Pravo na pobačaj ne bi trebalo biti predmetom dijaloga

Kolumna ”Zalažem se za život i podržavam DOSTA” bio je moj iskorak u javni prostor u dvije, za mene podjednako važne, stvari.

Prvo, već gotovo tri desetljeća imam potrebu u kontekst zalaganja za prava žene na odluku o prekidu trudnoće uvesti i uvažavajući suosjećajan odnos prema novom životu. Moj stav da je život dragocjen je plod mog cjeloživotnog sazrijevanja kao žene – liječnice – vjernice, mirovne i političke aktivistice.

Protiv sam pobačaja u slučaju zdrave trudnoće, ali sam i protiv toga da se zabrani zakonom. Ne radi se o ili – ili, nego o i – i situaciji.

Imperativ je činiti da što manje žena, što manje puta u svom životu dođe u situaciju u kojoj je pobačaj rješenje; da država i društvo omoguće ženi slobodu odabira iz svjesnosti o sebi i o novom životu; da materijalni i društveni uvjeti ili neznanje ne budu ograničavajući faktor.

Ne bih ni pokušala analizirati zašto, no činjenica je da cijelo ovo vrijeme nisam nalazila prostora, ni sugovornika, a ni hrabrosti za govor o tome – ni u mojim ljudsko-pravaškim, mirovnjačkim i feminističkim, pa čak ni u liberalnim vjerničkim, krugovima.

A Hod za život je prisvojio i interpretirao svaki glas suosjećanja i uvažavanja života kao oružje za ostvarenje svojih ciljeva. Stiješnjeni smo u binarni crno-bijeli kod.

Meni najvažnije reakcije koje sam na kolumnu dobila su one koje sažeto kažu da mogu živjeti sa stavovima koje sam iznijela! To me ohrabruje. Naime, druga za mene važna stvar je stvaranje prostora za društveni dijalog o pobačaju.

I doista mi je drago što je, iako u vrlo uskom FB krugu, pokrenut dijalog oko pitanja koje je i centralna tema ovog članka – pitanje potrebe, mjesta, smisla društvenog dijaloga o pobačaju.

Većinu ključnih argumenata protiv društvenog dijaloga o pobačaju iznio je moj prijatelj Luka Matić. Nastojat ću ga korektno parafrazirati. Razumijevam da Luka smatra sljedeće.

1. Nema mjesta društvenom dijalogu o pravu na pobačaj jer je Ustavni sud riješio da je pravo žene na prekid trudnoće zaštićeno Ustavom i ne može biti ukinuto, a da novi zakon mora biti donesen zato što je postojeći pregazilo vrijeme i mora se nomotehnički osuvremeniti pri čemu razina prava me smije ići ispod razine zaštićene ovim zakonom. Rasprava se eventualno može voditi o tome treba li pravo na prekid trudnoće biti eksplicitno zaštićeno Ustavom (implicitno, po mišljenju Ustavnog suda – ono već jest zaštićeno pod pravom na privatnost) ili ne.

2. Ne pristaje na tezu da se radi o društvenom prijeporu jer je zadnje istraživanje na reprezentativnom uzorku pokazalo da ¾ stanovništva odbija mogućnost zabrane pobačaja i podržava pravo na izbor te da velika većina smatra da vjerske zajednice nemaju što tražiti u raspravi o pravu na prekid trudnoće.

3. Smatra da pokret koji bi ukidao pravo na pobačaj nije društveni akter s kojim treba ulaziti u bilo kakav dijalog. Posebno jer se radi o ”prebogatoj ultraklerikalnoj sektici” u kojoj ima mjesta i za osuđenog ratnog zločinca.

4. Propituje i zaključuje da društveni akter koji gura ovu temu u fokus nije dobronamjeran društveni akter.

5. Iskazuje načelno neslaganja oko svrhovitosti dijaloga jer ne vjeruje da ikoji vid društvene interakcije ima svrhu u sebi samome.

Slažem se da pravo na pobačaj ne bi trebalo biti predmetom dijaloga. Argumentacija za to je jasna, a ohrabruje čuti da taj stav ima podršku većine građana. Jer je društveni konsenzus poželjan. Štoviše, baš taj moment može biti prilika za promjenu javnog diskursa s pitanja JE LI na pitanje KAKO.

Dakle, u smjeru postizanja društvenog dijaloga radi konsenzusa oko dobrog zakona i u prilog bolje prakse. Pri tome pokret Hod za život može biti tek jedan od aktera dijaloga, ali sigurno ne jedini predstavnik onih koji se zalažu da u kontekst prava žene na odluku o prekidu trudnoće bude uveden uvažavajući odnos prema novom životu.

Mislim da bi dijalog bilo korisno započeti unutar grupacija koje se zalažu za pravo na pobačaj. I obrnuto o pravu na pobačaj bilo bi važno otvoriti dijalog unutar grupacija koje se zalažu za zaštitu života.

Osim toga tema je složena – šira od prava na pobačaj. Dijaloški pristup pomaže dodirnuti srce složenosti stvari. Na red bi trebale doći, i tijekom dijaloga dolaze, različiti aspekti poput edukacije, kvalitete i dostupnosti zdravstvenih usluga, egzistencijalne neizvjesnosti kao razloga oklijevanja spram roditeljstva itd.

I svakako, pitanje koje i pravo na pobačaj unosi u poduhvat za koji smo se odlučili – izgradnju pluralne demokracije – uključuje li razdvajanje Crkve i države odvajanje vjere i politike? I kako se s time nositi.

Rasprava, uz pojašnjenja, može donijeti olakšanje brojnim zbunjenim – čak i povrijeđenim – građanima i vjernicima i pomoći da vide smisao i budu spremniji uključiti se u procese demokratizacije.

Takav dijalog, dijalog koji ne bi bio svrhom samom sebi traži da uložim svoje vrijeme, da aktivno zauzimam stav da želim čuti i razumjeti drugu stranu te da budem spreman/a ponovno propitati vlastito razumijevanje i stavove.

Već voljnost za dijalogom rastače privid o ”oni” i ”mi” kao homogenih grupa i protuotrov je populizmima i populističkim vođama. Društveni dijalog pomiče fokus s osobe (vođe) na problem.

Uči nas dosezati one kojih se bojimo ili ih preziremo. Na primjer, naše sugrađane koji su se priključili Hodu za život, odnosno koji pravo na pobačaj smatraju ljudskim pravom.

Pomaže nadilaziti pojednostavljeno, dualističko razmišljanje. Kao, primjerice, ako si protiv zakonske zabrane pobačaja, ti si za pobačaje, a protiv života; ne radi se o ekskluzivno vjerničkom nasuprot ateističkom stavu jer se čak i radikalno sekularno društvo mora boriti s pitanjima početka života, pod kojim se uvjetima može skončati, kada se mora zaštititi, s čijim autoritetom; također, mora odlučiti koju zaštitu treba pružiti bespomoćnima i umirućima, starima i nerođenima, u svim fazama života.

Dijalog može pomoći napipati zajedničko tlo, npr., raditi na uvjetima da se što manji broj žena i što manji broj puta odlučuje na pobačaj zbog okolnosti izvana i, najvažnije, dijalog pomaže da kontroverzne teme/društveni prijepori ne eskaliraju do nasilnih praksi.

Pri tome držim opravdanom zabrinutost da bi društveni dijalog (o bilo kojoj temi pa i o pobačaju) mogao biti manipulacija/manipuliran, što traži ozbiljnu analizu i praćenje učinaka procesa. A zabrinutost da će rezultirati slabljenjem pozicije vlastitog stava (koji svakako držimo pravednim) je gotovo imanentna.

Ista je stvar i s rizikom da će društveni akter koji promovira dijalog biti sumnjiv ili čak proglašen zlonamjernim (kao što su mirovni aktivisti proglašavani petom kolonom jugonostalgičara).

Sa svime se i sama hrvam i pišući ovaj tekst i pokušavajući izbjeći zamke jednostavnih rješenja. Iskrena težnja za razumijevanjem pomaže. Kako bi politike nenasilja ili politike suosjećanja odgovorile na ovaj izazov? Što bih mogla učiniti kao sljedeći korak?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu
    •  Mirotvorstvo na nišanu – treba nam prekretnica
    •  Iznenadne strahote u Srbiji i obrazovanje za mir
    •  Ja se za put politike nenasilja obvezujem
    •  Može li 25. obljetnica usprkos MEĐUTIM biti i prekretnica?
    •  Kako nestaje duh slobode u lokalnoj samoupravi

> Svi tekstovi ovog autora