Otimanje prosvjeda i demokracije

Pravo na prosvjed je jedno od najvažnijih prava čovjeka koji živi u demokratskom sustavu. Dalo bi se raspravljati o tome koliko građani naše zemlje to shvaćaju, ali to i nije tema ovog osvrta.

Sama mogućnost prosvjedovanja proizlazi iz velike povijesne borbe koja je utkana u tkivo svakog demokratskog sustava i od njega je neodvojiva.

Pogledamo li pobliže neke prosvjede u posljednje vrijeme, primjerice, prosvjed zbog ”Zakona o slobodi vjeroispovijesti” u Crnoj Gori, prosvjede u istoj zemlji zbog izbornih rezultata, protuvladine prosvjede u Srbiji, ali i masovne prosvjede diljem SAD-a protiv rasne nejednakosti, jasno nam je da su građani koji žive u demokratskom sustavu odlučili konzumirati to pravo.

Ovim prosvjedima je zajedničko to da su određena pozornica i medij za izražavanje nezadovoljstva vladanjem i stanjem u društvu i državi, ali su nažalost postali i kanal za prodor ekstremnih skupina koji su počeli otimati i privatizirati to demokratsko pravo.

Kako je moguće da neko demokratsko pravo može istovremeno biti i antidemokratsko i omogućiti dolazak na scenu takvim stavovima i metodama? Odgovor na to pitanje leži u samoj bîti prosvjeda i demokracije koja se temelji na slobodi svakog pojedinca, ali leži i u prirodi ekstremizma samoga.

Kako je moguće da neko demokratsko pravo može istovremeno biti i antidemokratsko i omogućiti dolazak na scenu takvim stavovima i metodama? Odgovor na to pitanje leži u samoj bîti prosvjeda i demokracije koja se temelji na slobodi svakog pojedinca, ali leži i u prirodi ekstremizma samoga

Demokratskom prosvjedu je cilj popravak stanja, ukazivanje na probleme i njihovo rješavanje. Ekstremistima koji ga kradu to nije cilj. Njima je cilj provođenje njihove volje.

Kako je lijepo primijetio Norberto Bobbio u knjizi ”Desnica i ljevica”, ekstremizmi, koliko god tvrdili da su različiti od neprijatelja s druge strane (lijevog ili desnog ekstremizma), oni se zapravo preklapaju u ključnoj stvari. Ta stvar je antidemokracija.

To nas dovodi do naizgled kontraditorne spoznaje da to temeljno obilježje više približava lijevi i desni ekstremizam nego što su politički bliske lijeve i desne umjerene pozicije. Lijeve i desne umjerene pozicije se koriste demokratskim načelima političke borbe u kojima se sukobljavaju ciljevi i ideje.

Politički ekstremizam odbacuje te ideje i sustav vrijednosti. On u demokraciji vidi samo sterilno laprdanje, prljavu meritokraciju koja vodi u nepotizam i klijentelizam, sustav sposoban i stvoren samo i isključivo za održavanje postojećeg stanja stvari i sprečavanje ”skoka” u bolje sutra.

Demokracija biva promatrana kao festival praznih priča, ustupaka, besadržajnosti, kompromisa i bezidejnosti. U očima ekstremista ona je preslaba da se donesu bilo kakve konkretne odluke, da se, slikovito rečeno, zaprljaju ruke.

Prezir prema demokraciji je jasan ako znamo da se blagodat i prosperitet u demokratskim društvima moraju stjecati postupno, kroz nadogradnju, dogovor, poduzetnost i kvalitetno usmjeravanje djelovanja. Ekstremisti traže i zahtijevaju kvalitativni skok, nagli rez, akciju i dinamizam.

Budućnost se, u demokratskom sustavu, gradi planiranjem, promatranjem i pretpostavljanjem koje se bazira na činjenicama, a ekstrem budućnost vidi u određenim znakovima dolaska nekog boljeg sutra kojeg moramo što prije uhvatiti.

Primjer za to je bilo koja fašistička ili komunistička tvorevina koja opravdanje za svoje djelovanje vidi u ”povoljnom tijeku povijesti”, u ”dolasku vremena za…”, u ”znakovima koji ukazuju da je trenutak…” za iskorak u bolje društvo.

Pravo na prosvjed je jedno od najvažnijih prava čovjeka koji živi u demokratskom sustavu. Dalo bi se raspravljati o tome koliko građani naše zemlje to shvaćaju

Možemo reći da je to politika građena na onoj čuvenoj ”sad ili nikad”. Upravo takav je njihov modus operandi.

Politički ekstremi gotovo uvijek na vlast dolaze nedemokratskim putem, a ako i dođu demokratski, prvo što naprave na vlasti je direktni udar na demokraciju i njene institucije, a, samim time, i na slobodu svih članova tog društva.

Kroz ove prosvjede je razvidno da su ekstremističke skupine i ideje stalno budne i prisutne u političkim i društvenim zbivanjima. To nas neprestano treba podsjećati na to da je demokratski sustav nešto što iziskuje neprekidnu borbu i nešto što se realizira samo i isključivo u slobodi.

Demokratski sustav nije savršen i toga moramo biti svjesni, ali je najsavršenije što smo kao ljudi osmislili. On neprestano zahtijeva rad i nadogradnju, ali je jedino društveno uređenje koje garantira i štiti slobode svojih pripadnika.

Demokracija ne postoji bez slobode. Samo slobodni građani su sposobni prihvatiti slobodu drugih, uvažavati ju, hraniti i razvijati, brinući se da ju oni ili bilo tko drugi ne ugrozi.

Bilo kakva vrsta ekstremizma isključuje slobodu jer direktno zadire u slobodu određenih društvenih skupina, a samim time, i u slobodu cijelog društvenog korpusa.

Ukidanje slobode jedne društvene skupine se lako prelijeva na ukidanje slobodâ drugih. Danas to može biti netko tko je politički neistomišljenik, sutra netko tko ne vjeruje u istoga Boga, prekosutra netko tko nema istu boju kože.

Slobodno nastavite nizati dok ne dođete do samih sebe.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora