Rade Šerbedžija govori kao papa Franjo: gradimo kulturu skrbi

Na pragu nove godine srdačno pozdravljam sve vas, čitateljice i čitatelje Autografa, ali posebno zahvaljujem svim našim suradnicama i suradnicima na velikome trudu i na iznimnoj velikodušnosti i predanju.

Prisjećamo se dviju smrti koje su nas duboko dirnule (od mnogih koje su nas pogodile 2020. godine): odlazak naše drage lektorice Vesne Arsovski i, neka se drugi ne ljute, do tada najpedantnijeg kolumnista našega portala, Josipa Kregara.

Kao što mi je u subotu, kada smo vodili razgovor u sklopu moje emisije ”Vrijeme suodgovornosti” za sarajevsku Face TV (koju držimo na desnom stupcu portala, kao i sve one prethodne) rekao Rade Šerbedžija, svijet neće završiti s nama pa nas drži nada, možda i uvjerenje da iza nas dolaze i bolji od nas samih koji će zaustaviti ludilo nacionalizma i korupciju koja nas guši.

Tako se dogodilo da smo dobili niz pojačanja (neću sve spomenuti jer uskoro se popis novih suradnika širi pa bih bio nepravedan), ali eto, dopustite mi, samo dragog pobratima Radu Šerbedžiju, našu novu, vrlo pedantnu i dragu lektoricu Doris Žiković… pak je na Kregarovo mjesto uskočio Marko Vučetić probivši se na vrh čitanosti na našem portalu.

Hoću reći: ima nade i moramo biti ljudi nade.

Svima upućujem najbolje želje da nova godina omogući svakome od vas, riječima pape Franje, ”napredovati na putu bratstva, pravde i mira”.

Žalosno je konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti, kaže Papa (u svojom poruci za Dan mira 1. siječnja 2021.) ponovno uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi koji sa sobom nose smrt i razaranje

Papa kaže da je godinu 2020. obilježila velika zdravstvena kriza Covid-19 (i ona će nas još drmati), koja je postala globalni fenomen kojim su zahvaćeni mnogi sektori dodatno pogoršavši duboko međusobno povezane krize kao što su klimatska, prehrambena, ekonomska i migracijska te prouzročivši velike patnje i nevolje.

U mislima nam, prije svega, moraju biti oni koji su izgubili članove obitelji ili drage osobe, bolesni i napušteni te svi oni koji su ostali bez posla.

Posebno se moramo zahvaliti liječnicima, medicinskim sestrama i braći, tehničarima, farmaceutima, znanstvenicima i profesorima, volonterima i ostalom osoblju bolnica i zdravstvenih centara.

”Oni su ulagali i nastavljaju ulagati silne napore i podnositi velike žrtve samo kako bi bili uz bolesnike, ublažili im patnje ili spasili im život, neke je od njih to čak stajalo života”.

Odajući počast tim osobama, Papa ponavlja svoj apel političkim čelnicima i privatnom sektoru da se poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup cjepivima protiv Covida-19 i osnovnim tehnologijama potrebnim za zbrinjavanje bolesnih, siromašnih i onih koji su najugroženiji.

Cjepivo i medicinska skrb osnovno su pravo i moraju biti dostupni svima, bez razlika.

Žalosno je konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti, kaže Papa (u svojom poruci za Dan mira 1. siječnja 2021.) ponovno uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi koji sa sobom nose smrt i razaranje.

”Ti i drugi događaji koji su obilježili put čovječanstva u godini koja je za nama naučili su nas koliko je važno brinuti se jedni za druge i za stvoreni svijet kako bismo izgradili društvo utemeljeno na bratskim odnosima”, poručuje nam papa Franjo.

Sve navedeno nas vodi k tomu da nastavimo s glavnim ciljem Autografa (pogledajte naša polazišta): da gradimo ”Kulturu skrbi kao put do mira” (kaže papa Franjo). U subotu 26. prosinca u mojoj emisiji Rade je prozborio kao Franjo – koji mu je uzor i koji mu je jako, toliko drag -, zauzeo se i on za kulturu skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna.

Ima nekoliko godina kako je kolega Dragan Markovina postavio vrlo važno pitanje na koje bih pokušao dati odgovor, odgovor koji možda neće odgovarati svima i koji čak neće biti dovoljan ni onima koji prate ovu kolumnu od travnja 1995. (bez da sam je ikada preskočio).

Markovina kaže da je prijeko potrebno moći odgovoriti što se s hrvatskim društvom dogodilo u proteklih (sada već) 30 godina. I, što je još važnije, kako izići iz tog stanja u kojem je nacionalizam (ili stranačka iskaznica partije na vlasti) ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru.

U subotu 26. prosinca u mojoj emisiji Rade je prozborio kao Franjo, zauzeo se i on za kulturu skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna

Bit ćemo u problemima sve dok rat bude temelj i sadržaj javnog prostora. Zbog toga mi se čini potrebnim i ovdje istaknuti da je knjiga profesora Dejana Jovića ”Rat i mit – Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” (Fraktura, 11/2017.) dobila nagradu ”Knjiga desetljeća” Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku.

Znate li dokle će nacionalizam biti ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru? Dok ne vratimo pravo građanstva svima marginaliziranima, dok ne povratimo jednakost jer nema slobode, (govorili su mnogi, i Tomislav Jakić i Milorad Pupovac među inima), jer nema bratstva bez jednakosti. Zar je obnova najcrnje prošlosti zalog budućnosti?

Bit ćemo u problemima o kojima govori Dragan Markovina dokle god budemo društvo straha, dok ne potisnemo divljaštvo, dokle god dopustimo da se zlo proglasi dobrim.

Ponovit ću vam istinitu prispodobu o monahu koji 1993., već jako star, uspio posjetiti srušenu crkvu u rodnome Stocu, crkvu u kojoj se zamonašio i služio, i u polumraku i u šoku pred spaljenom i devastiranom crkvom u pepelu nogom udario u metalni predmet koji je potom sakrio ispod mantije i ponio sa sobom. Kasnije će prepoznati kalež koji mu je majka poklonila kod ređenja i s kojim je kao mlad slavio svetu liturgiju u toj sada spaljenoj pravoslavnoj crkvi.

To vam hoću kazati: Bog je tom monahu stavio taj kalež na putu da ga podsjeti kako unatoč svim nedaćama koje je doživio i grozotama kojim je svjedočio tijekom života treba ustrajati u dobromu i u ciljevima koje si postavljamo.

A naši ciljevi moraju biti ili, ako nisu, postati, mir i pravda. Budemo li ustrajni u tome da to postignemo bit će nas sve više.

Pa i kada u nekoj sredini ne bude dovoljno Srba, bit će Hrvata koji će prihvatiti baštinu Srba, i obratno, gdje ne bude dovoljno Hrvata bit će Srba, gdje ne bude Židova bit će Bošnjaka…, gdje ne bude ovih bit će onih.

I tada, kada jedni druge prihvatimo kao braću i sestre, mimo načina molitve, pa čak i mimo vjere ili nevjere, kriteriji za pozicioniranje u društvu će biti samo čestitost, moralnost i dobrota.

Treba se osvijestiti da ako revizionisti nastave maltretirati hrvatsku javnost neobaviješteni da je revizionizam kao projekt već odavno u svijetu kapitulirao, ali ne kod nas (eno vam ovogodišnji užasan feljton o Jasenovcu u 34 nastavaka u Glasu Koncila, koji dobiva neviđene pohvale izdavača, nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića), ako političkim elitama i dalje bude karakteristično nedostajanje volje da se popravi raspoloženje prema drugima i drugačijima, mi ne smijemo odustati.

Ponavljam, mi ne smijemo odustati. Premda dublje ulazimo u zonu i vrijeme velike neizvjesnosti jedno nam treba biti orijentir: baština ljubavlju stvorena.

Otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost, jedini su okvir u kojem Hrvatska i druge zemlje moraju živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve.

Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.

Znate dokle će nacionalizam biti ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru? Dok ne vratimo pravo građanstva svima marginaliziranima, dok ne povratimo jednakost

Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika među najčasnijim poslovima koje čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

”Nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni”, tumačio je Vlado Gotovac (čiju smo se dvadesetu godišnjicu smrti spominjali nedavno).

Ja bih volio da se uspijemo poistovjetiti sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada.

I da naše poimanje slobode uključuje slobodu svih ljudi.

U suvremenom svijetu se ne može realizirati bilo kakva socijalna pravda ako u njoj ljudi nisu slobodni, i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja i dobara, naročito kulturnih.

Toga sam se prisjetio razgovarajući s bratom Radom Šerbedžijom, čitajući poruku za Dan mira pape Franje, pak, razmišljajući o svim tekstovima kojih sam pročitao, o ovom neprocjenjivom bogatsvu koji se zove Autograf i koji me silno osokolio i produhovio, doprinosom sviju vas, mojih kolegica i kolega.

Mir i radost, nježnost i snagu, to vam od srca želim.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora