji govore u prilog podjeli zagrebačkog sveučilišta, ali ne postoji nijedan argument zašto bi ga dodatno pravno i financijski dezintegrirali, čime će ono prestati postojati kao funkcionalna organizacijska cjelina. Kada govorimo o podjeli koju žele pojedine sastavnice Sveučilišta u Zagrebu, moramo gledati preko njihovih partikularnih interesa i vidjeti što podjela donosi sveučilištu, ali i društvu u cjelini.

Podjela odnosno razbijanje Sveučilišta u Zagrebu kojemu sada svjedočimo uklanja najveći, a stvarno i jedini mogući centar suprotstavljanja politikama komercijalizacije i privatizacije visokoobrazovnog sustava te obrane sveučilišne autonomije. Nijedno drugo javno sveučilište u Hrvatskoj nema tu veličinu ni snagu kojom bi se moglo oduprijeti snažnim političkim pritiscima i politikama usmjerenima na urušavanje sustava javnog visokog obrazovanja i znanosti kako bi se otvorio prostor privatizaciji visokog obrazovanja i kojom bi znanost i visoko obrazovanje prestali biti javno dobro.

Veliko SVEučilište je snažna znanstvena, visokoobrazovna, demokratska i kulturna institucija i jedino kao zbroj takvih karakteristika može uvjerljivo djelovati u javnom prostoru. Europska iskustva razbijanja velikih sveučilišta i njihovo pretvaranje u mala specijalizirana sveučilišta (tehničko, medicinsko, društveno-humanističko) pokazala su se neproduktivnim.

U posljednjih 20-ak godina otpočinje reintegracija malih sveučilišta u velika jer jedino tako mogu djelovati sinergijski i obavljati svoje različite društvene funkcije (izvještaj Europske sveučilišne asocijacije iz 2019., ”University Mergers in Europe”, navodi 129 slučaja (re)integracije europskih sveučilišta od 2000. do 2019. godine).

Spomenut ću samo primjer Sveučilišta u Strasbourgu (osnovano u 16. stoljeću) koje se 1971. godine podijelilo na tri manja sveučilišta, da bi se 2009. godine, nakon dugotrajnih rasprava, ova sveučilišta ponovno sjedinila u jedno veliko sveučilište (2020./21. upisano je 56.875 studenata). Cilj je bio da sveučilište postane ono što bi trebalo i biti: sveobuhvatna institucija sa svim disciplinama koje funkcionalno i sinergički djeluju.

Riječima rektora Alaina Beretza,”ova 50-godišnja crtica u našoj povijesti kada smo imali specijalizirana sveučilišta bila je besmislica.” U prilog tome ističe da su sva velika britanska sveučilišta sveobuhvatna (Cambridge, Oxford, UCL itd.). Sveučilište u Strasbourgu prvo je francusko sveučilište koje se ponovno integriralo, a taj primjer slijedile su druge visokoobrazovne institucije u Francuskoj.

Tektonske promjene kojih većina nije svjesna

Upravo svjedočimo tektonskim promjenama u sustavu visokog obrazovanja i znanosti čije posljedice nećemo odmah osjetiti, ali kroz nekoliko godina postat će jasno vidljive. Reforma sustava je nedvojbeno bila nužna. Ali pitanje je kakva reforma.

Kada bi cilj ovih promjena bio rješavanje neuralgija sustava, od nedostatka odgovornosti i nadzora do učinkovitog sustava etičke odgovornosti, uspostavom pravnog okvira kojim će se osigurati bolja upravljivost sustava, transparentno i odgovorno trošenje proračunskih novaca, poticanje izvrsnosti te demokratski ustroj i izbor akademskog vodstva itd., onda ne bih napisao ovakav tekst već bih hvalio reformu.

Međutim, aktualna reforma ne donosi ove promjene. Glavni cilj reforme uvođenje je ”čvrste ministarske ruke” pod izgovorom uvođenja reda u sustav, čime će HDZ ”staviti šape” i na sveučilišta, posljednji veliki sustav u državi koji još uglavnom nije pod kontrolom HDZ-a (iako i unutar HDZ-a postoje istaknuti pojedinci koji su svjesni koliko je ovo loše i pogubno za sustav znanosti i visokog obrazovanja, ali su u manjini unutar stranke). Model programskog financiranja uspostavljen Uredbom bit će jedna od glavnih poluga te moći.

Reforma je na taj način potpuno u skladu sa sustavnom politikom zarobljavanja i marginaliziranja nezavisnih institucija čija je ključna svrha osigurati nadzor nad nositeljima političke moći (primjerice, Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa), te etatizacije, centralizacije i snažne politizacije brojnih, ali ključnih segmenata javnog života kroz jačanje državne/političke kontrole u kulturi, umjetnosti (npr., novi Zakon o kazalištima), medijima (radni nacrt novog Zakona o medijima i Vladin prijedlog novog kaznenog djela neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje), a sada i znanosti i visokom obrazovanju. Politika zarobljavanja institucija koju provodi HDZ-ova Vlada između ostalog suzit će prostor slobode za intelektualce, znanstvenike, umjetnike i novinare čime se dovodi u pitanje stabilnost i budućnost demokracije u Hrvatskoj. Sveučilište i njegova autonomija samo je posljednja u nizu žrtava ove politike.

A kako će političari u budućnosti zloupotrebljavati ogroman utjecaj i moć nad sustavom visokog obrazovanja i znanosti najbolje pokazuje slučaj ministra Marija Banožića kao i samog ministra znanosti Radovana Fuchsa koji je isto kao i ministar obrane pokrenuo, ali za razliku od njega i proveo izbor u više naslovno znanstveno-nastavno zvanje u vrijeme dok je kao ministar nadređen sveučilištu na kojem provodi to svoje napredovanje (i prema natpisima medija najvjerojatnije bez ispunjavanja nastavnih uvjeta).

Privatizacija sustava visokog obrazovanja

Reforma osim toga otvara prostor privatizaciji sustava visokog obrazovanja. Zakon očigledno pogoduje privatnim sveučilištima na više načina. Uz skandalozan novi sastav Rektorskog zbora u kojemu su privatna sveučilišta dobila daleko veći utjecaj nego što im po veličini i značaju pripada, možda najveći paradoks je znatno snižavanje uvjeta za osnivanje novih sveučilišta, iako je Ministarstvo prije donošenja zakona isticalo problem prevelikog broja sveučilišta u Hrvatskoj.

I dok se s jedne strane reformom otvara prostor privatizaciji visokog obrazovanja bez jamstava da će imati barem približnu kvalitetu kao javna (pri tom treba istaknuti da imamo više privatnih visokih učilišta vrlo dobre kvalitete), politikom plaća degradira se položaj profesora i znanstvenika u sustavu javnog visokog obrazovanja i znanosti, što će imati dugoročno štetne posljedice za cijeli sustav (na primjer, prosječna neto plaća asistenta na fakultetu iznosi 1.041,68 eura, učitelja bez napredovanja u osnovnoj 1.176,00 eura, a nastavnika bez napredovanja u srednjoj školi 1.202,00 eura).

Jer zašto bi najbolji studenti htjeli ostati raditi u sustavu ako im je plaća u nekim strukama upola manja nego u privatnom sektoru, a 30 % manja nego u nekim drugim dijelovima javnih službi? Ili zašto ne bi otišli na privatna sveučilišta ako je tamo plaća bolja? A bez zadržavanja najboljih i najsposobnijih kvaliteta javnog sustava visokog obrazovanja će neminovno padati.

Uz to, najavljeno smanjivanje financiranja sveučilišta i instituta kroz programske ugovore (Nacionalni plan oporavka i otpornosti, str. 877) dodatno će predstavljati udar na javna sveučilišta i institute.

Ukratko, u idućem razdoblju možemo očekivati snažnu etatizaciju i politizaciju sustava javnog visokog obrazovanja, njegovo institucionalno i organizacijsko slabljenje te otvaranje prostora za jačanje privatnih visokih učilišta.

A ako ćemo slijediti loš primjer susjednih zemalja u kojima je liberalizacija i tržišna orijentacija visokog obrazovanja dovela do poplave privatnih visokoškolskih institucija kojima su u prvom planu zarada, a ne znanost ni kvaliteta, reforma će dovesti do drastičnog srozavanja znanstvenih i obrazovnih standarda, što će imati za posljedicu obezvrjeđivanje znanja, stručnosti i sveučilišnih diploma, zanemarivanja neposredno neprimjenjivih znanstvenih istraživanja te postepenog urušavanja osnovne funkcije modernog sveučilišta i uspostavljanja ”društva neznanja”.

Time će se samo produbiti procesi kojima već svjedočimo u sustavu javnog visokog obrazovanja, a koji su često posljedica zlouporabe političkog utjecaja i njegova korištenja za stjecanje sveučilišnih diploma ili pozicija (spomenut ću slučajeve Ante Đapića, Milijana Brkića, Vice Mihanovića, Marija Banožića, Radovana Fuchsa itd.), a što se reformom navodno trebalo spriječiti. Dapače, politizacija sustava javnog visokog obrazovanja dodatno otvara prostor ovakvim zloupotrebama političke moći.

Zašto akademska zajednica šuti?

O svemu ovome akademska zajednica uglavnom šuti. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja se buni zbog politike plaća, ali ga ne smetaju široke ovlasti ministra, fragmentacija četiriju najvećih sveučilišta i ukidanje sveučilišne autonomije (što sindikalni čelnici čak i negiraju), možda i zato jer će slabljenjem velikih sveučilišta položaj Sindikata biti još važniji. Privatna sveučilišta ove promjene ionako ne pogađaju. Upravo suprotno, njihov položaj je sada puno snažniji.

Javna sveučilišta (osim zagrebačkog) su uglavnom šutke prihvatila donošenje novog Zakona, da bi u javnom savjetovanju o Uredbi skromno pokazala svoje nezadovoljstvo. I na tome se stalo iako njihove primjedbe nisu prihvaćene, a Uredba je samo kozmetički izmijenjena.

Pasivizacija akademske zajednice posljedica je nekoliko čimbenika. Ona se djelomično može objasniti situacijom na zagrebačkom sveučilištu za vrijeme rektora Damira Borasa, prema kojemu je u javnosti i znatnom dijelu akademske zajednice postojala znatna i opravdana kritičnost. Razočarani i ogorčeni svime što se događalo na Sveučilištu u Zagrebu mnogi su odlučili ne izlagati se ili smatraju da akademska zajednica nakon svega ni ne zaslužuje sveučilišnu autonomiju (o muku akademske zajednice upravo je na ovom portalu pisao i bivši predsjednik Ivo Josipović).

Ministarstvo je, osim toga, napravilo sve da izbjegne suvislu i ozbiljnu raspravu o reformi. Zakoni (jer doneseno je nekoliko zakona u okviru reforme) su izrađeni i doneseni u izuzetno kratkom roku, bez prave javne i stručne rasprave i objektivne analize stanja, na što je upozorilo nekoliko istaknutih članova akademske zajednice, između ostalog i predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj prof. dr. sc. Mirjana Polić Bobić te član tog vijeća akademik Ivica Kostović.

Evo nekoliko primjera koji najbolji ilustriraju način donošenja reformskih zakona i želje da se izbjegne javna rasprava. Javno savjetovanje o Prijedlogu Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost provedeno je od 29. srpnja do 28. kolovoza 2021. godine, u vrijeme ljetne stanke akademske zajednice; o konačnom Prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju upućenom u Sabor nije se ni mogla provesti rasprava, jer ga je Vlada prihvatila 30. lipnja, a izglasan je u prvom čitanju 8. srpnja 2022. godine; i sama Uredba o programskom financiranju donesena je sredinom srpnja ove godine.

Slučajno ili planirano (na vama je da procijenite), sve bitne odluke se donose (ili su u javnom savjetovanju) kada sveučilišta i fakulteti prestaju s radom.

Šutnja se može objasniti i oprezom upravljačkih struktura na sveučilištima i fakultetima da se ne zamjere ministru koji sada ima (pre)široke ovlasti i time ugroze pozicije svojih ustanova u budućim pregovorima o programskim ugovorima. Osim toga, Mehanizam za oporavak i otpornost te europska pomoć za obnovu od potresa (zagrebačko sveučilište), o čijem trošenju sredstava u konačnici odlučuje Ministarstvo, dalo je ogromnu polugu moći ministru, čega su svi vrlo dobro svjesni.

Strategija diskreditacije i napadi na sve koji su protivnici ovakve reforme i njihovo etiketiranje da su zagovornici statusa quo, što je gruba laž, također pasivizira snažniji otpor reformi. Danas javno braniti sveučilišnu autonomiju, nakon svih stvarnih, ali i nategnutih afera, sulud je i samoubilački čin.

Ali u tome i leži kvaka 22. Unatoč tome što ste svjesni nužnosti reforme zbog lošeg stanja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, ako kritizirate reformu, jer uviđate da je stvarni cilj reforme zarobljavanje i rastakanje još jedne institucije ključne za demokratski ustroj i razvoj društva, odmah ste etiketirani kao protivnik bilo kakvih promjena, što, drugim riječima, znači borac za očuvanje privilegija, nerada i nereda. A ako odlučite šutjeti, onda zanemarujete našu odgovornost da kritički progovaramo o ozbiljnim društvenim pitanjima.

Konačno, pasiviziranje i demotiviranje akademske zajednice u bilo kakvom mogućem otporu reformi koja joj ide na štetu, ali koja ide i na štetu društva u cjelini, posljedica je i neobjektivne te pogrešne medijske slike o sustavu javnog visokog obrazovanja.

Posljednjih nekoliko godina mediji koji prate znanost i visoko obrazovanje skoro isključivo pišu o Sveučilištu u Zagrebu (uz iznimku doktorata Vice Mihanovića i nedavnog pokušaja izbora ministra Banožića u zvanje naslovnog izvanrednog profesora te izbora Radovana Fuchsa u zvanje naslovnog profesora u trajnom zvanju), čemu je pridonio bivši rektor koji je svojim stilom i sadržajem bio laka meta za proizvodnju afera.

Uloga medija jest da upozorava javnost na sve afere koje nedvojbeno postoje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, jer i akademska zajednica je uvelike pod utjecajem društva u kojem živimo.

Ali ako se novinari isključivo fokusiraju samo na jedno javno sveučilište, a pri tom ignoriraju vrlo sporne situacije u nadležnom Ministarstvu (koje se ne odnose samo na aktualnog ministra znanosti), ili se uopće ne piše o ozbiljnim problemima u pogledu kvalitete na pojedinim privatnim visokim učilištima, stvara se pogrešna i neobjektivna slika o cjelini sustava visokog obrazovanja, čime se otvara prostor Ministarstvu da gura reformu koja je usmjerena protiv javnih te kojom se otvara prostor privatnim visokim učilištima.

Pravo zaslužuje samo onaj tko se za njega bori (Vigilantibus iura)

Unatoč tome što postoje brojni razlozi zašto je akademska zajednica pasivizirana, to nije opravdanje za njezinu šutnju. U rimskoj pravnoj tradiciji postoji izreka iura vigilantibus scripta – prava su pisana za budne. Ili drugim riječima, prava treba priznati onima koji nad njima bdiju.

Akademska zajednica još jednom se našla u situaciji kada se odlučuje hoće li ili neće zadržati sveučilišnu autonomiju. Ne kao nekakav okvir za neodgovornost i muljanje, već kao okvir unutar kojeg će ona odgovorno i transparentno djelovati.

Ukidanjem sveučilišne autonomije, što je donošenjem ove Uredbe postalo nepobitno, ugrožavamo vlastiti napredak i razvoj društva jer su institucionalna autonomija i akademske slobode ključne za demokraciju, ljudska prava i vladavinu prava, a povijest je pokazala da su kršenja sveučilišne autonomije i akademskih sloboda uvijek dovodile do intelektualnog nazadovanja, a time i do gospodarske i društvene stagnacije (to stajalište izraženo je u dokumentima Vijeća Europe, EU-a itd.).

Ako akademska zajednica propusti odlučno reagirati, ako šutke i bez otpora prijeđe preko ukidanja njezine autonomije i slobode djelovanja, onda je u biti i ne zaslužuje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?
    •  Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora