Opako neznanje pročelnika za kulturu Grada Rijeke

Kao što znate, naša kolumnistica i novinarka specijalizirana za kulturne teme Svjetlana Hribar napravila je intervju s gospodinom Radom Šerbedžijom u kojem naš proslavljeni glumac obrazlaže motive, do tada nepoznate široj javnosti, koji su doveli do odlaska njega i njegove supruge Lenke Udovički sa studija glume koji su osnovali u Rijeci. Taj smo intervju objavili 3. ožujka i jedan je od najčitanijih tekstova na našem portalu. Prenijeli su ga Novi list, N1 TV i drugi.

Jučer smo pak objavili u rubrici Odjeci odgovor Radi Šerbedžiji koji potpisuje Ivan Šarar, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke.

Dok sam čitao odgovor gospodina Šarara zasmetalo me je što vrijeđa Radu Šerbedžiju i ne shvaća što zapravo Šerbedžija poručuje.

Ovo jest moja kolumna, ali ovo je ujedno i redakcijski stav u kojem smo dužni obraniti osobu čije smo mišljenje zatražili poštujući kako biografiju glumca i gospođe redateljice Udovički tako i rezultate njihova rada.

Nije nama, nije meni namjera lupati po gospodinu Šararu, ali sve što Ivan Šarar piše u odgovoru Radi Šerbedžiji meni se čini da je jeftino politikantstvo, a on sam da je osoba koja ne nastupa mudro

Ono što gospodin Šarar čini se ne može razumjeti (a mora nas zabrinuti to što čovjek koji drži sve konce kulturne politike u budućoj europskoj prijestolnici kulture ne razumije teatar) je da se postojeći kazališni prostori NE MOGU osuvremeniti – to nije stan, pa da porušiš zidove i digneš ih po svom nahođenju!

Zgrade građene za kazalište imaju svoje nepromjenjive arhitektonske zakonitosti i koncepte. Pa kako sad objasniti gospodinu Šararu zašto se za suvremene teatre prostori grade u svakoj sredini koja želi imati dramski teatar, a ne “osuvremenjuju”?! Zašto je Beograd gradio Atelje 212, zašto je Zagreb izgradio scenu ZKM-a ili zašto je Sarajevo gradilo Kamerni teatar? I to kad? Prije pedeset godina!

Zbog specifične akustike koju treba suvremena drama!

Prošlo je vrijeme kad su glumci s pozornice dovikivali replike zauzimajući bokserske poze da ih se što dalje čuje! Uostalom, riječko kazalište je građeno za operu i ona jedina tamo stvarno pripada! Danas se suvremeni prostori grade tako da se i šapat s pozornice čuje ma gdje gledatelj sjedio, sa strmim gledalištima za dvjestotinjak ljudi (zato i Atelje 212 ima broj u svom naslovu) gdje je publika – blizu glumcu! Gdje ga vidi i čuje kao da su svi u istoj sobi.

Nadalje, vjerujem da Rade Šerbedžija i Lenka Udovički nisu htjeli suradnju s HNK-om jer bi tu morali slušati i raditi prema njihovoj programskoj politici, a ta nije za dobrobit studenata nego kazališnog programa. Uostalom, ni jedna ih uprava nije dočekala benevolentno, već sa strahom i frktanjem: Što sad oni hoće?!

Možete si zamisliti kad bi riječko kazalište (koje ima dva dramska ansambla, operu, balet i koncertnu djelatnost) stavilo studentima svoju pozornicu na raspolaganje za njihove projekte?

Dobili bi jednu probu i premijeru, ako i to!

Zato treba razumjeti Lenku Udovički i Radu Šerbedžiju. Potpuno!

I na kraju ova hipotetska farsa s Los Angelesom u odgovoru Ivana Šarara! Zašto Šarar vrijeđa Šerbedžiju tvrdeći da mu sigurno ne bi palo na pamet tražiti od Los Angelesa da mu ”poklone teatar” i da bi to morao shvatiti dok bezbrižno vozi bicikl obalama Kalifornije ili u Los Angelesu jede sushi?!

Zgrade građene za kazalište imaju svoje nepromjenjive arhitektonske zakonitosti i koncepte. Pa kako sad objasniti gospodinu Šararu zašto se za suvremene teatre prostori grade u svakoj sredini koja želi imati dramski teatar, a ne “osuvremenjuju”?!? Zašto je Beograd gradio Atelje 212, zašto je Zagreb izgradio scenu ZKM-a ili zašto je Sarajevo gradilo Kamerni teatar? I to kad? Prije pedeset godina!

Zapravo stvar stoji ovako: gospodin Šarar ne zna da u svakom sveučilišnom gradu, na fakultetima umjetničkih usmjerenja, postoji katedra za dramu. I da svako takvo sveučilište ima svoju kazališnu dvoranu. Baš takvu kakva je ZKM-ova u Zagrebu.

Štoviše, ima ih obično nekoliko!

Sve su stalno na raspolaganju studentima i profesorima, u njima se probe mogu održavati 24 sata na dan, jer ih koriste samo studenti za svoje projekte.

Gospodin Šarar, pak, misli da bi Rade Šerbedžija htio SVOJE privatno kazalište! Koje bi, valjda, ostavio svojoj djeci oporukom kad umre! Kajgod.

Šerbedžija je pozvan u Rijeku. Pozvalo ga je tamošnje Sveučilište. Obećali su mu ono što je on smatrao da studentima treba. Osam je godina čekao. Završio je obaveze koje je imao prema studentima i tiho je otišao, zajedno sa suprugom.

Da je Šerbedžiji bilo stalo do nekih dodatnih novaca, ostao bi u Rijeci kao što je živio posljednjih osam godina, predavajući, i s vremena na vrijeme bi nekom novinaru rekao: eto, ja tražim neki standard, a oni nam ga ne daju. Ali, ne, čovjek je odgovoran. I ne želi fejkati.

A rezultata ima. Ako jako stroga i upućena kritičarka kakva je Nataša Govedić u Novome listu zaključuje da su Šerbedžijini studenti pokazali zavidne rezultate i lamentira zbog odlaska para Šerbedžija-Udovički, mislim da bi to trebalo biti mjerodavno, a ne dociranje bivšeg klavijaturista jednog rock sastava.

Navodim citat iz članka gospođe Govedić: ”Obzirom da su Lenka Udovički i Rade Šerbedžija nedavno napustili svoja mjesta voditelja riječkog studija Gluma i mediji, jer ih je Sveučilište godinama tretiralo kao što Pepeljugu tretiraju njezine ljubomorne sestre, pedagogija kroz koju su stasali Nedić i Jovev neće imati nove učenike. Ne znam koji je to po redu primjer zatiranja umjetničkog rada u ‘samostalnoj Hrvatskoj’, toliko samostalnoj da joj ne treba ni kultura, ni obrazovanje, znanost, ni umjetnost. Možda uskoro sve studije glume preuzmu američki roboti.”

I zašto bi uopće jedan umjetnik, profesor na katedri za dramu, morao išta znati o troškovima i institucionalnom statusu kazališne dvorane?

Ovo jest moja kolumna, ali ovo je ujedno i redakcijski stav u kojem smo dužni obraniti osobu čije smo mišljenje zatražili poštujući kako biografiju glumca i gospođe redateljice Udovički, tako i rezultate njihova rada

Ona, naprosto, mora postojati – ako imaš studij glume! A tko će investirati i održavati zgradu? Pa oni koji su odlučili da studij glume treba njihovom gradu.

Nije nama, nije meni namjera lupati po gospodinu Šararu, ali sve što Ivan Šarar piše čini mi se kao jeftino politikantstvo, a on sam je osoba koja ne nastupa mudro. Samo što to vide oni rijetki koji razumiju o čemu je riječ (to nisu čak ni svi dramski glumci, jer od svojih veličina neki od njih ništa ne razumiju), zato i može ”prodavati maglu” s mjesta na kojem će dugo sjediti.

Šteta što gospodin Šarar, a to zaključujemo i iz intervjua gospodina Šerbedžije, nije za ovaj sektor oformio širi savjet. Kulturne i ine politike bi trebale biti rezultat znanja najvećih autoriteta za pojedinu oblast.

Zaključno, gospodin Šarar se u teatar i u glumu zaista ne razumije. Nažalost, pokazuje opako neznanje. Priklanjam se tumačenju koje je dao Rade Šerbedžija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora