Politička teologija fra Luke Markešića

Da bi se razumjelo višedimenzionalno djelovanje fra Luke Markešića kao profesora-teologa, svećenika-franjevca i javnog djelatnika, potrebno je pronaći arhemedovsku tačku koja objedinjuje i objašnjava sve ove aktivnosti. Bez te tačke ne može se objasniti fra Lukina konzistentnost i usklađenost različitih aktivnosti koje se inače teško mogu sinkronizirati jer dolaze iz različitih polja smisla.

Poseban problem je javna djelatnost koja je danas uglavnom vođena interesima koji se ne mogu opravdati moralnim imperativima utemeljenim vjerom i vođenim teološkim saznanjima.

Fra Luka se nikada nije saplitao proturječnostima, gradio je svoj put teologa i svećenika na jasnim teološkim postavkama osnaženim novim saznanjima ”teologije oslobođenja” koja oslobađa svakog vjernika za život evanđelja, ovozemaljski život po uzoru na Isusa Krista. Njegova javna djelatnost je bila čvrsto utemeljena na toj tačci, a ne na heterogenostima svjetovnih interesa koji su se ispoljavali kroz različite politike.

On nije pripadao niti jednoj političkoj opciji jer su mu sve svojim egoističkim i posebnim interesima sužavale ona polja smisla iz kojih je djelovao. On je podržavao mir i dobro kao najviše vrijednosti, čovjekovu borbu za slobodu i pravdu, protiv ugnjetavanja i podčinjenosti svake vrste.

Podržavao je sve politike koje su se otvoreno i praktično zalagale za te vrijednosti tako da se ponekad činilo da ima razumijevanje i za one politike koje su ideološki bile u međusobnim suprotnostima. Sukobi među takvim politikama nisu dovodili fra Luku u sukob sa samim sobom, on je bio dosljedan i držao se svoje uporišne tačke koja je teološki bila potpuno osvijetljena.

On nije pripadao niti jednoj političkoj opciji jer su mu sve svojim egoističkim i posebnim interesima sužavale ona polja smisla iz kojih je djelovao. On je podržavao mir i dobro kao najviše vrijednosti, čovjekovu borbu za slobodu i pravdu, protiv ugnjetavanja i podčinjenosti svake vrste

Fra Luka na političku djelatnost nije gledao ni sa pragmatičkog ni sa metafizičkog stajališta. Politika za njega nije bila ni historijski pragmatizam koji žrtvuje idejne i moralne imperative radi osobne ili kolektivne koristi, ni metafizički radikalizam koji žrtvuje pojedinačne i kolektivne živote radi neke otuđene ideo-teo-logije; i jedno i drugo svršavaju u relativizmu koji gubi kriterij istinitosti, što je odlika savremene politike.

Politika danas je orijentirana ili na razne oblike profitabilnosti, ili je u metafizičkim suprotnostima nacionalizma i populizma. I u jednom i u drugom slučaju politika je ostala bez sigurnog uporišta i bez istinosne izvjesnosti.

Da bi se politički djelovalo ispravno i u skladu s istinom, fra Luka politiku utemeljuje u vjeri koja pruža mogućnost legitimiranja političke djelatnosti i koja spašava od nedosljednosti i moralnog srozavanja. On radi toga ide do kraja, do samog temelja – do pitanja o čovjeku i Bogu, do pitanja o stvarnosti Boga i čovjeka. (Pitanje Boga u Crkvi i u društvu, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2013.).

Tako fra Luka dovodi u vezu pitanje o čovjeku s pitanjem o Bogu, odnosno pitanje o Bogu s pitanjem o čovjeku.

To je poveznica Starog i Novog zavjeta, i u jednoj i u drugoj Knjizi na pitanje o Bogu ne odgovara se direktno nego po čovjeku – kod Mojsija Bog je Bog ljudi, Bog otaca (Abrahama, Izaka, Jakova, i uz to Stvoritelj neba i zemlje), po Novom zavjetu Bog je otac Isusov, Bog se određuje preko onoga koji Bogu govori ”Otac”. Isus bez oca, neki historijski Isus bez relacije prema Bogu Ocu, nije Isus Novog zavjeta, bio bi obična osoba.

Stvarnost Boga je data u njegovom oživotvorenju, u životu. Zbog toga čovjek treba neprestano da propituje svoj ovozemaljski život kao stvarnost Boga i da traži odgovor o sebi. Preko ovoga propitivanja čovjek treba pronaći odgovor o istini koja se treba podudarati sa stvarnošću Boga, odnosno čovjek je treba pronaći da bi živio u skladu s njom.

Živjeti u slobodi s istinom znači živjeti u skladu s Bogom, živjeti stvarnost Boga. Bog je život. Čovjek je obdaren božjom milošću, sposobnošću spoznaje Boga i Istine, ”… čovjek ostaje uvijek u takvom ozračju traženja Boga, pogotovo u situacijama ugroženosti života i u susretu sa smrću” (str. 12). Istina i bitak su identični, što znači da je istina ono po čemu ”nešto” (čovjek) jest to što jest; čovjek je samo po istini autentičan.

Međutim, fra Luka upozorava da ”… mi ne dolazimo u vezu s Bogom ponajprije našim vlastitim razmišljanjem, nego tako što rastemo u jednoj religiozno obilježenoj sredini koja je svjesna svoje utemeljenosti i postojanja u Bogu i to onda i mene povezuje s Bogom” (str. 28). Kršćanski Bog ne čuva i ne održava sve što postoji tako kako postoji nego mijenja svijet i spašava ono što je dobro u njemu.

Tako preko ovoga posredovanja Sina i Oca postoje zapravo i čovjek i Bog, tj. čovjek preko Boga, Bog preko čovjeka. ”Bog se daje upoznati preko ljudi koji ga poznaju, put k Bogu vodi konkretno, redovno zapravo, preko čovjeka koji već stoji kod Boga” (str. 30).

Čovjekova zadaća je spoznaja Boga razumom kojim je prirodno obdaren, koji je dio božje objave u svijetu. Čovjek treba spoznati tu objavu i u sebi i iz te spoznaje proizlazi njegova odgovornost kao slobodnog bića za sebe i za svijet. Čovjek treba stalno praviti analogiju između sebe i Boga, utvrđivati sličnosti i ne-sličnosti.

Fra Luka se nikada nije saplitao proturječnostima, gradio je svoj put teologa i svećenika na jasnim teološkim postavkama osnaženim novim saznanjima ”teologije oslobođenja” koja oslobađa svakog vjernika za život evanđelja, ovozemaljski život po uzoru na Isusa Krista. Njegova javna djelatnost je bila čvrsto utemeljena na toj tačci, a ne na heterogenostima svjetovnih interesa koji su se ispoljavali kroz različite politike

Postavlja se pitanje kako čovjek ostaje u skladu s Bogom u životu koji je opterećen nekim etabliranim sistemom koji je u suprotnosti s čovjekom? Ima li čovjek pravo na pobunu radi uspostavljanja boljega i slobodnoga društva? Može li se političkom teologijom u modernom društvu opravdati revolucija?

Fra Luka misli da je to moguće, da je razmišljanje iz vjere kao dio političke teologije u suvremenoj kršćanskoj misli prihvaćeno teološko stanovište. Teologija revolucije treba rasvijetliti i potaknuti vjernike na ”aktivitet u revolucionarnim društvenim procesima koji omogućuju i dovode do pravednijeg i slobodnijeg društva i čovjeka u njemu” (str. 129).

”Time će moći praktično pokazati da vjera i Crkva po svojoj naravi ne mogu i ne smiju biti ideološki opijum otuđenja čovjeka i zaostalosti društva” (str. 129). Fra Luka misli da je ovo glavni problem ne samo savremene politike nego i savremenog kršćanstva i njegove Crkve jer danas nije glavni teološki problem odnos dogme i povijesti nego vjere i njenog odnosa prema praksi (Johann Baptist Metz).

Katolička teologija ide smjerom naglašavanja povezanosti područja vjere i svijeta, evanđelja i zakona, duhovnog i materijalnog. Protestantizam je nametnuo tezu o nemiješanju vjere i javnog života, on je vjeru smjestio u privatnost i tako je odvojio od svjetovnog.

I katoličko i protestantsko tumačenje vjere svodi se na isto: pasivno neutraliziranje svjetovnog i njegova negacija. Tako božanski život gubi svoju društvenu i političku dimenziju. Vjerovanje je privatni čin koji ne smije imati nikakav utjecaj na javni život i povijesna zbivanja. To je bijeg s onu stranu povijesti, bijeg iz života. Tako su i život, i svijet, i povijest prepušteni pustošenju ljudskom bez odgovornosti.

Fra Luka misli da ovakav stav kršćana u praksi ne odgovara kršćanskoj vjeri i nauci kako je izražena u povijesti spasenja, odnosno Svetom pismu.

”Naime, kršćanska je poruka po svojoj naravi otvorena prema budućnosti, štoviše ona ima bitnu zadaću i dužnost stvaranja novog svijeta i čovjeka što je izraženo osobito u obećanju dolaska kraljevstva Božjega kao eshatona stvarnosti; isto tako, gledanje prirode čovjeka i društva u okviru povijesnog tijeka cijele stvarnosti, pokazuje također mogućnost i potrebu razvoja te prirode i njezino preobraženje u viši stupanj savršenstva (protiv statičnosti prirode); što se pak tiče primjene sile u ostvarenju ovog procesa razvoja, putem evolucije, ili revolucije, jedino se tu može govoriti o stvarnoj dilemi koja zahtijeva temeljitije promišljanje” (str. 134).

Dakle, druge dileme ne postoje, za fra Luku je društveni aktivizam stvar dosljednosti kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Zato je on i mogao uporno ponavljati: moj politički angažman je stvar moje vjere, to moja vjera od mene traži. Načelo stvaranja ”novog prava” reda i povratka ”starom pravu” reda je također unutarnje načelo kršćanske vjere.

Bog se objavljuje kao Bog budućnosti, nade i obećanja, kao Bog revolucije, s prvom objavom Abrahamu, zatim Mojsiju, i u svim daljnjim objavama. On krši okove narodima, okove postojeće vlasti, on potlačene usmjerava protiv tlačitelja, porobljene protiv ropstva, neslobodne izvodi u slobodu.

Sv. Franjo je bio uporište bosanskim franjevcima u vjeri, a Bosna u življenju evanđelja. Franjevački red je fra Luku održavao podjednako u vjeri kao i u politici

Bog je Bog slobode i stvorio je čovjeka kao slobodno biće. ”Time čovjek aktivno sudjeluje u djelu Božje slobode. I njegova je dužnost da kroz povijest putuje s Bogom slobode i evolucije stvarajući novi svijet” (str. 135).

Svjetovno kazano, božje kraljevstvo se dovršava u budućnosti. To je Isusova poruka o blizini kraljevstva Božjega. Sadašnjost je dio te budućnosti, ona je određena iz budućnosti i prožeta budućnošću. Poruka o blizini traži zapravo radikalnu promjenu načina života, mišljenja i rada, to je prava revolucionarna poruka koja ima zahvatiti stvarnost u cjelini.

Fra Luka svoje stavove duboko i široko utemeljuje u teoriji savremenih kršćanskih teologija. Tako on citira Helmuta Gollwitzera (Die Funktion der Theologie in Kirche und Gesellschaft): ”Iz apsolutne utopije novoga društva u kraljevstvu Božjem slijedi zemaljska relativna utopija kao leitmotiv za preoblikovanje postojećih odnosa s mjerom najvećma mogućeg uklanjanja svake nepravde, neslobode i prisile” (str. 136).

”Apsolutna utopija” kao kraljevstvo Božje nameće se ”relativnoj utopiji”, tj. ovozemaljskoj stvarnosti, kao socijalno-revolucionarni program, kao zadaća izgradnje humanizma (”horizontalno-univerzalni humanizam”). Drugim riječima, Bog daje smisao relativnim utopijama i samostalnu vrijednost samom životu.

Kršćanska teologija je odbacivala revoluciju kao put društvenog razvoja jer je ona prihvaćala silu kao metodu tog razvoja. Upotreba sile je u suprotnosti s kršćanskom vjerom koja se zasniva na ljubavi i novom shvaćanju čovjekove slobode – otkupljenje po Isusu Kristu. Upotreba sile je opravdana samo u samoobrani.

Međutim, moderna kršćanska teologija ne prihvaća da se božjim blagoslovom može pravdati neka postojeća nepravda i zlo u nepravednim društvima. Postoje društva koja ugrožavaju čovjekov život i prava, kada je ljudima onemogućeno ”suodgovorno sudjelovanje u društvenom životu”.

Bog je djelotvorno prisutan u povijesti svijeta, njegova providnost je dana u pravdi, miru, istini i slobodi. Revolucija je dopuštena samo u slučajevima kada je neki državni sistem stvarno i u velikoj mjeri nepravedan, ako je mirnim sredstvima nemoguće dovesti do pravog i pravednog reda – ”prirodno-pravni red” je od Boga dan. U tom kontekstu sila se može upotrijebiti za otklanjanje zla.

U postavljanju ove teze fra Luka izbjegava svaki voluntarizam, osobno mnijenje i emocije. On se poziva na moderne kršćanske teologe – M. Pribilla, B. Haringa, H. Gollwitzera, te na Gandhija i M. L. Kinga i njihovu teoriju ”revolucionarnog nenasilja”. Revolucionar ne koristi silu kao subjektivni čin, on samo odgovara na već postojeću, objektivno prisutnu silu koja se više ne može podnositi.

Fra Luka navodi čak Rogera Garaudyja, marksističkog mislioca: ”Mi nikada nemamo izbora između sile i nenasilja, nego uvijek samo između dvije vrste sila…”

Politika danas je orijentirana ili na razne oblike profitabilnosti, ili je u metafizičkim suprotnostima nacionalizma i populizma. I u jednom i u drugom slučaju politika je ostala bez sigurnog uporišta i bez istinosne izvjesnosti

Dakle, upotreba sile je moguća samo ako je revolucija opravdana ili ako je upotreba revolucionarnog nenasilja neučinkovita. Čovjek, dakle, u ovome svijetu ima pravo i dužnost raditi na ostvarenju božjega kraljevstva, a to se postiže dobrom – mirom, pravdom, ljubavlju i slobodom.

To je temelj čovjekovog aktivizma u ovom svijetu, temelj političke djelatnosti za svakog vjernika, posebno za svećenika. Politika je za fra Luku politička teologija, inače je samo još jedan oblik čovjekovog otuđenja.

U svom političkom aktivizmu fra Luka se držao svoje političke teologije i ostajao u njenim okvirima, u okvirima vjere. Ti okviri su dati i tradicijom vjerskog društvenog života u okviru šire društvene i političke kulture. Fra Luka pripada franjevačkoj bosanskoj tradiciji i tradiciji Bosne kao društvene i političke zajednice.

On je nastojao slijediti tu vjekovnu tradiciju i oslanjao se na one pojedince koji su u okviru te tradicije bili najreprezentativniji. Oni su se javljali u svim prijelomnim i teškim vremenima za državu i društvo, za Bosnu, njene narode i za franjevačku zajednicu koja je s njima bila tijesno povezana. Njihova vjerska identifikacija je bila katolička vjera, njihova politička i kulturološka identifikacija je bila Bosna.

Ta tradicija se baštini od fra Anđela Zvizdovića, preko fra Filipa Laštrića, fra Ante Kneževića, fra Ivana Frane Jukića, fra Matije Divkovića, sve do fra Grge Martića, fra Joze Markušića, fra Vlade Karlovića, fra Petra Anđelovića.

Svoju političku teologiju i vjerom opravdanu politiku fra Luka je gradio u okvirima te tradicije. Zbog toga je sva politička djelatnost fra Lukina izrastala iz Bosne, iz te religiozno obilježene sredine. U tom području, kao i u području njegove vjere, nije bilo kompromisa.

Za fra Luku, ”BiH je kontinuirana stvarnost sa svojim vlastitim i trajnim identitetom koji ostaje bitno isti u svim promjenljivostima svoje povijesti od banovine i kraljevstva do sadašnje države BiH. BiH je bila i ostala ne samo politička nego i mistična stvarnost po svojoj metafizičkoj ideji i praksi u Božjoj providnosti – čudovita Bogu, anđelima i ljudima” (str. 316).

Fra Luka je vjerovao da božja providnost čuva Bosnu i da je svaki njen građanin treba čuvati sjedinjujući se svojom praksom s tom providnošću. Metafizičko teološki kontemplatizam ili sebični pragmatizam samo su načini izbjegavanja odgovornosti i oblici uništavanja Bosne.

Ovaj mistični karakter vjere baštine bosanski franjevci od svoga utemeljitelja sv. Franje Asiškog i ispoljavaju je u svome odnosu prema Bosni. Sv. Franjo je bio običan čovjek, ali svetac koji je svetost otkrio povezujući je s konkretnim životom i preobrazbom tog života, oslobađajući čovjeka za vrijednosti božje milosti. Sv. Franjo je živio evanđelje i to su prihvatili njegovi sljedbenici.

Fra Luka upozorava da ”… mi ne dolazimo u vezu s Bogom ponajprije našim vlastitim razmišljanjem, nego tako što rastemo u jednoj religiozno obilježenoj sredini koja je svjesna svoje utemeljenosti i postojanja u Bogu i to onda i mene povezuje s Bogom” (str. 28). Kršćanski Bog ne čuva i ne održava sve što postoji tako kako postoji nego mijenja svijet i spašava ono što je dobro u njemu

I kako je propovijedao fra Stipan Margitić, sv. Franjo je bio ”čudnovit ljudima”, ”od Boga poljubljen”, te mu se ”narod ima uticati, i priporučivati, a osobito bosansko kraljestvo, i ne samo Bosna, i Ercegovina, ali još Dalmacija. I Ravatski kraina, zašto po evanđelju on nas je porodio, i naše stare na viru obratio”.

Sv. Franjo je bio uporište bosanskim franjevcima u vjeri, a Bosna u življenju evanđelja. Franjevački red je fra Luku održavao podjednako u vjeri kao i u politici.

Zato će on napisati: ”Sveti Franjo je bosanskim franjevcima u prošlosti bio upravo ta arhimedovska točka, odnosno forma života (forma vitae), njihove sigurnosti života i djelovanja, s istom božanskom mistikom i socijalnom politikom nasljedovanja Isusa Krista, što ostaje jednako aktualno u njihovoj sadašnjosti i budućnosti, pojedinačno i zajednički, kao franjevaca Bosne Srebrene. U toj franjevačkoj tradiciji nalaze se značajne religiozno-povijesne istine u iskrenoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini kao sljedbenici srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva” (str. 316).

Međutim, uporišnu tačku fra Lukine političke teologije ne treba shvatiti kao polaznu tačku za formiranje vjerske države. Fra Luka to dvoje nikada nije miješao. Njegova vjera je bila subjektivno uporište za dosljednu javnu djelatnost, to je pretpostavka ispravnog djelovanja.

S druge strane, smatrao je, da država treba biti izgrađena na javnim zakonima jer samo oni omogućuju i javnu odgovornost. Za zla koja se čine, za zločine, za kriminal, za izbjegavanje pravde, za ugnjetavanje naroda i država, treba se odgovarati na ovome svijetu i po javnim zakonima.

Tako je mislio fra Luka.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
    •  Euroatlanski svijet – strateški partner BiH
    •  Granićeve vašingtonske suze

> Svi tekstovi ovog autora